Vlatka Planina: Okno

Ulomak iz veće prozne cjeline

I.

Internat za dječake i mladiće Sveti Augustin izdizao se oštro iznad kotline koju je s istočne i zapadne strane međilo Alstonsko gorje, a s južne i sjeverne sićušni cinober krovići mjestašca po imenu Alston te tamno grimizni crjepovi tornjeva i kupola Svetog Augustina.
„Krovovi boje zagorene krvi“ nazivali bi ih stanovnici nesretna mjesta, no tek kada nitko ne bi slušao jer taj izraz bijaše najstrože zabranjen, baš kao i križanje kada bi se pokraj njih prolazilo te klanjanje pred kipom sveca koji je stajao u niši s lijeve strane ulaza u internat.
Mještani Alstona živjeli su u neprekidnu strahu od internata. Sagrađen još u doba templara te pred točno tri stotine devedeset i devet godina spaljen do temelja samo da bi iznikao još gorostasniji, internat bijaše ujedno i templarsko središte i škola, iako mu je ovo potonje bila jedina službena uloga. Kobni požar, pričalo se, podmetnut je od strane šačice kmetova koji živješe u straćarama podno internata, a sve zbog prisilne udaje jedanaestogodišnje kćeri mezimice jednog od seljaka za rektorova sina.
U požaru koji je progutao gotovo čitav internat život je, osim rektora i djevojčice koju je sudbina u tom trenutku postavila u rektorovu postelju jer sam rektor zapravo bijaše legitimni vlasnik sva sinovljeva posjeda pa tako i malene Izabele, izgubilo i osamnaest profesora, trideset i osam članova posluge te stotinu trideset i troje dječaka od kojih je najstarijemu bilo petnaest a najmlađemu tek pet godina i osam mjeseci.
Kmetovi, ograničeni vlastitim neznanjem i skromnoumljem, nisu mogli ni sanjati da će boca svijetlozelene tekućine kupljena od seoska apotekara koji se u slobodno vrijeme bavio onime što su oni nazivali vračanjem a zapravo bijaše unosan posao preprodaje za to vrijeme nedobavljivih otrova, eksploziva i kojekavih drugih supstanci, izazvati buktinju i katastrofu ravnu onoj na ilustracijama u knjizi Otkrivenja koju su potajice čitali u postelji prije sna. Izbezumljeni razmjerom tragedije koju sami skriviše nije prošlo dugo prije nego se i oni sami pridružiše posljednjem počivalištu žrtava: Izabelin otac objesio se istoga jutra o granu oraha posađena na ulazu u internat kojeg više nije bilo, a ostala četvorica, nevoljna čekati službenu kaznu i javno vješanje, odjuriše bez daha, pobješnjeli i razlomljenih srca, jedan po jedan u buktinju. Smrt ih je pronašla u trenu: vatra koja otapa zidove preuzela ih je prije negoli su uspjeli udahnuti.
Vatra je neprekidno gorjela osam dana, a kad je napokon dogorjela bijaše to stoga što ničeg više za gorjeti nije bilo. Ni pepeo nije ostao iza nje već tek pougljenjen kostur ruševine i po njemu rastopljena kovina željeznih rešetki s nekadašnjih prozora dječjih spavaonica.

Zdanje nova internata zgotovljeno je poslije dugih dvanaest godina, no kada najzad bijaše dovršeno izgledalo je velebno. Velebnija od samog internata bijaše samo mržnja prema seljacima, kasnije stanovnicima Alstona. I unatoč onoj drevnoj kako vrijeme sve liječi znali su Alstonovci da to nije uvijek baš sasvim tako ili, ako jest, da je za to potrebno mnogo više od nekoliko stoljeća. Stoga su hodali pognutih glava prihvativši nasljednu zlosretnost koja im je kolala venama te izbjegavali internat i njegove stanare pod svaku cijenu.
A onda, jednog blagog svibanjskog dana, u vrijeme kada svekoliko pučanstvo odmara nakon obilna ručka, jedan seoski dječak uvukao se kroz stara, željezna, toga dana malčice odškrinuta vrata posjeda Svetog Augustina. Uletjet će samo na tren kako bi uzeo loptu nehotice prebačenu preko ograde i prije negoli nabrojiš do deset bit će vani, na sigurnom. No tek što je uzeo loptu i obrisao je o busen trave, jer bijaše doletjela u kaljužu, začuje škripu vrata. U trenu se okrene, spreman pohitati prema izlazu ako samo i nasluti opasnost, no bijaše kasno: otvora više nije bilo.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Ptica

