Miro Škugor: Žniranci

Ništa ne rastače i ne otapa pozornost kao okus vruće čokolade i kolačića od cimeta.
Shvatih to tek kad sam sjeo na tabure u predsoblju, počevši izuvati cipele. Žniranci mi se nisu odvezali!
Upravo zbog toga, tijekom pauze za ručak, kupio sam nove. Izmjerene i izrađene po mjeri. Na licu mjesta. Samo za mene odrezane s koluta. Voštane. Bordo. Za 20 kuna.
„Morate kupiti žnirance u boji. To jako podiže izgled cipela“, nagovarao me je dugajlija od postolara. Nisam mogao ne spustiti pogled. Nosio je plave s krokodilskim uzorkom i žutim žnirancima. Odmah sam pristao.
„Samo da se ne odvezuju“, unaprijed sam se požalio.
„To nije nikakav problem. Evo, pogledajte moje. Vezao sam ih jutros i do večeras se sigurno neće odvezati. Stvar je u načinu vezivanja. Vidim da gazite na petu, pa udarate palcem u vrh cipele. Dvostruki čvor je rješenje za vas“, dijagnosticirao je bez trunke sumnje.
„Dopustite mi“, brzo izusti, a još brže klekne na pod te žustrim pokretima ruku sveže žnirance mojih cipela.
Napravio sam par koraka pred nizom zrcala s vanjske strane prodajnog pulta.
„Djeluje dobro svezano i čvrsto“, priznah.
„Eto, vidite! Dakle svežete jednom, a potom svežete još jedan nad-čvor. Sve je stvar vježbe“, značajno je zaključio tonom iskusnog majstora krav mage, izraelske borilačke vještine.
„Još samo da cipelama vratim stari sjaj“, nastavljao sam iskamčivati besplatne savjete.
„Ništa lakše od toga! Samo prirodna pasta za cipele i četka od konjske dlake. Ove ovdje“, davao je upute pokazujući na niz četki različitih veličina, povješanih na zidu iza njegovih leđa.
Pogledao sam cijenu one najmanje – 70 kuna!
„Možda drugi put. Svakako ću još svratiti“, svečano sam obećao na izlasku.
A onda me je resetirao miris vruće čokolade.
I posljedični okus fantomskih kolačića od cimeta.
Odnekudni.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić‎: San Donà di Piave

S prvim snijegom putujem. Zorom s glavnog
Kolodvora. Otpravnik zviždi. Sivi grad ostaje
Iza tunela. Prve snježne slike marširaju kroz
Okno. Sad bih na oknu napisala… Ali radoznalo
Dijete me promatra. Ispod dugih trepavica.
Opire se snu i bajkama. U uglu kupea. Spuštam
Dlan što slikao bi po pejzažu okna. Čitam.
Zavaravam nemir. Odbrojavam četrnaest stanica.
Pet konduktera. Pet carinika. Tri granice. Gradove.
Bjeline nepregledne. I još sam na prvoj stranici.
Čitam po stotinu i prvi put istu rečenicu. Prostu
Tek od nekoliko riječi sročenu. Škrtu. Upletenu u okno
Odraz i bjelinu. Kazaljke se ne pomiču. Sanjaju u brojčaniku.
O toplijim danima. Moru. Slanim kristalima zapretenim u
Kosu. Plavoj barci. Srebrnom sjaju na valovima. U suton.
Kasno u noć, vlak pristaje. Otpravnik na prvom peronu
Otpuhuje vreli zrak. Sitni oblačići komprimiranih plinova
Raspršuju se i nestaju.Gazim utabanim snijegom niz pustu
Ulicu. Grad tihuje pred san. Tko zna, koje sad bajke igraju na
Ektoplazmičnim ekranima usnulih.Vidim snove ispisane u
Oblačićima. Poput stripova.Signora Maria otvara stara drvena
Vrata. Govori u jednom dahu. Bez točke i zareza. Ponekad mislim
Ugušit će se riječima. Zato me njen užurbani ritam u potpunom
Nesrazmjeru s usporenim pačjim pokretima uvijek iznova
Nasmije. Sigurno misli da sam čudakinja. Ne marim.
Soba je topla. Na stolu čekaju ušećereni arancini. Teglica bosiljka.
Kroz odškrinute škure novi snijeg u tišini pada. U daljini odzvanja
Smijeh prolaznika. Ustajem. Grickam arancine. Farovi automobila.
Sjene plešu po zidovima. Još jedan arancin. Zatvaram škure.
San Donà di Piave tone u san.
Prespavala sam prve zvukove jura. Užurbane korake niz ulicu.
Čistače. Svađu prvih susjeda. Tvoje korake uz stepenice. Vrata
Kako se uz škripu otvaraju. Tvoj dlan kako sklanja teglicu s
Posljednjim arancinom s jastuka. Probudio me tek tvoj šapat
-Imaš šećera na usnama…

