Krunoslav Mrkoci: Povijest ljudske spolnosti

Kada bi čovjek mogao u seksualnom smislu biti nevin i neutralan na različite vrste podražaja, ne bi dio svećenika bili homoseksualci, drugi dio ne bi dirao djecu, a treći ne bi imali jednu ili više ljubavnica … Pitam se što čini četvrta skupina svećenika …? Oni vjerojatno samo onaniraju u osami sobice, a poslije vrše pokoru. (Danas sve rjeđi koriste autoflagelaciju.) Pitam se, postoje li i oni, uistinu predani i sveti, koji su se uspjeli oduprijeti mislima na neku svoju slatku župljanku. (Zna da je sladak miris iz njenih usta zapravo zadah Sotone koji ga kuša skrenuti s pravog puta.)

Nedavno sam saznao da su kastrati, koji su u Italiji, naročito tijekom 18. stoljeća bili česta pojava (kastrirani kako bi se spriječio razvoj njihovih glasnica), zapravo bili dobri ljubavnici, i da su ih neke žene obožavale jer je spolni odnos s njima, navodno, bio siguran po pitanju začeća … Međutim, jedan kastrat je čak imao i djecu jer je, navodno, posjedovao i treći, skriveni testis. Tako se barem priča …

Inače, zanimljiva je povijest ljudske spolnosti. Vrhovni bogovi Sumerana u pravilu su ženili svoje polusestre po ocu, kako bi se održala čistoća krvne loze. Egipatski faraon također je u pravilu ženio svoju polusestru po ocu. (Otac je u pravilu imao čitav harem žena iz raznih dijelova tadašnjeg Bliskog istoka; međutim, glavnom ženom bila mu je rođena polusestra.)
Pa čak je i biblijski praotac modernih bliskoistočnih nacija (kako Hebreja, tako i Arapa), Abraham, za ženu dobio svoju polusestru po ocu, Saru.

Jedna od najzanimljivijih epizoda iz Starog zavjeta je ona o uništenju Sodome i Gomore. U toj priči, Abrahama su posjetila tri tajanstvena posjetitelja koji ga obavještavaju da je donijeta odluka o uništenju ta dva grada jer je velika vika na njih zbog njihovih prijestupa. Koliko znamo, dva su anđela poslana u taj grad da izvedu Abrahamovog nećaka Lota i njegovu obitelj. Što znamo o prirodi prijestupa počinjenih u tim gradovima? Znamo tek da su stanovnici Sodome primijetili da je Lot dobio dva posjetitelja, pa lupaju na vrata izražavajući želju: Predaj nam ih da ih se namilujemo … Lot im odgovara da su oni njegovi gosti, i da će im radije predati svoje dvije nevine kćeri. Međutim, dva posjetitelja tada interveniraju, otvaraju vrata i trenutno osljepljuju podivljalu gomilu …potom izvode Lota i njegovu obitelj iz grada. Opominju ih da se nipošto ne osvrću. Znamo što se dogodilo Lotovoj ženi.

Kada su bili izbjegli daleko od grada, sklonjeni u nekakvim spiljama u brdima, Lotove kćeri zavapiše: Gdje ćemo sada naći sebi muževe, kada gradovi su uništeni?
Napile su oca Lota vinom te su tada stupile u spolni odnos s njim. Tako su, zapisao je starozavjetni hebrejski pisac, od Lota i njegovih kćeri nastali određeni narodi u okolici, kojima je Lot praotac.
Dakle, gradovi Sodoma i Gomora uništeni su zbog prijestupa (grijeha) njihovih stanovnika, zbog njihove opačine koja je, po svemu sudeći, između ostalog uključivala i zlodjela vezana uz spolnost. Lot i njegova obitelj tretirani su kao pravedni te su spašeni i pošteđeni uništenja, da bi potom, kasnije, Lotove kćeri obljubile vlastitog oca s ciljem da steknu sebi potomstvo … To je valjda i prema starozavjetnim kriterijima (koji su podrazumijevali brakove i razmnožavanje srodnika) moralo biti neobično.

