Igor Petrić: Apsurd besmisla

U što se to pretvaraš?
Što glumiš u zadnje vrijeme,
moj prijatelju?
Ne prepoznajem te više.
Sve to sranje oko tebe nakupilo se.
Znam, znam…
Nakupilo se i na kraju ostat će samo bol.
Nepodnošljiva bol koja rasijeca napola,
na koju se ili navikneš ili propadneš u ludilo!
Što ćeš! Tako je to u životu.
Ja ti… ne mogu pomoći.
Ja ti želim i dalje biti samo prijatelj.
Ako treba maknut ću se dovoljno daleko.
Ne brini, ostat ću i dovoljno blizu,
za svaki slučaj, jer barem za sada
nemam snage zatvoriti vrata na kraju,
podvući crtu i reći dosta je.
Reći „dosta je“ nije lako. Razumijem ali…
To ipak moraš sam.
Uzmi šaku zemlje ako treba i pojedi je pred svima
neka vide od čega si i u što ćeš se na kraju pretvoriti.
Neka vide kako se ne bojiš nikoga i ničega.
Neka osjete tvoju snagu i bol s kojim treba živjeti.
Neka osjete ono malo ponosa i poniznosti što ostalo je
nakon borbe s vjetrenjačama
u kojima se bogovi izmišljenih religija igraju
i smišljaju priče o suživotu čovjeka, žive i nežive prirode.
Na kraju, kad sve završi i sakrije se Sunce iza obzora
sjeti se vremena kad bio si samo energija,
plutao svemirskim prostranstvima i čekao trenutak
kad će te pozvati nebeska sila
na sastanak s budućim roditeljima.
Sjeti se svega ili jednostavno zaboravi.
Možda ti ništa od toga ne treba.
Ušao su u prostor zaražen virusom besmisla i nedostižnosti.
Prostor u kojem ništa i nitko više ne postoji.
Vrata su ti još uvijek otvorena, ali požuri.
S vremenom i ona će se zatvoriti.
Jebi ga prijatelju. Život nije crtani film
kojeg možeš ponovno nacrtati,
gumicom izbrisati vrijeme i pogreške,
zgužvati papir i baciti uzalud potrošene godine.
Život je upravo onakav kakvog sam stvoriš,
kakav si želiš i naknadna opravdanja nemaju smisla.
Nitko ne upravlja tvojim život osim tebe.
Zato ne seri i saberi se ili jednostavno prepusti
ludilu, sve prekriži i zaboravi, jer iz ludila
nikad više izaći nećeš.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Što to moja duša želi?

Da li moja duša želi priznanja drugih ljudi?
Da li ona tada zatitra, zaiskri?

Ili je pak to baš onda kada nitko ne gleda,
kada nikoga nema.

Baš tako…
da to poslije ne mogu niti prepričati,
prenijeti,
izreći!

Da li ona želi status?
Da li želi biti najbolja,
Najveća, najvažnija.

Da li ona želi biti milijunaš,
Milijarder?
Imati jahte, vile i materijalna dobra?

Ili možda želi ljubav,
biti u ljubavi?

Rekla bih…
ovo drugo.

Foto: www.pexels.com

Milan Maćešić: …ti voglio più presto sposar

Štefan se rodio u Austriji, od oca Pere i majke Dragice. Pero, lucidni inovator na području svjetskih laži, htio je da mu se sin zove Stjepan ali, avaj! K.u.K. ni čut. Ima da se zove Stefan i schluss! Takav je zakon. Uostalom, tako rade i Amerikanci; niti jednom Giovanniju ili Giuseppeu ne daju da se zovu drugačije do John, odnosno Joseph ma koliko padrino bio moćan. Čini se da je stvar recipročno umrežena budući da je i naš Stephen Gaunt, nakon dobivanja domovnice, na osobnoj iskaznici postao Stjepan, ali ne i Gauntić, ma koliki Englez bio. Što se tiče Štefana, njegovo «švapsko» ime u cijelosti podržava i njegov fenotip. U prilog tomu ide i jedan od najoriginalnijih sukoba na relaciji otac-sin ikada čuven. Dakle, kad se Štefan i Pero potjeraju (uglavnom oko pitanja koliko je babi potrebno dana da se tehnikom trljanja riješi preostalog lana), što se odmah (pro)čuje diljem užeg, a bogami počesto, i šireg susjedstva, onda se obostrano izvlač
e najubojitiji aduti; Pero odmahuje rukom i prvom susjedu koji naiđe iznosi na vidjelo pravu istinu: ‘Ko jebe Štefana! On i nije moj sin. Štefan, dakako, uzvraća istom mjerom: ‘Ko jebe Peru! On i nije moj ćaća.

