Maja Šiprak: Sahrani ljubavna pisma

meni ne treba vječnost
trebam vječno sada
jecaj u mračnoj komori
gdje šum vlastite krivi
proglašavam
jedinom istinom

ubij čekanje,
spali svaku riječ zalaskom sunca
ne dozvoli mjesečini
da se pojavi iza oblaka
iskasapi nadu giljotinom beznađa

otpusti iluzije
ljubavna pisma
sahrani u grob
i zaboravi gdje leži
vjerolomnom svećeniku
plati dukat za pogreb posrnulih ljubavi
ionako ne vrijede više

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Čovjek od čokolade

tematske večeri
nepoznati autori
predstavljanje
razvučene misli
izlazak pred publiku
grč u želuci
početak ili kraj
uljuđeni pozdravi
neobičan osjećaj
riječ po riječ
dlan o dlan
svemu tome dođe kraj

u daljini mjesec sjaji
čudno, još je dan
ljudi nepoznati
ljudi poznati prolaze
ja kao mjesec
samo stojim
dišem i gledam
gledam i upijam daljinu
ne primjećujem sjene
nisam nitko
nisam više tako mlad

ljudi zavidni
briga me
ne gledam ih
ne vidim
ništa ne očekujem
oni pozdravljaju i smiju se prepredeno
odzdravljam i smijem se gluposti iskreno
briga me za njih
za njihove snove i umišljene umišljaje
nikog više ne čujem
ne vidim,
topim se,
nikoga više i ne poznajem

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Sjene prošlosti

Bio sam zaokupljen mislima o poslu, koji me je čekao u novoj školi, kad se vlak zaustavio na kolodvoru malog gradića na istoku. Nikada nisam bio u tom gradu, a kolodvor mi se učinio poznatim. Širok, otvoren prema ravnici, s puno razvedenih kolosijeka i skretnica i poprilično udaljen od grada. Iako su ljudi hodali amo-tamo osjetio sam da u njihovim koracima nema žurbe. Razgovor u školi zakazan je tek za dva sata i ja sam bez žurbe glavinjao nepoznatim ulicama i pokušao shvatiti logiku ravničarske arhitekture. Ljeto je posustajalo. Gubilo je vrelinu i blještavilo. Sve je bilo puno mekše i svjetlost i sjene, a sunce je još bilo toplo i mekano obavijalo ulice. Kožu je ugodno hladio vjetrić koji je donosio miris i svježinu rijeke.
Noge su me same vodile do rijeke. Imao sam i ja svoju rijeku iz djetinjstva pohranjenu u pamćenju.
Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petljao oko ribičkog štapa.
Kad sam prišao na nekoliko koraka prepoznah Božu.
Božu sam upoznao prije dvadesetak godina u srednjoj školi u gradiću u unutrašnjosti. Radio je kao profesor, predavao stručnu grupu predmeta i bio dečko koji obećaje. Živio je sam kao podstanar. Slobodno vrijeme je provodio u gradskoj knjižnici. Pročitao je sve u otvorenom i zatvorenom fondu knjižnice što se odnosilo na Matoša. Igrao je intenzivno šah. Išao je na natjecanja. Zvali smo ga majstor, Božo- majstor. Posao u školi nije volio. Govorio je da to nije posao za muškarca. Nenadano je dao otkaz i otišao iz gradića. Pričalo se u Australiju, gdje je imao rodbinu.
I sada, evo ga, Božo, dvadesetak kila teži, tamne kose sa sjedinama oko lica, malo zadihan, zaokupljen poslom. Ne obraća pozornost na mene.
– Jel ima ribe majstore? Božo, majstore tu si! Tu živiš!
– Tu sam već godinama, kod kuće. A riba sitna i puna kosti, sirotinjska hrana.
– Kako si, kako živiš!
– Solidno, prijatelju, solidno, iako pamtim i bolje dane. One za šankom. Tamo ti je pravi život!- nije se nasmijao pritom.
Božo je obišao pola svijeta. Putovao je i družio se s bogatima i poznatima u šahovskom svijetu. Crveni tepih, skupe limuzine, dugonoge ljepotice. Uokolo fotografi i blještavilo mondenog svijeta.Sudjelovao je na velikim šahovskim turnirima.
Kasnije je provodio dane i noći u mračnim arhivima knjižnica gotovo svih većih gradova, istraživao, pisao. Živio je u knjižnici. Sam je financirao tiskanje svojih knjiga o šahu.
Živi sam i opet radi posao koji ne voli, s ljudima koje ne voli.
Razočaran je i rezigniran.
– Nikome ti ja moj prijatelju više ne vjerujem, ni doktorima, ni grobarima.
Kaže da je bolestan, sve slabije vidi, slabije se koncentrira i tlak mu skače.
– Nemam puno vremena prijatelju, a nemam više ni puno želja.
To je valjda povezano. Zadnju monografiju dovršavam. Tu sam u prolazu. Vratio sam se svojima da umrem u tišini. U zemlju i u tišinu.
– A žene, Božo, što je s ženama?
-Čekaju me, sve one dugonoge ljepotice, čekaju u staračkom domu. Tako smo se dogovorili. Mogu i tebi koju dogovoriti.
– A sad bi mogli za šank, što kažeš, da popijemo koju i da se prisjetimo boljih dana.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Oziris i Izis