Određena društvena segregacija koja je postojala među spolovima u staroj Grčkoj, dovodila je do toga da su, bez naročite mogućnosti otvorene komunikacije sa suprotnim spolom, ljudi se više okretali vlastitom spolu, s kojim su i najčešće bili u kontaktu. Poznate su nam priče o pjesnikinji Sapfo, za koju se tvrdilo da je vodila školu za odgoj ženske čeljadi na svom rodnom otoku Lezbosu. Pošto je bilo uobičajeno da se mladići kreću u muškom društvu, razvio se u civiliziranim gradovima Helade običaj da mladići pohađaju gimnasion, vježbalište (koje je steklo ime od gymnos=goli pošto su takvi vježbali) te da tamo upoznaju starije muškarce zrele dobi (u 30-im i 40-im i 50-im godinama svojih života). Razvio se, dakle, običaj da su mladići tražeći uzore, društvo i poduku stjecali među zrelim muškarcima prijatelje i zaštitnike. Valja napomenuti kako je za punoljetne, slobodne Grke bilo nužno vježbati u gimnazijima, pošto su svi bili vojni obveznici, a česti ratovi i teška oprema u kombinaciji s dugim marševima zahtijevali su fizičku snagu, spremnost i kondiciju. Vježbališta su za muškarce postala uobičajena mjesta društvene interakcije. Slijedom okolnosti razvio se i običaj prijateljstva između “efeba” (nepunoljetnih mladića) i punoljetnih muških.

U objašnjenjima što ih nalazimo kod starih autora, suvremenika tog doba, nalazimo kako su takva druženja nastojali prikazati kao plemenitu aktivnost kojom se razvija i njeguje vrlina u mladih ljudi.
Komediograf Aristofan (početak 4. st. pr. Kr.) u jednom dijalogu kaže kako je regrutacija mladića u Ateni, u svrhu utvrđivanja sposobnosti za vojnu službu, zapravo samo bila izlika članovima vijeća da bi im mogli razgledati “kitice”. Naravno da u tom komentaru ima određene zlobe komediografa.
Silovanje je, koliko znamo, u starim grčkim društvima važilo kao zločin i počinitelji su bivali strogo kažnjeni. Međutim, na druženje mladića i zrelih muškaraca gledalo se blagonaklono i kao na pozitivnu pojavu. Poznata je tzv. “tebanska sveta četa” kao poseban odred kojeg su većinom sačinjavali parovi ljubavnika, sredinom 4. st. pr. Krista.
Herodot (sredina 5. st. pr. Kr.) na jednom mjestu piše kako su i neki u Aziji preuzeli običaj vođenja ljubavi s dječacima od Grka, međutim, oni su to, kao barbari, činili na surov, barbarski način, ne razumijevajući pravu prirodu takvih odnosa.

Izvoran tekst poznate “Hipokratove zakletve” koji je današnjim studentima medicine poznat uglavnom u latinskom prijevodu kao “Hippocratis Coi Iusiurandum”, i na koji liječnici i danas tradicionalno prisežu, kažu da je sadržavao u izvornom grčkom tekstu, između ostalog, odredbe prema kojima su učenici bili dužni pružati seksualne usluge svojim učiteljima. Današnji studenti i studentice medicine ne moraju strahovati od tih “dodatnih” obveza, pošto je taj dio teksta kasnije uklonjen.

Foto: www.pexels.com

Tomislav Šimac: Minotaur

Nastavljamo s radovima učenika Osnovne škole Šijana iz Pule

Nekada davno u Grčkoj na Kreti živjelo je mitološko biće Minotaur. Živio je sam u labirintu. Tamo su ga zatvorili da čuva vrijedna bogatstva.