Nada Vukašinović: Bilježnica

Stajao je na vratima naše kuće i onako ogroman, nagnut prema meni s podignutom rukom, nabreklih žila na vratu sakrio blijedo proljetno sunce. Nisam čula ništa, samo sam se još više povukla u najmračniji kut kuhinje.
Išla sam tada u šesti razred, a brat u peti. Bili smo tiha djeca.
Prihvaćala sam sve jer nisam znala da može biti drugačije. Nisam se bunila, nisam ništa tražila, nisam kasnila u školu.
– Diži se, požuri, gledaj pred sebe! – išlo je u nedogled. Batine smo brat i ja dobijali bez puno priče. Najprije batine, a onda večera i spavanje u suzama.
Ustajala sam prije sunca, vodila kravu na livadu, brat hranio zečeve, a onda u školu. Vraćala sam se s kruhom u školskoj torbi, nosila mlijeko, pozdravljala susjede.
Skrivala sam se na tavanu među starim knjigama i sanjarila o velikom gradu i jela napolitanku. Sastavljala sam se i rastavljala po ko zna koji put.
A onda se pojavila ona. Tek je počela školska godina. Prvi puta sam je vidjela jedno popodne na utobusnoj stanici ispred škole.
Trčala je za nasmijanim četvorogodišnjakom, a on za tigrastom mačkom.
Vikao je – mama, mama, gladna je!
Nikada nisam vidjela ljepšu sliku, tako lijepu ženu i dijete. Imala je dugu kosu, traperice i plavu jaknu. Glasno se smijala dok ga je hvatala za ruku. Podigla ga je i nosila kao vreću. On je i dalje pružao ruke prema mački.
Kada je u rano proljeće iste školske godine ušla u naš razred sjetila sam se prizora s autobusne stanice. Ispod stabala je bilo ostataka snijega
Učionica je još bila ispunjena mirisima ugljena, dima, prašnjavog poda i naših kuhinja koje smo donijeli na kaputima.
Kad se pojavila na vratima u kosi joj je blistalo svjetlo, a učionicu su napunili mirisi cvijeća.
– Predavat ću vam hrvatski jezik!
Bila sam sretna. Unijela je radost u naš život.