Ti na jednom dlanu držiš klicu
iz koje ćeš se roditi,
na drugom prah svojih kosti
i trljaš dlanove sve dok ne smiješaš
rađanje i umiranje u cjelinu.

Ostanimo u krevetu.
Prvo ćemo ćuti sovu,
onda plesati tango,
zatim smijati se ljupko
poput čekića i nakovnja.

Ja razbacan na sedamdeset i dva komada,
u sedamdeset i dva mjesta,
u sedamdeset i dva sna,
čekam veliku vidaricu
da me skupi i slijepi u u jedno.

Ostanimo u krevetu.
Ako je noćna mora život,
zašto ne bismo živjeli drugačiji san
i probudili se tijela dodirnutih
ni izvana ni iznutra.

U prvoj našoj kući jure zvijezde,
u drugog našoj kući diše more;
pomaman uspon iz svježine podzemlja –
penjemo se u pepelno tlo pustinje
poezijom krematornog eksternata.

____________________________
krematorni eksternat – izmišljena sintagma koja znači – ništa, ničeg, ničim… ali da ne budem pregrub, možda znači ono kao: nusprodukt spaljivanja!

Foto: www.pexels.com

Saša Mikić: Nazad na stablo

Prve jutarnje zrake sunca obasjale su mi lice i probudile su me iz sna.Neko vrijeme lijeno sam ispružen na prostirci uživao u toplini i sjaju blještave nebeske kugle; kako me samo ugodno iznenadila svojim dodirom. Novo je jutro i moj je 87 rođendan. Rezbarim crte na zidu brvnare pa znam koji je datum danas. Kraj je studenog i ugodnih je 25 stupnjeva vani. Dobro se držim, vitalan unatoč godini proizvodnje, a rok trajanja mi istekao odavno, star sam iako tako se ne osjećam, osim kad me križa ulove ili koljena popuste.Ili nešto treće, četvrto na mom spisku.Starac sijede srebrne brade i kose. Gledam si ruke. Pune su žuljeva i ožiljaka. Nisam se naspavao ovu noć; negdje dolje ispod hrasta,u blizini guste šikare, zvukovi roktanja,režanja,zavijanja, zatim skvičanje i smrtno hroptanje. Čopor divljih pasa ili vukova uhvatio je jednog od veprova. Bolje njega nego da su jednog od nas. Kad kažem jednog od nas mislim na sebe – ljudsko biće i na meni slične. Inače tihi su ovo jutro. Čudno. Meditiraju? Pronašao sam košaru punu hrane ispred ulaza, kao da znaju da mi je rođendan. Ugodno iznenađenje. Ukavci ih zovem, a oni mene Uúú-uUU. Ne kajkavci, štokavci niti čakavci, samo Ukavci. Ne mogu govoriti hrvatski jezik, prekompliciran je za njih. Ne govore puno, tek mnoge verzije naglaska na slovo U. Nekakva urođena mana naslijeđena od šoka Velike Nevolje. Velika je razlika između úu, üu, ùu, ûu ili obično uu, shvatio sam nakon godina promatranja. Eto jedan produženi samoglasnik znači jako puno – od uvrede do pohvale. Nikad neću zaboraviti kad sam ih prvi put vidio. Visoki tek poput djece,obučeni jednostavno od ostataka odjeće i šumskog bilja, mršavi i lagano savijenih leđa,ali okretni po drveću poput akrobata u cirkusu vješto su se penjali po granama i skakutali naokolo.
Elegantno i s stilom. Nevjerojatno. Bio sam im interesantan neko vrijeme, nezgrapni čupavi sijedi div rastom za njih, a ja sretan da vidim ponovno nekoga. Pokazao sam im neke stvari da ih naučim, šivanje i slično,ali teško smo komunicirali rukama i gestama. Pozorno su slušali i smijali se na svako moje š, nj, č i ć. Unuci naše djece preživjelih u apokalipsi. Dobri su, prave mi društvo ponekad, gledaju me sa smiješkom ali i tugom kao da me žale ili osjećaju moju bol zbog svega proživljenog. Inače drže se uvijek zajedno na okupu. Veseli su, radosni i bezbrižni većinu vremena.