Minotaur je bio visok dva i pol metra s glavom bika i tijelom čovjeka. Jedan mladić imena Roberto u selu se raspitivao o labirintu, ali su mu seljaci govorili da je naporan. Jednog je dana odlučio krenuti u labirint. Tamo je bio danima. Borio se protiv zmija, pauka, buba, divljih zvijeri i na kraju ostao bez oka. Nastavio je dalje i naletio na velikog i snažnog Minotaura. Kada ga je Minotaur vidio, krenuo je prema njemu zakrvavljenih očiju. Roberto je iz torbe izvadio meso za put, a Minotaur je stao. Rekao je da će mu dati svo meso koje može pojesti do kraja njegovog života. Minotaur je prihvatio i stavio ga na sebe. Počeo je trčati prema kraju labirinta. Nije bilo tako lako, bilo je sve više prepreka. Pri kraju labirinta su naišli na zmaja imena Enderdragon. Bio je crn i bljuvao je vatru. Minotaur se borio protiv njega, ali nije mogao pobijediti. Jedni način je bio da otvori portal i da tamo pošalje zmaja. To je i napravio, ali je uhvatio zmaja i skočio s njim u portal.

Na kraju labirinta je bio čarobnjak koji ostvaruje jednu želju. Roberto je zaželio da se vrati njegov prijatelj Minotaur i komad mesa koji koliko god jedeš ne može nestati. Minotaur se  vratio i nastavio živjeti s dječakom.

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=5nGGB63gA1U

Florian Hajdu: Duvaj vetre sa pustare puste…

Poručio sam po vetru
što mi priča o tebi
kada mi je duvao u prsa
srce
i
Između nogu
jer duva u tvom pravcu
užasno je hladan
ledi dah irvasu
da
te
lavabojnom gustinom vrelinom
iz
sebe
volim
neopisivo nedostaješ
želim
obećao je
ako izdržim
poruku će doduvati
lično će ti predati
milujući toplim dahom vetrovim
poput mojim
tvoja bedra obla
kosu gustu
oči tvoje mile
lice lepo
butine što stežeš
pupak
podpupčanik
sa mirisnimim međunožem vrelim
sluznom suzom punom
nezadovoljenom.