Radoznalo smo pratili sve što se odnosilo na nju. Često je putovala i dolazila u razred s žutom putnom torbom. Oslovljavala nas je imenom i kad bi mene prozvala činilo mi se da sam joj najvažnija osoba una svijetu. Bili smo jako siromašni i zabrinuto očekivali ono nakon škole, međutim s njom su dani postali svjetliji i naša lica sve vedrija.
Nešto je omekšalo i oko mog srca i opet sam bila dijete.
Počela sam se smiješiti. U školi mi je bilo lijepo i ostajala sam sve duže. Nalazila sam izgovore svaki dan. Probe dramske grupe, novinari, zbor, priredba, čitanje poezije.
Na pomisao da moram kući, želudac mi se podizao do grla, a sjena navlačila na lice
Sjećaš se Snježana, onih žutih bilježnica na kojima je pisalo Lipa Mil ili tako nekako, one koje su imale sto listova?
Jedna bilježnica cijelo polugodište! Prošlo je od tada puno godina. Nije ona bila kriva. Nikada nisam to pomislila.
Puno smo pisali, uzimala je i ispravljala naše bilježnice.
Kao da smo joj bili najvažniji na svijetu, sve ju je zanimalo. Koga imamo kod kuće, koliko znamo, što mislimo, volimo, osjećamo, želimo? Trgali smo listove i odgovarali na njezina zanimljiva pitanja. Činilo mi se da razgovaramo samo nas dvije.
Čuli smo da često putuje jer još nije završila studij.
Jedno jutro se pojavila s žutom putnom torbom. Svi smo čekali da otvori vrata škole, učenici i profesori i svi smo zapljeskali. Nekako se proširila vijest da je dan prije moja profesorica diplomirala.
Moja žuta bilježnica je bila brzo ispisana i opasno se stanjila. Trebala sam drugu, ai brat je svoju ispisao.
Otac se smračio za večerom. Ogromnim šakama je mahao ispred sebe, upirao prstom čas u mene čas u brata.
– Radim samo za vas dvoje, za vaše knjige i bilježnice! Ne može više tako! Pokazat ću ja vama! Donesite torbe!
Mračna kuhinjica se zatresla. Smanjivala sam se u stolcu, podvlačila sam se pod stol toliko dugo dok mi brada nije dodirivala stol.
Mama je jurila po maloj kuhinji, iako je sve bilo na stolu. Pognute glave krenula je po naše torbe.
– Ne ti! Oni! – uperio je ogroman kažiprst u mene kao da će me probosti.
Bratu je brada zadrhtala. Pognuo je leđa i provukao se ispod njegove ruke.
Te večeri smo uz blijedo svjetlo male žarulje u svim bilježnicama, kemijskom olovkom ispisivali brojeve stranica.
Pisali smo u tišini, bez podizanja pogleda, prigušenog, plitkog disanja.
Sutradan je trebalo nekako reći profesorici da ne smijemo trgati listove iz bilježnice.
Nisam mogla zaspati te noći. Kako to reći? Kako će me ona pogledati? Promatrala sam njezine nasmiješene oči i potpuno sam se izgubila. Ruke su joj bile bez težine, dotaknula me poput leptirova krila. Za mene je postojao samo taj trenutak.
S lakoćom je zauzimala sve prostore u učionici, zaustavljala se kraj svakog učenika.
Imala je nove sandale, tamno plave. Nikada nisam vidjela ljepše. Gledala sam u njezine noge. Prvi puta sam primijetila kako joj dobro stoje sandale, kako je zgodna moja profesorica. Bila sam mršavica, dugih nogu s koščatim koljenima. Molila sam Boga da jednoga dana i ja imam takve noge i iste takve plave sandale. Sanjarila sam otvorenih očiju.
– Otrgnite list papira i potpišite se. Pisat ćemo diktat za ocjenu!- kao da me netko zalio ledenom vodom
Ništa nisam rekla, kako bih! Otrgnula sam list i razmišljala o onome što me kod kuće čeka.
Strpljivo smo čekali šake i ja i brat. Šamari su pljuštali.
Nemoj misliti da sam ikada pomislila da je ona kriva. Sporo su nam prolazili dani. Gledala sam naša ulazna vrata i čekala da ih netko otvori.
Nikada neću zaboraviti koliko je kiša padala te nedjelje kad se na vratima pojavila moja profesorica. Pronašla mi je posao u velikom gradu. U početku sam čuvala dvoje djece njezine profesorice s fakulteta i školovala se. Još i danas me neka nevidljiva ogromna šaka zaustavi u trenutku kad samo pomislim da bi moji učenici trebali otrgnuti list papira iz bilježnice.
Brat je ostao. Izrastao, a nekako sav proziran. Leđa su mu bila pognuta i svako ljeto je bio sve bljeđi i sve šutljiviji. Nije mogao otići, ali nije mogao ni ostati. Slomio se.

