‎Grozdana Poljak: Čekajući zoru

Izvještavaj me o događajima iz inozemstva
Pošalji kakvu prigodnu fotku
Možda ću naći vremena i prilike
Rekao je
Ako se ne prokockam u Monaku
Ili uložim sve u neki sumnjivi fond
U Liechtensteinu
Ili me, naravno, ne pokradu
Okretni toskanski ulični lopovi
Sa prstima kakvog pijaniste
Točno to je rekao
I nasmiješio se
Lopov!
Zna on da ja grizem na besmislice
Poznaje mi dušu
Sjena moja
Na livadi crvenog maka
Obrubljena jutrom
Onako omamljenu
Krila Boeinga
Rasprostrt će je
Nad nekom tamo zapadnijom zemljom

Foto: www.pexels.com

‎Dragan Gligora‎: U lakoj dubini pisma

Tek sada imam riječ, imam govor i moj je cijeli svijet. Otvara se bez vrata i ključa, i vodi ravno u stari zeleni vrt i njegovu bistru i tešku vodu.
Tek sada imam mir i svoju izgubljenu nadu, koja me slučajno našla negdje na kraj svijeta, ili vrta, svejedno. Važno je da je sve okruglo i simetrično, da se ne raspada pri prvom dodiru, da ne bježi od stručnih analiza i rastućih vodostaja naših malih opasnih rijeka.
Opet, ako i ništa od toga nemam, imam ovakvog sebe, koji, začudo, nije onakav kakvoga se unaprijed sluti, smeten i bačen u kantu za razvrstavanje otpada.
Imam dovoljno svjetla, opipa, mirisa i boje da naslikam onaj prvotni odraz lica koji me koštao dvjesto uzaludnih godina koje sam proveo na padinama brijega, čekajući jezik da odrastem i postanem najbolji pisac u regiji i šire
Tek sada imam pismo i tristo pratitelja, koji lajkaju svaku moju objavu. Hvala ima na tome, jer ja se već spremam na neke druge staze. Svejedno, sve što je zapisano, sve rečeno, ostaje sve ovdje u lakoj dubini mog zadnjeg pisma.

Foto: www.pexels.com

Miloš Petronijević: Kako sam postao beskućnik

Celog sam života bio nešto drugo od onog što jesam (bio sam budala), i sve do svoje pedeset i pete vodio sam računa šta će ljudi da kažu i pomisle (zajebao sam se), i oni su mislili da sam na svome mestu i onakav kakav čovek treba da bude (pogrešili su).
Zakonitoj ženi išao sam niz pičkin živac − postavljala mi je astal, tražila pare i podavala mi se kada je mogla i kada sam mogao.
Jednoj sam drugarici pisao poeziju, kao dečkić sanjajući ljubav.
Često sam udarao glavom o zid – zid je ostajao na svome mestu, ali sam naučio da menjam pravac.
Kada se zahuktao nasmejani kapitalizam i kada je banda bez skrupula (pocrkali dabogda) pokupovala u zemlji Srbiji sve što se kupiti moglo (uzeli su za sebe blaga, nama su dali slobodu), zatvorili su i fabriku u kojoj sam dvadeset pet godina radio, i postao sam privatnik. Crnčio sam od jutra do večeri u radionici, a s večeri se alkoholisao da bih danuo dušom. Sutradan sam se odmarao.
Godine su prolazile, i iz Knjaževca je sve više ljudi bežalo u prestonicu, kao da se u Beogradu bez znoja na kajmaku živi, i posla je bivalo sve manje, postao sam pijanica, a računi i porezi pristizali su kao u nekom košmarnom snu, i nisam više znao šta da radim ni gde mi je dupe a gde glava.
Najbolje se živi od prodaje magle i intelektualnih usluga, i od politike, ali nije svakome dano da državni hleb jede i bavi se organizovanjem tankoumnih, treba se roditi s takvim talentom, i znam neke službenike javnih sektora koji su i pet-šest političkih stranaka promenili – i u čmar bi se jebali samo da položaj u kancelariji ili stolicu iza šaltera sačuvaju.
Moja žena Mirjana, koja je zvocala od kada ustane, kao da je pišala na koprive, i koju više nisam mogao očima da gledam, čupala se za kosu zbog neplaćenih elektro-tele-vodo papirića i siktala da sam joj život urnisao i da sam lenština, pijandura i falsifikat od čoveka, i pretila je da ću se zbog „one jebulje“ probuditi s ekserom u glavi, i jednog sam podneva, da je ne bih udario, izašao i otišao na Staru planinu u šumu i dva dana živeo kao kurjak u slobodi.
Glad me je umirila i vratio sam se, nakurčen, pobacao poreske prijave i na radnju stavio katanac za sva vremena.
Rešen da iz začaranih krugova pobegnem pa šta bude da bude, isprodavao sam neke materijale i drangulije i ostavio Mirjani nešto para (ostavio sam joj i njenog ljubavnika i saznanje da ja nisam bio tolika sirovina i mulac kao što je ona mislila da sam – mada ta zmija ne priznaje ništa), i jednog sam jutra uprtio torbe, ispratila me je do železničke stanice, gde sam je poljubio, poljubila je i ona mene, sećajući se valjda vremena kada sam bio bolji čovek, i mahnuvši joj iz voza pošao sam u beli svet da pišem stihove i da skitam i kradem (u mojoj državi krupniji lopovluk zove se biznis), i možda ću završiti u zatvoru, ali i tamo žive ljudi i hleb se jede.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Vlašić