Hrane ima u izobilju. Odjednom toplija klima donijela je egzotiku u naše krajeve. Banane, mango, kokos, ananas, sve besplatno. Od kuda sve to? Proširilo se iz nekog staklenika valjda. Nebitno. Zeleni trgovački lanci svuda oko nas. Samoposluživanje. Došle su i egzotične životinje. Pobjegle iz zoološkog. Slonovi na Kvarneru? Uobičajena pojava… Papige? Seru mi po krovu non stop. I kradu moje bobice. Čimpanze? Na susjednom brdu, malo su postali naporni sa jutarnjom galamom. Pokoji lav, tigar ili medvjed unesu strah u ove krajeve, ali zato i jesmo u sigurnosti drveća na visini. Toliko se toga u potpunosti promijenilo, nestalo i nastalo, izobličilo, prevrnulo i izokrenulo zadnjih par desetljeća da se ponekad pitam nije li to sve bio samo san.
Stari život. Stara civilizacija. Moje društvo.
Gledam van s prozora ostatke te civilizacije. Urušeno u potresu, ispečeno u požarima, potopljeno u poplavama. Samljevena kaša od betona, asfalta i cigala svugdje oko mene zarasla je u nepreglednu zelenu džunglu od lijana, puzavica, raznog bilja i drveća.
Prelijep prizor s okusom tuge, jer pamtim te teške dane na sve loše, na očaj, na užas, nevjericu i bez osjećaja nade. Kažu da vrijeme liječi sve rane… Nije tako… prije će biti Ljubav liječi sve rane, a ljubavi je bilo najmanje u mome životu. Kako su počele sve te promjene? Sjećam se, pamtim… S porezom na nekretnine. Živio sam tada u Republici Hrvatskoj. U gradu Rijeci. Volim grad koji teče… Svi bi govorili, ali nije bilo tako. U svima nama nezadovoljstvo, nemar, neimaština.
Svuda smeće i zatrovano. Propadalo je sve. I moralno i etički i u bilo kom smislu. Svugdje i stalno.I sve veći porezi. Uhljebima i Usisima nikad dosta. Počelo je masovno iseljavanje u nove zemlje. Svuda u Europi su počela odcjepljenja regija od matičnih država, bogati od siromašnih i zbog raznih drugih razloga: Katalonija, Flandrija, Škotska, Sjeverna Italija, Bretanija, Sandžak i Hercegovina… Svi nezadovoljni tražili su svoju slobodu pa tako i kod nas. Svađe i sukobi zbog poreza kulminirali su otcepljenjem Istre i Rijeke. Bit će nam bolje bez vas rekoše mudraci. Novi novac se tiskao, a Dvoglavi s korza našao se na njemu.
Nije prošla niti godinu dana, a već i gradovi su počeli deklarirati svoju nezavisnost ; Opatijska Učkarska ,Brđansko Viškovo,Primorska Kostrena…
Na desetke novih republika i država. Bit će nam bolje bez vas rekoše, sada imamo svoju slobodu. Novi novac – strane valute. Yuan. Pamtim sve veći kaos i nered.
Nije prošla opet godinu dana, a već i kvartovi su se počeli osamostaljivati: Škurinjska anarhistička nedemokratska antirepublika, romska kraljevina Pehlin, Veliko sveto Krnjevo, Zapadni Fiumenistan, Marxov proleterijat s Gornje Vežice…
Opet se čulo: “Bolje nam je bez vas” a sve veće siromaštvo i bijeda. Ulični ratovi.
Pamtim hladni rat i nuklearni incident između Zametske zvončarske države i kraljevine Pehlin; ukrali i jedni i drugi radioaktivni jod i igle iz riječke bolnice, montirali ih na Mirnovec božićne rakete i prijetili si, a sve zbog nekog polja lavande i smilja.
Velika Frka bila oko svega toga dok nije netko odrezao i počupao sve to bilje.
Pamtim kad je i hrana postala novac. 5 kila krumpira za litru benzina, a strane valute bezvrijedne, sve se raspalo na milijun država. Pogotovo Kina. Međuljudski odnosi na nuli. Pamtim zadnji posao sam imao na bivšem nogometnom stadionu Rujevica kao neovisni vrtlar; orem traktorom zemlju i uzgajam svježe povrće, nikog ne zanima lopta koja nam služi kao glava za strašilo protiv ptica. Pomalo su i ulice i zgrade, pa i čak stanovi postajali države, a ceste i radna mjesta proglašena sveopće dobro.