A, s obzirom, na fenotip (samo zahvaljujući našoj nasljeđenoj A-U uljudbi nećemo rabiti izraz genotip), Štefana krasi adekvatno Spitzname – Bijeli. Još od malih nogu bio je sklon raznim marifetlucima, sitnim prijevarama i lopovlucima. Šunke, bicikli, televizori, drva… sve su to bili objekti njegovih akcija u trećoj smjeni. Povremeno bi ga milicija, kasnije policija, privela, obradila starom dobrom metodom – istraživanje lumbalnog područja pomoću plastično-gumene produžene ruke poznatije u narodu kao pendrek, a od kojega se više piša (krv), nego li sere (tanko). Nakon određenih godina iskustva, prešao je na suptilnije, tj. perfidnije metode sitnih prijevara. No, ovo što slijedi…

Stevo Popin bio je momak iz starosjedilačke porodice, jedne od onih koja baš i nije trzala na izazove vremena, napretka, društvenih i političkih promjena i ostalih novotarija. Od onih koje bi najradije zacementirale vrijeme u kojemu su se zatekle, odnosno preciznije, vrijeme njihovih starih; vrijeme konja i ručnih plugova, dampferica i užegle slanine-sapunjare, naslijeđenih dukata (od kojih nitko nikada nije imao nikakve koristi) i nediljnog ruva. Djelovao je na prvi pogled nekako priglupo, smotano i neprikladno. Krupan, s ogromnom guzičetinom širom od ramena, izgledao je poput hampera okrenutog naopako. Nikada ni u društvu kakve cure, kamoli da je «furao» s nekom. Takvoga ga je svojim iskusnim okom ošacovao i Štefan i nekako se skompao s njim. Tko će znati kakvi su sitni ili krupniji interesi bili u igri, ali stvar je funkcionirala.

Marina je bila srednja od tri sestre, kćeri udovice Ankice, inače prve susjede Pere B. Mlađahna, jedra, u ranim dvadesetim. Cura i po za momka i po. Ali ne i Popinog. Štefan nije mislio tako. Kao prvi susjedi bili su si dobri. Pero, udovac s dva sina i Ankica, udovica s tri kćeri. Štono kažu; cijela kuća za udaju, odnosno ženidbu. Pero & sons su uvijek bili pri ruci jer, ruku na srce, nije lako kući punoj ženskinja bez muške ruke. I to bi bilo to. Nikakvih drugih relacija među njima nije bilo, a kombinacija koliko ti Bog hoće. I Štefanu je sinula dopunska.

– Jebo ga ti Stevo, zabiješ se u te svoje svinjce i štale, njive i šljivike i ne izviruješ van – kori tobože Štefan svoga priku.

– A, kud ću i šta ću u selu. Da visim po ti’ kafića?

– Pa tamo su butre, tikvane! A ne na tvojoj njivi.

– Da, jake butre. Ne vide ništa i nikoga oko sebe. Kakve butre! To su obične kokoši. Tako se i ponašaju. Samo prpaju po ‘nim mobitelima.

– E, vidiš. Zato što stalno prpaju, kako ti kažeš, po mobitelima, uvijek im treba love za bonove. Pa se onda, kad nemaju na računu, jebu i za bonove.

– Pa to ponovo došlo vrime bonova. One se jebu za bonove, a jebači jebu na bonove – zaključi Stevo, samo naizgled priglup, smotan i neprikladan – Ma ne bi’ joj ja platio čak ni da joj znam oca i mater.
«Bogami Stevo, nećeš ni ovako daleko dogurati, pardon, ugurati, a kad je tako, vidjet ćeš kol’ko košta prava ljubav», pomisli Štefan u sebi.