Otac ga je našao jednog jutra, zapetljanog u granama i bijelim cvjetovima trešnje. Zatvorio mu je oči i spustio na žute maslačke.

Nema više niti mame, Snježana tamo nema više ničega.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Kad sam upao u krizu

Kada sam upao u krizu, bio sam blizu posvećenja, dotaknuo sam dno i onda krenuo prema gore. A gore više nije bilo nikog tko bi mi dodao granu da se uhvatim za nju i dopužem do obale crne. Samo mi glava viri i pete i noge otežale od stajanja, a na brdu tajnom gdje je dom bogova i vila događa se nešto trajno nepostojeće. Mali užitak daje mi pravo da i dalje kružim oko stijena koje su prepreka zamišljenoj dužini podneblja. Ovdje kod nas sve vrvi od stranaca, pakleno je vruće, ali svi trljaju ruke. Malo zaostao, ipak idem dalje i vraćam se, oko mene polje starih jegulja i proroka, svetaca pustinjaka ogrezlih u patnji sublimacije.
Na što sam ja potrošio još jedan dan, potrošio, a već mi je unaprijed dan i ne bih znao koliko će to trajati. Zapetljana je ova petlja, vozim i silazim, a prostor ne čeka već dolazi, meni u susret. I gazim, vadim se iz mokre trave, ovo je oaza mira i tišine… dođite nam i drugi put… Dragi gosti, večeras će biti svega na pretek, pjevat ćemo o prošlosti, naši mitovi su svi odreda blesavi, ali da nema njih, o čemu bismo sanjali. Mali, stari, neugledni, nismo samo šetači i starosjeditelji, umijemo se dići i platiti piće.
Glava mi izranja iz neba, dočekuje me neka ruka spasenja spasitelja. Obrati se sinko, nitko ti neće pomoći ako sam nećeš. Nisi popio one dvije tablete, a netko te zove i ne da mira, od ranog jutra. Ugasi sve i ne brini za sutra. I ovom je danu dosta svojih briga, nijedno te vrijeme neće osvojiti ako ti sam ne želiš. Možda sam zato tako pametan, što se ne dam nasanjkati, pratim prognozu, stanje u prometu i rast dionica na burzi. Od malih sam nogu znao da ću biti uspješan i sada mi je sve dosadno, kao da sam proživio nešto drugo, a ovo treće, veliko, neće me i gotovo.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Sinkope u koracima

Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
i kamen otoka
i duboko lišće šume
Imali smo šumske noge
bili smo pleme plamenih planova
rušili smo betonske zidove
i lijegali na tople drvene podove
jeli smo snijeg u zimskoj Finskoj
pili krv ljetnih vinograda
isprepletali udove dok je nebo sadilo munje u zemlju
postajali ljubičasti pod svjetlom tople lopte
pa se šuljali zelenim hladom ljekovitih trava
da od titanskih insekata naučimo kako se izrađuje namještaj po mjeri
Sinkopirano koračam tvoje prisustvo u mojim koracima
još uvijek hodam bijeli šljunak staze
htijući napustiti to uokvirenje krivnje
hoteći izići iz te teške rame za drame
Sinkopirano koračam prema vikendu broj devet
gdje srest ćemo se u distributivnom centru
za osjećaje

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Usna harmonika

već četiri jutra zaredom
ne uspijevam umiriti usne

ne žele me slušati
dok im pokušavam objasniti
zašto se neće moći skrivati
u tvojoj kosi
niti grijati na tvom zatiljku
tijekom najavljenog hladnog vala

danas ću im kupiti
usnu harmoniku Traveller
pa izazvati aritmiju srca
kako me ne bi odale
nedovršene kompozicije
koje si skladala u meni
dok bio sam ti
g-ključ

Foto: www.pexels.com