u vrijeme kada je Bog hodao po zemlji
Sunčeva i Mjesečeva majka
poslale sedmoricu braće
da donesu sreću i ljepotu
iz dalekog svijeta
šestorica se sretno vratiše
ali sedmome se izgubio svaki trag
tražili ga Sunce i Mjesec
tražili ga Dan i Noć
nakon godina
i godina
traganja
Mjesec ga pronađe
na prelijepoj planini
u koju se pretvorio

*Prema narodnoj legendi

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Posljednji osmijeh

Prije godinu dana, u utorak dvadeset drugoga ožujka dvije tisuće sedamnaeste godine, posljednji put vidio sam tvoj osmijeh.

U bolnici smo bili.

Večer ranije ti je pozlilo. Odvezli su te ljubazni bolničar i lijepa liječnica u vozilu hitne pomoći u bolnicu Rebro.

Poslije ponoći si se povratila u život i smijala se kad te je liječnik pitao koji je dan, koliko ti je godina i gdje živiš.

Odjednom si sve znala. Bio sam ponosan na tebe.

Izgovarajući ime naše ulice malo si se zapetljala. Uvijek si bila štreberica i htjela prva dati točan odgovor, pa si požurila:

„Pič… Pič..“ – i tu smo svi, liječnik ti, teta Vlasta i ja, prasnuli u smijeh prije nego si uspjela dovršiti „Pičmanova ulica, broj jedanest, drugi kat.“

Smjestili smo te u jedini slobodni krevet na odjelu onkologije. Dvije žene u tijesnoj sobici djelovale su izmučeno, a svjetlo je tinjalo poput njhovih misli i briga.

Soba je bila puna tuge.

Nisam te htio ostaviti samu, ali si rekla:

„Idi, bolje sam već. Ujutro će me premjestiti u veću i svjetliju sobu. Zaspat ću uskoro, ne brini!“

Sutradan sam morao u Austriju, na posao, ali sam nazvao šefa i rekao mu du ću doći tek u srijedu. Lijepo je imati dobroga šefa:

„Ne brini ništa. Neće firma propasti bez tebe, tvoja žena te treba“ – umirio me Markus.

Hvala mu.

U deset sati, nakon vizite, pronašao sam te u drugoj, većoj sobi, punoj pacijenata koji su šutjeli i pričali, nadali se i planirali što će raditi kad ozdrave. Ti si mršavoj curici u krevetu nasuprot tvoga pomagala uključiti telefon.

Bila si puno jača od izmučenog djeteta.

Onda je stigao bolničar Nikola.

„Gospođo Vukadin, idemo na zračenje u Petrovu. Spremite se!“

„Sad ću, samo da frizuru sredim“ – odgovorila si mu odlazeći u kupaonicu.

Nikola i ja pričali smo odakle dolazimo, za koga navijamo i kad će ljeto. Dugo si se češljala, nisi nikada voljela izići raščupane kose, a posebno nakon operacije glave, kad su se na tjemenu vidjeli šavovi koje si brižno prekrivala.

Posebno kad su naša djeca bila u blizini:

„Nema veze ako smo nas dvoje sami, ali ružno izgleda. Da se djeca ne uplaše“ – rekla si mi kad sam ti za Božić savjetovao da kod kuće skineš maramu s glave.

Termin u Petrovoj bio je zakazan, pa te Nikola počeo dozivati:

„Gospođo Vukadin, zakasnit ćemo. Požurite malo!“

„Nikola, vidi se da nemate ženu kod kuće“ – dobacila si mu smiješeći se lukavo, a nas dvojica smo ti se pridružili. Ja sretan da se smiješ, a Nikola da konačno krenemo.

Držeći se za ruke stigli smo do bolničkog vozila.

Dan je bio lijep, proljetno sunce probijalo se iznad grada. Mahnula si mi nakon poljupca, pogledali smo Nikolu i još jednom se zajedno nasmijali.

Uvečer sam ti iz našeg stana u Austriji poslao poruku. Odgovorila si smajlićem, širokim i vedrim, prije nego smo virtualno jedno drugome poželjeli laku noć.

U srijedu si pretrpjela prvo zračenje glave, tehničari su morali napraviti novu masku jer si se bila udebljala od lijekova. Kortizon djeluje brzo.