– Kako hoćeš. Nego, slušaj me sad dobro, tikvane!

I Štefan razveze priču. Da se Marina već neko vrijeme raspituje za njega; zašto ne izlazi, kako zapravo živi. Otkako se zaposlila u trgovini nedaleko od njegove kuće viđa ga povremeno, kad prođe drugom stranom ulice. Nikada ne svraća u dućan. Gdje on uopće kupuje. Rek’o sam joj da vi Šokci najmanje trošite u špeceraju. Valjda sve to imate kod kuće… Samo, ona ne bi htjela da se to dozna, neugodno joj je malo jer do sada nije imala dečka i ne zna kako još sve može ispasti. Stevo se nervozno premještao s noge na nogu pogledavajući sumnjičavo, a istodobno više nego radoznalo, u svog novog priku… Da će on pokušati nagovoriti Marinu da mu napiše pismo koje će mu on potom predati. A pismo je otprilike glasilo:

Dragi Stevo, ja ne znam kako sam se uopće usudila na ovakvo što ali, više nisam mogla izdržati. Ti znaš da smo ja i Štefan zajedno odrasli i da smo veliki i pravi prijatelji pa jedno drugom govorimo sve što nas muči. Ja bih te jako voljela upoznati i družiti se s tobom nasamo, a da nas niko ne vidi i ne sazna za nas. Znaš, kad bi moja mama saznala, bilo bi svašta. Ona za sve nas tri sanja nekakve bogate zetove, a meni to nije važno. Doduše, jedina ja radim za sada i pridonosim u kuću tako da živimo dosta skromno. Eto, za sada toliko. Ako ti želiš isto, nadam se da ćeš mi odgovoriti istim putem, preko Štefana, naravno.

Lijep pozdrav od Marine!

Pismo je bilo ružičaste boje s cvjetnim uzorkom u gornjem desnom kutu (ljubičica), namirisano parfemom iz bočice s pumpicom koju je Štefan kupio specijalno za ovu akciju, u svjetlozelenoj kuverti išaranoj također cvjetnim uzorcima s obje strane. Pročitavši pismo, Stevo je pocrvenio… poput kakvog dječačića. Kad se malo pribrao, dao je Štefanu lovu za pisma, muški parfem i markice (sic!). Onako smušen od navale iznenadne sreće, nije ni primijetio Štefanov drski zahtjev za nepotrebni izdatak (šta će markice na pismu koje ne putuje poštanskom kočijom nego Štefanovim cipelcugom). Ali, zar nije rečeno da je ljubav (s)lijepa? Dakle, na drugoj strani ljubavne galaksije Štefan je bio i pisac i pisar (s dva različita rukopisa: kvrgav i žuljevit muški te vitičast i ukošen ženski) pod budnim okom budućeg ženika, kakvim se Stevo već vidio. Prepiska je uskoro zaživjela i Štefan je u ovu epistolarnu ljubav uveo još jedan začin-dodatak; kupio je jarkocrveni ruž kojim bi «ružio» usne i njima ljubio papir na mjestu ispod Marinina pozdrava. Na stranu to što je Marina u pismima postajala sve zahtjevnija, da ne kažemo pohlepnija. Sad joj je trebalo novca za ovo, sad za ono, znaš kako je, ona sama radi i privređuje, vremena su teška. Stevo je cijelo vrijeme džentlmenski podnosio Marinino švrljanje po njegovom šlajboku. I tako… sve do zamolbe da joj pomogne oko nabavke kompjutera, on ga sigurno već ima, pa bi se onda mogli dopisivati e-mailom!!! Stevo, onako zacopan do i oko ušiju, isprva nije ni primjećivao da ga Marina uopće ne primjećuje te se takav nije mogao ni pitati da možda tomu nije uzrok pearl & shine. Međutim, stvari se u trgovini, gdje je Marina radila ni kriva ni dužna, nisu pomicale s mrtve točke. I Stevo je, malo-pomalo, počeo gubiti razum, a da ni u jednom trenutku nije ništa posumnjao. A Marina k’o Marina, u svom nedužnom neznanju, negirala ga skroz.