Zora je jutros zakasnila.
Nije narisana
Na prozoru ispod zavjesa.
Kavu ispijamo samo
mrak i ja.
Ptica u kavezu
Koju sam davno
Nazvala Nada
Noćas je umrla.
Nepomična leži
Već satima.
Više neće pjevati.
Neće više letjeti.
Kada svane
Pokopati ću je
U vrtu pokraj kaktusa.
Tješiti će me tišina.
Nebo će plakati.
Voljela sam tu pticu,
Zaista.
Dan će biti žalostan.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Test na trudnoću

odavno nikog ne pozdravljam s
„Dobro jutro!“
„Dobar dan!“
„Laka noć.“
niti uzvraćam na te pozdrave

prepoznaje li itko
ćuti li itko
dobrotu jutra i dobrohotnost dana
ili lakoću noći

odnedavno se posvema suzio
krug mog činjenja
svevši se na tanki presjek s
puno manjim krugom budućnosti

od nekoliko stvari
koje još želim uraditi
prvo bih zamijenio crijep
na tvom krovištu
a potom zasuzio
u nadi kako ćeš ispiti
barem jednu suzu
iz mojih očiju

paunski

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Crne zebre s bijelim prugama

Pitam se gubim li ponekad pravo na disanje u oceanu ljudskih zbivanja? I kakve je boje taj ocean? S ljudima je toplo, ali smrdi. Gušim se od propagandnih stihova traumatiziranih pjesnika političko-demoralizirajuće poezije što u svrhu osobnog uspona iskrivljavaju kolektivnu svijest. Grad oblijepljen proročanstvima i „vilinskim pričama“. Suvišna gramatika i pogrešna semantika. Previše crne i bijele tinte na jednom mjestu.

Piše: -|Zemlja nulte tolerancije na nasilje|- Čemu isticati nešto toliko očito?

Piše također: -|Društvo koje ne pravi razlike|- Onda je to alomorfna masa u posljednjem stadiju dekadencije zapada.

Piše u međuostalom: -|Multikulturalno društvo bez predrasuda|- I pokraj tog pamfleta ispisan vic o Škotima i škrtosti.

To su samo neki sitno ispisani hirovi u obruču privatne korporativne povijesti. Zanimljiviji su oni trodimenzionalni hirovi.

Svako jutro prolazim pokraj „ugnjetavanih“ koji lifraju propagandne biblije crnih korica s vrlo prodornim frazama. Fraze poput: „Ponosan sam na svoje korijene“ ili „Ne stidim se što me crna majka rodi“ siju samo tugu i bol kao da je i bez toga nema dovoljno na svijetu. Na drugom uglu kao jastrebovi stoje „ugroženi“ sa bijelim zastavama ponosa. Ponosni što su bijeli jer bijelo znači čistoća, uzvišenost, svetost…

Težak je teret što ga nosimo mi sužnji vlastite gluposti. Pod zastavama svojih rasnih insignija stoje tako hrabri mladići, vitezovi uspaljenih moždana i ozlijeđenim palcem tipkaju očajničku poruku: volim te.

Svako jutro na putu za posao već dvadeset godina gledam u oglas privatnog solarija: „Izgradite samopouzdanje preplanulim tenom.“ Otvoren poziv na promjenu boje kože; otvoren javni poziv na rasizam. Zar je bijelo loše? Zar je bijelo oličenje sramote? Opet hirovi korporativne povijesti.

Svako jutro kada hitam na posao gazim po njima: i po crnim i po bijelim insignijama rasne nadmoći. Mutim njihove planove dok stoje jedni uz druge i nakostriješeni čekaju poraz. Gazim po njima kao po balvanima i nije me briga jesu li crni ili bijeli. Nebitno. Omogućavaju mi prolaz, prolaz preko ceste i jedino mi je to bitno. Jednom su me pitali nakon večernjeg koncerta za intervju:

– Volite li više bijele ili crne tipke na klaviru?

Sviram klavir od pete godine života. Udaram po bijelim tipkama, ali ponekad bez razmišljanja, prasnem i po crnoj tipki. Dogodi se. Kao dijete uvijek sam zamišljao crne tipke kao neku varijantu karijesa na bijelim tipkama klavira. Nije me briga jesu li crne ili bijele. Želim samo proizvesti očaravajuću melodiju koja će rastopiti srca mojih budućih partnerica. Mnogo žena pada na suptilne muškarce.

Na intervjuu za posao na kojem svakodnevno crnčim kao bijeli tovar, prije dvadeset godina, poslodavac me kao štrkljavog mladića fizionomije razbojnika i pogleda čovjekomrsca priupitao:
– Volite li ljude? Nisam stigao odgovoriti na pitanje. Uslijedilo je drugo u relativno kratkom intervalu.

