Nikola Šimić Tonin: Melek Rabija

Safeta Osmičić : Proljetna kiša, Roman, Hrvatsko književno društvo – Biblioteka Književno pero, Rijeka 2018.

Proljetna kiša (Melek Rabija, Melek – prema islamskome vjerovanju, ime za časna stvorenja koja je Allah dž. š. stvorio da bi Mu pokorno izvršavali određene dužnosti kojima ih je zadužio. Stvoreni od svijeta – nadahnuti životom, govorom i razumom), značenjem imena, život junakinje ove priče utkan u naslov romana. Romana rijeke, romana lika, romana sudbine… roman… nastavak romana… sluti se nastavak, zaokruženje trilogijom. Roman ispisan skoro u obliku dnevničkih zapisa, kronike, život – priče glavne junakinje Melek Rabije, zakovitlane vjetrovima sudbine: smjerna, bogobojazna i strpljiva… Simbol trpljenja i strpljenja. Dosljedna naziva melek. Biljeg odgoja. Biljeg Bosne. Usud bosanske žene. (Šuti, trpi, pati… u sjeni muža – sjena. Okovana okovima tradicije, nepisane zakonske prakse, damar života, damar pulsirajuće riječi. Govori rođenom djecom. Šapatom kojim želi nešto reći.).
Pripovijest širokog zahvata. Poglavlja k’o bosanska brda, u vučjem svijetu, razvijena, a u dovik jedna od drugih. Otimaju se obuhvatu oka u svojoj gordosti i veličini. Tipična bosanska priča. Bosanski govor. Bosanski ljudi – koji ne umiju drugačije već da viču i kad se Bogu mole. Izravni. Otvoreni. Neposredni. Pamtljivi. Široke bosanske duše. Na njihovim poljima od duša uzgajaju se ljudoljublja.
Pamtljiv će ostati i doneseni govor te i takve zemlje, tih i takvih ljudi – likova.
Ovaj nas roman priziva sebi. Iznenadi nas poetskim biserima spisateljice – pjesnikinje. Plovimo prepušteni toku priče u iščekivanju događaja i događanja, stranicama knjige. Životne slike romana ostaju uspomenama u nama.
Roman počinje i završava kišom.
Roman i svojom strukturom govori o prevlasti muškog nad ženskim. Dakle, iako je centralni dio romana ženski i ženska vizura, roman ne poentira ženskim glasom, već muškim. Muškarčeva riječ je, ipak, posljednja, on je nosilac moći koliko god se žene borile protiv toga. Autorica je to odlično predstavila ne samo sadržajem svog romana već i njegovom strukturom.
Naredni važan moment ovoga romana jeste ženska vizura događaja. Pripovjedačka nit. Strukturiranost ovog romana pokazuje se kao njegova značajna prednost, jer naracija u strukturi romana otvara prostor koliko za sliku duhovnog profila jedne biografije, toliko i za analitički zahvat u deformitete moralno nagriženog, destruiranog društva, a potom i za kroničarski zahvat.
Ovaj je roman, uvjeren sam u to snažan dokument jednog vremena. Jedne sudbine. Položaju žene. Donesenim likovima. Bosne … Priči koja teče, i teče … i dan danas se skoro pa jednako živi život kao što su ga živjeli likovi ovog romana – žive živi ljudi na istim tim prostorima.
Energija i spisateljsko umijeće kojim su likovi oživljeni čine neuništivim trajanje sjećanja na njih.