– Kakav sad kompjuter! A ovamo, u trgovini, pravi se da me uopće ne poznaje – odsutno, ali uznemireno zavapio je epistolarni ljubavnik pred Štefanom.

– Pa je l’ ti rekla, napisala, da joj je neugodno od sela. Meni je rekla da se pomalo boji da sve ne ispadne kako treba. Znaš, ona je došljanka, kako će na to gledati tvoji… Bla, bla! Muljao je Štefan, bez namjere da odustane od daljnjeg produbljivanja veze putem parfema, ruža i… činjenice da Marina sama uzdržava cijelu obitelj.

A da su stvari otišle predaleko uskoro je posvjedočio i veliki natpis koji je jednog jutra osvanuo na staroj lipi ispred trgovine:

OBJESIT ĆU SE NA BANDERU PREKO PUTA PA NEK ME ONDA MARINA GLEDA SVE DOK ME NE SKINU

Marina je, što reći, popizdila… ne doznavši nikada pravu pozadinu ove blamaže, dok je Stevo svoje ljubavne jade sveo na nešto razumniju mjeru tako što je prestao dolaziti u trgovinu, odlazeći u centar kroz bašču, a sve nakon što ga je Štefan izgrdio na pasja kola. Zbog toga što je tako blesavo usr’o stvar baš u trenutku kad im je trebalo krenuti na bolje – putem interneta.

I tako, u dugim jesenjim noćima dva imenjaka, u staroj šokačkoj kući, u kojoj su na podu još uvijek cigle, jebu vrijeme surfajući Iskricama, Smokvicama… u potrazi za curicama, polovnjačama, «otvorenim» bračnim družicama… svejedno.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Budnošću srca

Sjećanje na Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja.

Osamdeset je godina od rođenja Vladimira Pavića (1938.-2005.), pjesnika zadarskoga zavičaja, esejista i žurnalista, člana Društva hrvatskih književnika.

Od prve ukoričene zbirke Obeščašćeni dlanovi, koja je neupitno bila njegovo poetsko vatreno krštenje objavio je još desetak zbirki, novinske članake i eseje… o njemu ponajbolje govore stihovi u zbirci Naplavine bola (svojevrsni poetski dnevnik), objavljenoj u izdanju Školskih novina 1982. godine. I u riječi i u djelima, živi svoj rodni kraj, zavijen u zavičaj. Tako i čitatelja usmjeruje – ljubiti svoj prostor, brinuti o njemu. I prostor brine o čovjeku. Izlazi iz njega, živi u njemu i vraća mu se zemljom.

Pavić je najiskreniji pjesnik srcem zadarskoga zavičaja. I kad pjeva, piše o moru, težaku, škoju, kalama, kantunima, kiši, drači, suncu, vjetru, poskoku, gušterici, ognjištu, brašnjavim rukama majke – kao da piše o zemlji – majci – hraniteljici.

Vratio sam se / gledaju me gušteri i poskoci / Majka iznosi dunju / I pričešćuje me / suncem / da se prisjetim doma / u kojem sam proplakao. / Samo prastara murva / Priča mi pjesmu… (Povratak)

Pjesnik Pavić, dušom priča, srcem piše zavičajni kolorit, gdje je pjesničkim iskazom, zavičaja – centruma, sistemom slika i jezičnom svježinom širio svoje poetsko polje. Poetski zasnovani svijet.

Pjesnička osjećanja pjesnika Pavića – kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intenzivnijim osjećajem prvog.

Prisjetitimo se engleskog pjesnika osamnaestog stoljeća, Persy Bysshe Shelley koji kaže: „Poezija je zapis najboljih i najsretnijih trenutaka najsretnijih i najboljih umova“.

Ovim nas slavni Englez upozorava o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.

Instinktivnim osjećanjem pjesnik Vladimir Pavić zbija svoja iskustva u stih – žižak.

Budnošću srca Vladimir Pavić razmišljao je i zapisivao, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava, svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – priziva zavičaj, kao posljednje utočište.