Kristina Plavšić: Svečani prijem na dvoru Slijepoga Kralja

Čak i u trenutku kada je došao na prijesto, Slijepi Kralj zbog svog hendikepa nije bio najbolji kandidat za vođu ovog malenog kraljevstva na kraju svijeta, ali njegovo sljepilo se širilo kao epidemija, pa je i većina podanika u ovom kraljevstvu bila slabovidna ili potpuno slijepa. Tako je Slijepi Kralj sa prepoznatljivim bijelim štapom u desnoj ruci i cijelom svitom podanika oslabljenog vida i otupjelih čula, već duže vremena vladao tim malim zaboravljenim kraljevstvom u kome je vrijeme već odavno stalo. Časovnici su već odavno pokazivali minut do dvanaest, ali slijepcima u velikoj kuli od karata to nije mnogo značilo, oni ionako ništa nisu vidjeli (ili su se pravili da ne vide, da ne odudaraju od većine).
Tog dana Slijepi Kralj je priređivao veliki prijem u čast samoga sebe i svi koji su željeli da budu dio velikog događaja, morali su da udovolje ukusu prvog među istima. Najbliži Kraljevi saradnici već od ranog jutra bili su u velikom poslu, jer trebalo je obezbijediti sve potrebne uslove da do večeri kada prijem počne sve besprijekorno funkcioniše.
Prvi zadatak je dobio vratar na dvoru Slijepoga Kralja – pod hitno zatvoriti sva krila na prozorima koji gledaju na ulicu. Ona gladna rulja koja u zakrpanim kaputima i otrcanim cipelama prolazi ispred palate ni u kom slučaju ne smije kvariti pogled kroz prozor onima kojima vid još uvijek nije do kraja uništen, a postojala je mogućnost i da poneki nezadovoljni glas sa ulice dospije u svačenu salu u kojoj će prijem biti održan – zašto rizikovati da nam propalice pokvare raspoloženje.“ Da su išta vrijedili i oni bi danas bili među nama“, razmišljao je razroki vratar dok je vrijedno zatvarao svako krilo na prozorima palate. „Dobro je! Sad je pomrčina još veća. Da može da je vidi Kralj bi bio zadovoljan, ali on već odavno ne vidi takve stvari, mi smo tu da mislimo i radimo za njega.“ Razmišljao je portir popravljajući svoje sjajno plavo odijelo.
Oko Kralja su se već od ranoga jutra užurbano vrzmali njegovi najbliži saradnici. Pomagali su mu u odabiru svečanog plašta, koji će istaknuiti sve njegove muževne crte, pa da te večeri zablista u svom najboljem izdanju. Čovjek U Uskim Pantalonama je odlučnim glasom izdavao naređenja, nastojeći da ni jedna naredba ne ostane neizvršena. Ipak je on bio prvi paž u ovom kraljevstvu i Kraljeva desna ruka, ona koja je često pokretala bijeli štap. Obučen po poslednjoj modi, pokušavajući sakriti nelagodu koju su mu izazivale preuske pantalone, krišom je izvlačio firmirane gaće iz pozadine, kiselo se smješkajući ostalim saradnicima. Do njega je stajao Veliki Mudrac, onaj koji je za sirotog Kralja pisao sve govore i već godinama pokušavao od Kralja načiniti pristojnog govornika, onog koji će dok drži govor sastaviti bar dvije proste, smislene rečenice. U poslednje vrijeme Veliki Mudrac se sve češće skrivao i krišom ispijao loše razvodnjeno vino, jer je postajao svjestan kako je on siroti Sizif na ovome dvoru i kako je njegov posao vječan i beskonačan, a ne daje nikakve rezultate: Kralj nije bio naročit govornik. Više je volio slušati druge kako govore – sve najbolje o Njegovom Kraljevskom Veličanstvu.
Čovjek U Uskim Pantalonama pozvao je Dugokosu Gospođicu Prazne Glave, zaduženu da svojim šarmom i ljepotom dočeka i pozdravi uvažene goste na svečanom prijemu. Sa njom su imali poseban problem koji su još uvijek uspijevali sakriti od stranaca: glava joj je bila toliko šuplja da je Dugokosa Praznoglava Gospođica neprekidnio lebdjela u vazduhu otrovana sopstvenim egom. Zbog toga su joj u džepove kaputa stavljali kamenje da je drži na zemlji. Ne mari, šta je glupost kada ima tako sladak i umiljat glasić, a i noge su joj prilično duge. Bitno je da zna čitati, a za tekst će se pobrinuti Veliki Mudrac, samo treba skloniti vino od njega.
Svečana dvorana uskoro se počela puniti. Na prijestolju je sjedio Kralj i unjkavim glasom i mlitavim stiskom ruke pozdravljao je pridošlice: uvažene poslovne ljude, zemljoposjednike i njihove debele supruge koje su samo za ovu priliku na izvještačene trajne nabile šešire, i time svojim izgledom upotpunile ovu grotesknu sliku. Jedni za drugima nizali su se gosti – žandarmi u svojim sjajnim uniformama, čiji ego je ulazio u prostoriju i prije njih samih, doktori i profesori ukočenog držanja i naduvanih grudi; ljudi koji su se bavili nepostojećim sportom u ovoj malenoj kraljevini na kraju svijeta; predstavnici kulture, čije glave su se neprekidno klatile napred – nazad, napred – nazad, već odavno navilke da potvrđuju svaku riječ izašlu iz usta Slijepoga Kralja. Balerine, koje su služile da samo ukrase kulisu su ponizno zauzele svoje mjesto. Znale su one da njihove s mukom spremljene tačke nikoga ne interesuju i da ih niko ne razumije, ali bile su tu da poprave sliku i ugled ove velike zabave. Tu su bile i akrobate dovedene iz daleka, slikari i umjetnici, koji su se vrzmali po uglovima velike dvorane, pokušavajući sakriti neugodnost.
Veliki Kralj je čuo svu tu gužvu i veselo larmanje ove poltronske svite.
Veliki Kralj ih nije vidio, ali čuo je glasove koji su mu klicali.
Veliki Kralj je bio zadovoljan. Dobar je on vladar. Znao je on to od trenutka kada se popeo na prijesto.
Iznenada, iza jednog jedinog, slučajno zaboravljeno zatvorenog prozorskog okna, do uvaženog društva na prijemu doprije žamor sa ulice. Čovjek U Uskim Pantalonama pogleda kroz prozor. Ljudi U Zakrpljenim Kaputima umorno su se kretali ulicom noseći prazne cekere.
„Da im bacimo ostatke večere?“ šapatom upita Kralja.
„Ne!!! Nisu još dovoljno gladni!“ bijesno odbrusi Njegovo Kraljevsko Veličanstvo.
„Ostatke baci psima!“