Foto: www.pexels.com

Patrik Weiss: Čizmom pritišćeš vrat

Čizmom pritišćeš vrat
U represiji ptice gore
Postaje prohladno
U sjenovitim, bitnim okrijepama mojim

Zatvori prozore jer napolju gori
U postelji s bijedom
Izmijenjujem doživljaje

Sutra je smaknuće
I ljubavi više nema
Niti tmurnih sivih boja
Niti stidljivih pogleda

Združili smo riječi
Sada smo jedno
Iza riječi ne da se reći
Ali pogled uvijek u nepoznato seže

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Tamo negdje u meni je bijela zimska noć

Gledam kroz orošeno staklo prozora na četvrtom katu dok ledeni vjetar vlada ulicama i sudara se sa samim sobom između gusto parkiranih vozila ispred zgrada usnulog mjesta organiziranog po mjeri stroja, a ne čovjeka. Zimska je noć i ja sam budan. Iz nekog razloga ne mogu spavati. Nikakav nemir, nikakva zabrinutost, nikakve teške misli, tek najobičnija nesanica.
U ruci mi je šalica iz koje se puši vruća crna kava – a zašto ne, ionako ne mogu spavati. Udišući njen miris gorki miris gledam snijeg na ulici. Temperatura od minus nešto stupnjeva garantira da se još neko vrijeme neće početi topiti i ustupiti mjesto prljavoj slanoj bljuzgi, činjenici koja me uvijek podsjeti gdje živim.
Ponekad se u snovima nađem na mjestima na kojima predhodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle ili odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata…
Ponekad mislim kako bi lijepo bilo živjeti u planini. Lijepo, mada ne lagodno kao ovdje.
Uvjeravam se da bih tu lagodu rado mijenjao za “ono nešto”, čak uz teže uvjete preživljavanja. Drvena kuća oko koje moram očistiti metar i pol debeo snježni pokrivač, uvijek dobra zaliha drva za grijanje, hrane i pitke vode, dugotrajna samoća, otežano i poduže kretanje do mjesta gdje nabavljam namirnice, do centra gdje se nalazi sve ono na što sam navikao… Ali kad se vratim iz ledenih uvjeta u kuću, zapalim vatru smrznutim prstima i ostanem pred peći neko vrijeme osjećajući onu iskonsku prirodu vatre, sve dok voda u lončiću ne zavrije da zakuham čaj… Bacam pogled prema uglu sobe iz koje me gleda tamno oko kompjutora spojenog na baterije koje punim preko vlastite male vjetroelektrane. Tehnologija koje se ne odričem… No ne pomišljam uključiti ga jer zbog loših atmosferskih prilika bežična je veza nestabilna i nema interneta pa ja, čovjek koji smatra da nije rob navika, sjedam u naslonjač sa šalicom vrućeg napitka od mješavine gorskih biljaka umjesto crne kave koju sam veći dio života običavao piti. Palim štednu svjetiljku na stoliću s kojeg uzimam Vesninu zbirku pjesama “Stid me je umrijeti”, otvaram stranicu na kojoj je pjesma što počinje stihom “Bili smo se uplašili da smo zalutali u jasnoći…” i nastavljam čitati, dok mi se veliki sivi mačak, tražeći toplinu, smješta u krilo.
Gledam kroz orošeno staklo prozora, dolje na ulici osim ludog vjetra nema žive duše, okolne su zgrade u mraku, a iz dimnjaka toplane, najviše građevine u gradu, suklja bijeli dim.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Daleko je sutra

u 23:00 upisao sam
tvoj zadnji današnji smijeh
u tekicu što si mi je poklonila
zbog nebrojenih pjesama
koje propustih napisati
ne mogavši ničim drugim zapriječiti
odlazak nestrpljivih stihova
što nenajavljeno svraćaju
i nakratko ostaju
privučeni last minute ponudama
za vječni život
u nepoznatim mjestima moje svijesti
a koja nakon što kroz njih protrče
nikada više ne pohode

još mi preostaje odmotati
žabokrijek sa špula tvoje duše
u mašini za šivanje straha
kojim si uvijek spremna obrubiti
moguću spoznaju o vlastitoj umrlosti
i nespoznatljivost trenutka
kada doista umremo
prije nego smrznuti prsti
ove zadihane noći
odustanu od zatvaranja
samoumnažajućih rupa
iz kojih je nahrupilo
hladnoćom usitnjeno nebo

Foto: www.pexels.com