Miro Škugor: Skok

na početku
bijahu samo mostovi
nad srećom

a onda je Bog
odlučio naslikati
autoportrete koji govore

otada smo dio stalnog postava
u slikovnoj fonoteci svemira

jedva čekam večer i nas
zadnje je što si nacrtala

nije sreća ono što nemamo
zaustih ti uzvratiti

spriječila me je zima
što je baš zamirisala
na rum i maline
skočivši iz središta galaksije
na sve njezine obale

i naše

Foto: www.pexels.com

Lidija Špiler: Male lekcije iz Italije – kava

Kad onomad davno življah mjesec dana u Milanu (točnije u Sestu San Giovanniu) naučila sam da mi kava mora biti: crna, kratka i vruća.
Barem jedna od uobičajene dvije jutarnje.
Doma uvijek prvo popijem hamper od 2 dcl mućkalice rađene na vodi, bez kapi mlijeka, i ona je postala moja najdraža kava. Ali, to je više kao radna kava: ona koja me razbudi, uz koju poslagujem obaveze, raspoređujem dan.
Ova kratka je za potrebe mog prijepodnevnog mira i dolaženja k sebi od nekog neplaniranog šamara svakodnevice, u tišini i s cigaretom. Sad, kad sam već ispraksirana, ovu kratku, svetu po mnogočemu, popijem u 3 pažljivo i s ljubavlju (prema sebi) raspoređena gutljaja. Zen, potpuni zen.
I tako se desilo da mi je jednako dobra i moja omiljena illyca kao i kava iz onih #svepotriilipetkuna aparata razmnoženih po mnogim ustanovama.
No, jedno mi nedostaje – prava Illy šalica koju bih podmetnula u aparat. Nosala bih je u torbi.(I bila bi to najkorisnija stvar koju nosam uz brdo onih iz paleozoika.)
U mnogim sam kafićima pokušala barbarski ukrasti tu šaličicu. U zadnji bi me čas stepla savjest. (Uostalom, obično kavu pijem u dvoje. Zbilja bi se vidjelo iz aviona.)
U mnogim sam se kafićima pokuša i nagoditi:
“Čujte, ja bi Vam ukrala ovu šalicu al’ to nije ok. Jel’ može kao da se razbila, a vi recite cijenu pa ću vam platiti. Mooolim Vas!”
Uvijek su mi lansirali odjeb. (#Onokad konobar postane pošten! A ja nisam mazna ženica trepetaljka.) I, naravno, naputak da se te šalice mogu kupiti u kompletima bla, bla, bla.
U tom istom Sestu San Givanniu, u kafiću u kojem sam običavala popiti tu svoju zen kavu (na šanku, o divote, na šanku!), a silno je ličio na našu neprežaljenu Gumicu, jednom sam upravo smrtno zaljubljeno prevrtala Illyjevu šalicu po rukama. Konobar mi je prvo ponudio još jednu kavu. Smeteno sam odbila i nastavila ljubavnu igru s mojom illy šalicom. Onda su se dva konobara nešto domunđavala i na kraju su mi ponudili da uzmem tu šalicu (na nevjerojatno šarmantnom talijanskom engleskom).
I koza je odbije. Jer je koza glumila Finčevec.
Još patim.

Foto: www.pexels.com

Andrea Žic Paskuči: Ove istine o ljubavi će vas šokirati

Hidrometeorološki zavod
objavio je dugoročnu prognozu.
Nadolazeći toplinski val
bit će najgori do sad
i potrajat ce duže
nego inače.
Ljubav nije neophodna.
Za izgurati dan dovoljna je
velika količina tekućine
i što je moguće više
boraviti u hladu.

Ljubav je precijenjena
na kavi s prijateljicom
i u frizerskom salonu.

Ljubav je podcijenjena
u frizerskom salonu
i na kavi s prijateljicom.

Ljubav je siromašna.
Ljubav je bogata.
Gdje ljubav hoda
ostaju tragovi. Nitko je nije vidio
svi znaju da postoji.
Ljubav je čudovište iz Loch Nessa?!

HGSS je do sada spasio 12.000 ljudi
i nekoliko tisuća životinja.

I to je ljubav.

Foto: www.pexels.com