Milan Maćešić: Those were the days…

Aurel je Mariju upoznao kod Izeta, a moglo je to biti i u Malom parku, gdje je povremeno provodio vrijeme sa svojim učenicima. Na prigovore kolega da to možda baš i nije najprimjerenije ponašanje odgovarao bi da on, za razliku od njih i s obzirom na prirodu njegova posla, ustvari i nema radnog vremena, a radno mjesto mu je tamo gdje su njegovi učenici. Uostalom, nije li istina da pojedini kolege koriste veliki odmor za po jednu-dvije s nogu u Cicibanu, mjestu daleko opskurnijem od Ize.
– Mliječna staza, Kumova slama ili Andromeda, sve je to ista bijeda… po zakonu Arhimeda… izgubiš onoliko… daha… koliko ti nabiju u guzicu i…zato, ma kojom stazom kročio, ma koju travu pušio, nikada nećeš stići do Kumove slame i zapaliti ju…umjesto džointa, he, he – mljeo je Aurel društvu za prvim stolom do vrata – A znate li tko su uopće ljudi za vratima gostionice i da je Ujević jednu svoju zbirku naslovio s Mamurluci i pobješnjele krave… i da se jedna knjiga Leonarda Cohena zove Šta ja radim ovdje. Doista, šta ja radim ovdje…
Ustane i krene prema wc-u. Društvo je bilo napušeno travom koja je bila pasiva, poput vanjske politike. Svatko je gonjao svoje misli i osjećaje, individualno unutar kolektiva, a Izo nije imao pojma. Ni stari, ni mladi. Stari – gazda iz Goražda, mladi – konobar iz Brčkog. Prije podne imao je posla uglavnom s poštarima, a navečer s gradskom djecom cvijeća iz Malog parka, muzičarima i ponekim off tipovima, poput Aurela i njegova društva.
Otvorivši vrata hodnika koji je vodio do wc-a ugleda nju, djevojku duge plavo-riđe kose, uskog lica koje je izgledalo kao da je upravo pobjeglo s kakvog renesansnog portraita. Sjedila je na njegovu mjestu. Iako mu se svijest cijelo vrijeme neprestano povijala poput vlati trave na nemirnom vjetru, uspijevalo mu je, nakon dužih obscura intervala, u onim svijetlim prepoznati signale iz i da koji su mu jasno davali na znanje da se ne brine, da je sve to privid, s travom ili bez nje, svejedno, tek sna ljudskoga đeca al’ očevi, pričina uprava… A u kurac! Otkud mu sad gorski vijenac umjesto gorkog pelinkovca… čvaraka i feljtona…
Dođe do stola i obrati se Mariji:
– Vi ste iz Rijksmuseuma ili iz Louvrea, ili pak možda…svejedno…Aurel – pruži joj ruku. Marija ju prihvati ne ustajući.
– Aurel… Aurel? To ima nekakve veze sa zlatom ili… htjela je nastaviti s aluzijama na auru, alkemiju, no, kako nije bila sigurna s kim se sve zatekla u društvu zahvaljujući poznanstvu s Felixom, odustala je – Marija, predstavi se.
– O Maria… concepita senza peccato… kako ono ide, ‘n ti Drugi koncil… …ora pro nobis pecatoribus…Josip. Aurel mi je nick, magic nick, you know… ono… nickogović.
– Dakle, što oni uopće sviraju, ta Mliječna staza? Jesu li nastupali na Vašem šlageru sezone, Kupu pjevača, Opatiji, Beogradskom proljeću… Aurel je baš znao njatke kad ga uhvati. I uostalom, ni manje ni više nego cijela galaksija, ti Boga! Da ne bi netko slučajno ostao izostavljen. Ovako, s tim i takvim imenom, sve je na broju i stoga ja kličem… šta kličem! Govno! Ništa ja ne kličem, nego kad psujem, ne činim to parcijalno već, da se netko ne bi našao uvrijeđen, ja psujem da mi prođe vrijeme, aha… dakle… jebem ti čovječanstvo! To je psovka nad psovkama. Sve je pod tom psovkom nebeskom obuhvaćeno, tj. nitko nije izostavljen. I vuk sit i guzice na broju!