– Jeste li rasist? Glasio je nastavak onog prvog pitanja.

Pitanja su se zaredala.

Nisam uspio odgovoriti. Uslijedilo je iduće pitanje.

– Koliko crnaca radi kod mene u poduzeću?

Odgovorio sam nevino naivno.

– Pa trojica mislim.

Nasmiješio se.

– Dragi mladiću, sve upućuje na to da ste rasist. Kako znate da su trojica ako niste rasist? Takve ne želim u poduzeću. Svaraju lošu sliku mene osobno.

Preklinjao sam ga. Trebao mi je taj posao.

Ponovno me pitao.

– Jeste li rasist?

– Radite li rasne razlike među ljudima?

– Ne! Nisam rasist! Ja sve ljude bez obzira na boju kože, boju očiju, spol ili boju kose iskorištavam na potpuno jednak način: iscrpno i temeljito, do kosti.

To je bio onaj pravi, zadovoljavajući odgovor na nagradno pitanje koji mi je donijelo posao i plaću, egzistenciju i život.
Svako jutro pijem crnu tursku kavu iz bijele šalice. Nije me briga što je kava crna, a šalica bijela. Želim samo popiti kavu. Kava mi popravi probavu. Ujutro me uvijek nešto kolje u crijevima. Kava je eliksir za njih. Volio bih vas vidjeti nakon petnaest godina braka. Brak mi je rasturio sva crijeva. Njezino neurotično dramatiziranje i neurološki ispadi i samom bi vragu uništili crijevnu floru.

Prošlog ljeta kupovao sam boje za spavaću sobu. Želio sam raskužiti uspomene na nju. Rastava je pravo bolna. Orobila me i uzela mi čitav planet.

Uletio je naoružani crnac i tražio novce od blagajnice.
U afektu, udario sam ga kanticom jupola od pedeset litara. Nisam ni bio svijestan da je u kanti bila bijela boja. Samo sam želio zaštititi sebe i blagajnicu. Samo sam želio spriječiti krađu i otvoriti novo poglavlje.

Ovog ljeta skoro sam se ugušio patliđanom kojeg je pripremala moja nova intimna prijateljica. Nazvat ću je kodnim imenom: blagajnica. Patliđan je bio neoguljen. U brzini dok smo radili one stvari, zaboravila ga je oguliti…patliđan naravno. Crna kora patliđana zapela mi je u grlu. U nesvijesti, vidio sam crni mrak i bijele zvijezde i crveno apaško sunce.

Za drugu godišnjicu naše veze nakon incidenta sa patliđanom, odveo sam je u zoološki vrt gledati zebre. Ja četerdesetogišnji komarac i ona mlada gušterica kameleonka gledali smo hipnotizirano u zebre grleći se.
Rekla je.

– Kako romantično.

– Zebre su tako romantične.

Prizor je bio doista „romantičan“.

Na dva kraja kaveza stajale su dvije skupine zebra. S lijeve strane oformile su se bijele zebre s crnim prugama, a s desne crne zebre s bijelim prugama. Hirovito su pokazivale zube jedne drugima.

I dok sam sisao med s njenih vrelih smeđih usana boje karamele, krajičkom oka zamijetio sam tablicu s imenom na kavezu tih zebra posebne vrste.

Pisalo je…

Naziv: ZEBRE ZEBROMRSCI.

Opis:BIJELE ZEBRE S CRNIM PRUGAMA KOJE MRZE CRNE ZEBRE S BIJELIM PRUGAMA.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Poetiziranje gitare

Čujem glazbu
fenomenalnu nevjerojatnu,
idealnu prije, tijekom rata
ili kao poratnu,
gitara vrišti
skladbom se oduševljavaš
od zvuka tog,
koji kao da vrišti
ja sam Bog,
ali ti si pjesnik
neimpresioniran,
ti u toj melodiji ne nalaziš
smisao divan,
pa odbacuješ gitaru
njene tvrdnje su ti teren
skliski,
radije odlaziš u neki truli bar
pa si naručuješ viski,
no ja te korim
dok mi gitara na svojoj
najboljoj dionici
slaže melodične slogove,
isplaženog jezika na rukama u vis
dižem rogove,
slušam pripovijesti njene,
i moram priznati
ni meni inspiracija baš nekako
ne krene,
ali katkada je ipak dovoljno
kako mi neki govore, samo
saslušati,
pa sam to s ovom gitarom odlučio pokušati.

Foto: www.pexels.com