U četvrtak si nakon zračenja pala u komu. Oživjeli su te liječnici i medicinske sestre, i bilo mi je drago da dišeš.

Hvala im.

Čitao sam ti tjedan dana tračeve iz novina. Tko se ženi, tko razvodi i kojim glupostima se ljudi bave dok ti uz pomoć aparata duboko dišeš.

Imao sam osjećaj da me čuješ.

Liječnici su tvrdili drukčije, ali i oni znaju pogriješiti.

Tjedan dana, koračajući uzbrdo od Dinamova stadiona prema bolnici, nadao sam se da ćeš ustati i dočekati me sjedeći na krevetu.

Bilo je kako je moralo biti.

Godinu dana kasnije sjećam se tvoga osmijeha, mladoga bolničara Nikole i našeg rastanka kod bolničkog vozila.

Lijep je to bio dan.

Spavaj dobro, anđele!

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Oooo, happy day!

Danas se zovem Sunčana. Ruža, koja spava pokraj mene upravo plovi na nemirnim valovima sna. Sinoć je opet dugo plakala. U zadnje je vrijeme zovem Uvela Ruža. Otkako smo se razboljele, neprekidno paničari, plače i prijeti samoubojstvom. Ide mi na živce s tim svojim žalopojkama, ali puštam je u nadi da će je to kad tad proći. Inače, ona je oduvijek takva. Pravi paniku, od muhe slona i tako u beskraj. Čovjek se u životu privikne na svašta, pa ga s vremenom takve stvari više ne pogađaju takvom snagom kao na početku.

Dižem se i upijam s radošću u sebe prve jutarnje sunčane zrake. Kuham kavu, palim cigaretu, na YouTubeu koji sam upravo pokrenula kreće Hladno pivo i njihova Nije sve tako sivo. Potpuno se slažem. Dobro da moja Uvela Ruža spava, sigurno bismo se posvađale.

Kava je gotova, cigareta popušena, pjesma je završila. Oblačim nešto prpošno, u bojama, poput svog veselog i optimističkog raspoloženja i krećem na posao.

„Zašto si danas tako vesela? Zar se nešto dogodilo?“ upita me u nevjerici kolegica Petra, šaljući prema meni znatiželjan pogled.

„Danas se zovem Sunčana!“ kažem joj veselo, na što ona iznenađeno odgovori: “Aaaa… je li?“

Za nekoliko sekundi, kada shvati da će biti zbog toga ovaj dan drugačiji od prošlih, veselo nadoda: “Baš, ali baš mi je drago! Ti si moja Sunčica!“

Krećem u dan s velikim, sigurnim, prpošnim koracima, odgovaram na telefonske pozive bez knedle u grlu, rješavam papirologiju kao od šale, smijuljim se šefovima i strankama, primjećujem stvari za koje pretpostavljam da ih Uvela Ruža obično zanemari. Za vrijeme pauze ispijam kavu na Trgu u središtu grada. Vrijeme prolazi nevidljivom brzinom i sve ide tako lijepo i glatko kao po špagi. Nevjerojatno! Poslije posla nalazim se s upornim iako oženjenim udvaračem i mislim si da to što je oženjen uopće nema veze i kako je život lijep, bez obzira na te neke moje godine i da sam zapravo sretna što postoji taj oženjeni udvarač, jer se napokon nakon dugo vremena opet osjećam tako živo i tako poletno.

Prije nego što krenem kući, svratim još u veliki trgovački centar i dok kopam po hrpi krpica, pronađem predivnu majicu s cvjetnim motivom, koja mi uistinu savršeno pristaje i uopće me nije briga ako će se Uvela Ruža naljutiti što sam neplanirano potrošila ono nešto novca koji nam je ostao do sljedeće plaće.

Već je mrak kad konačno stižem kući. Otključavam ulazna vrata, tiho, najtiše što mogu u nadi da se Uvela Ruža ne probudi. Zatim pravim smjesu za palačinke, stavljam veš u mašinu za pranje, pečem palačinke uz muziku na YouTubeu, mažem marmeladu i trpam u sebe upravo pečeno tijesto premazano slatkim namazom.

Ostavljam neoprano suđe u sudoperu, baš me briga i za to, oprat će se, ako ne sutra, onda prekosutra, dan je bio previše lijep pa ga ne želim s time pokvarit.

Pred odlazak u krevet uživam u otrovnim kolutićima zadnje današnje cigarete uz osjećaj savršene sreće.

Dan je nakon dugo vremena zaista bio lijep.

Uvlačim se u krevet pokraj Uvele Ruže koja još uvijek duboko spava. Osluškujem njezino spokojno disanje i nadam se da će spavati još nekoliko dana bez prekida.

Potom se lagano privijem uz nju i konačno ugasim svijetlo. Sklapam oči uz pomisao, kako je bilo lijepo danas čuti kolegicu Petru kako mi je uz smiješak viknula: “Ti si moja Sunčica!“

Foto: www.pexels.com