Pamtim da na putu za posao moram prijeći 55 država. Tragikomedija.Pamtim čak i danas imena tabela i crta razgraničenja; Čandekovu narodnu republiku, ustavotvornu državu Pehlinska cesta b.b. lijevo od raskrižja, Pehlinska cesta b.b. desno od raskrižja, demokratsku uniju susjeda Novakovića stan br. 22., ujedinjena plemena s trećeg kata br. 2 Raspora Španca… ljudi su bivali sve luđi i izgubljeni u traženju svojih prava i svoje sreće. Nitko s nikim, svatko protiv svakoga.
I tko zna kako bi sve završilo da nekome odozgora iznad nas se nije prelila čaša strpljenja od naših ludosti i majmunarija, te nam poslao -potres.
Uništenje.
Prije je to bila vožnja gore-dolje, uzbrdo-nizbrdo roller coasterom u Gardalandu nego potres. Gromoglasna zastrašujuća tutnjava nepojmljiva i nestvarna ljudskim umom ispunila je sav prostor, neviđenom snagom pomela je sve stvoreno u treptaj oka.
Jedan tren je sve bilo u zraku, drugi tren je sve propadalo u zemlju.
I s njim krici ljudskih glasova. Dan je postao noć, zvijezde su padale s neba. Zatim tišina i obamrlost nas živih mrtvaca.
Pamtim kamen na srcu. Spasiti koga se moglo iz ruševina i spasiti sve što se dalo. Nema više radija, televizije, interneta, sve zamrlo.
Nikad nisam saznao što se točno dogodilo.
Asteroid?
Nuklearni rat?
Promjena magnetskih polova?
Pamtim sakrivanja pod ruševinama i improviziranim skloništima .
Pamtim hladnoću.
I dalje je zemlja podrhtavala neko vrijeme.
Pamtim i konačno dan pojave sunca nakon puno dana mraka. Ono je zasjalo i mi malobrojni izašli van iz skrovišta šokirani i izvan sebe.
Ničega nema.
Pamtim da sam morao sve ispočetka.
Kameno doba.
Pamtim sve još i danas, volio bi da mogu zaboraviti.
Odmaknuo se od svih,sagradio drvenu kućicu na starom hrastu,skupio sve vrijedno od šibica do knjiga , povukao se u sebe i nakon dugo dugo vremena nekako pronašao svoj mir…
Sve je to davna prošlost, a ja sam ostario sam.
Jedna od zadnjih relikvija.
Hrvatosaurus.
Otišli su pomalo mnogi dobri ljudi oko mene. Zadnji preživjeli.
Nismo se previše družili. Nema utjehe među nama živima. Tu i tamo navečer vidim svjetla po otocima i u daljini.Nečije vatre gore i dalje. Pojavom Ukavaca probudila se nada u bolje čovječanstvo. Gledam ih… unuke naše djece.
Ne znaju. I bolje. Drukčiji od mene, od moje generacije; otvorenog su srca, vedre naravi, bez pakosti i bez zlobe.
Bez maski. Čistog uma. Snalažljivi. Neopterećeni. Bezazleni.
Njima nebitne Nike tenisice, novi Ipod ili Ray ban naočale.
Nema droge i alkohola. Bez depresija.
Nešto u njihovom pogledu, dubokoumno, kao da znaju srcem, razumiju prirodu, okolinu više nego što smo mi ikad mogli. Jači, otporniji na bolesti. Nikome ne moraju plaćati porez, slobodni od rada u trgovini, buke i prašine tvornica, slobodni od kamatnih stopa, od birokracije, od režija, od pokvarenih dvoličnih političara, slobodni od gledanja tv reklama, slobodni od svega nebitnog i glupog što je moderna civilizacija u kojoj sam životario ikad nudila svima nama.
Promatram ih. Nisam ljubomoran, neka žalost, sjeta u meni što nisam nikad imao i bio dijelom takvog dobrog društva. Ukavci. Radostan što vidim slogu, poštenje, miroljubivost, što žive jedinstveno i u radosti.Ujutro imaju nešto poput zajedničkog tihovanja, kao kolektivna svijest povežu se. Sada ih razumijem jedino su tako i mogli znati za moj rođendan. Žive bez mučnih obaveza. Nemaju želja. Skoro cijeli dan se igraju, budu sretni i ne misle ni na što drugo osim zabavu i mir. Volio bi da imam koju godinu manje pa da i ja zajašim lijanu i penjem se s njima do vrha drveća. To bi bilo lijepo. Imati taj osjećaj apsolutne… slobode.

Foto: www.pexels.com