Marija ga je gledala pažljivo i vidno uživala u u ovom zavrtanju vratom Matijinu pijetlu. Znala je da je to samo trava, odgovor na lavež pasa u provincijskoj noći, tapirskoj njušci nad otvorenim grobom. Ona je, po završetku faksa dugo dvojila da li se vratiti u rodni grad ili ostati u Zagrebu i preživljavati radeći kojekakve poslove. Ovdje ju je čekao posao, doduše u ŠUP-u, no to njoj ionako nije bilo važno; gimnazija, ŠUP, Tehnička, Ekonomska… nepravilni glagoli su uvijek nepravilni bez obzira o kakvoj se školi ili državi radilo, baš kao zubobolje, bračne nevjere, podstanari…
– Koji intergalaktički rock’n’roll u gradu u kojemu se ništa ne događa još od ukidanja Vojne krajine. Sve su to manje-više sinovi oficira i unteroficira, svi ti sadašnji i budući muzički rebeli. Takva im je i muzika; poluvojna, uštogljena i bez zamaha. Tu se ne piša krv, niti se tu čisti eter diše, niti padaju kiše sa zlatnih visina… Izo, je l’ tako! – zaustavi Izu mlađeg? Sve je to od lošeg vina… a kako i ne bi kad u Bosni gotovo da i ne znaju za tu plemenitu kulturu, nego samo za šišu, šiš ćevap, šiš i goliš… usw… pa izvoliš…
– Slušaj profesore, nemoj ti vrijeđati – Izo se nekako odjednom, bi’će, uozbilji, šta li. Aurel se zagleda u nj, biva i on ozbiljno, kao đoja. Jedno vrijeme tajac. Svi zašutjeli. Jedino je Mariji sve to izgledalo prilično bezazleno te se samo smiješila i lagano pijuckala crno vino iz čaše gemištarke. Sviđao joj se taj tip, opasan neki hedonist, razmišljala je. Odjednom Aurel ustane i stane pred konobara, unese mu se u lice gledajući ga netremice. Izo jr. bijaše ostao bez teksta i pokreta. Zatim se Aurel okrene prema društvu i prozbori – Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki/ a kto je ta šta je ta da prostiš… Odakle je/Kuda je… Ta… Bosna! – ispali Izo jr. k’o iz topa. Aurel se okrene prema njemu, strijeljajući ga onim svojim ledenim pogledom, zatim prasne u gromoglasan, bezazlen smijeh. Nakon nekoliko trenutaka Izo, isprva doduše zbunjeno, prihvati smijeh, a za njim i ostalo društvo.
– A ti, profesore, mislijo da je Izo Mujo iz viceva! Čit’o sam i ja našeg Mehmedaliju…
– Pardon, kako to misliš našeg, jadan ne bio! Pa Mak Dizdar je naš pjesnik, mislim hrvatski. Evo, neka gospođica potvrdi. Ona je profesorica književnosti.
Izo jr. se ponovno uozbilji, odjednom nekako sav usukan, zbunjen, a istovremeno ljutit i nervozan, vrag bi ga znao. Nikad ne znaš s tim konobarima i konobaricama, koliko još kojekakvih „diploma“ skrivaju po svojim podstanarskim sobičcima. Uto se pojavi gazda, Izo stariji. Sijevne očima na mlađeg. Bit će da je čuo ili načuo o čemu se radi i požurio intervenirati. Kao pravi Titin babo; i na jednoj i na drugoj strani, ili, ni na jednoj ni na drugoj strani, ili, sad na jednoj sad na drugoj strani, svejedno, šućur Alahu! Izo jr. poslušno klimne glavom i krene prema šanku kad mu se Aurel ponovno obrati:
– Čuj Izo, nemoj se ljutiti, malo se zajebajemo i to je sve. A što se tiče one tvoje da sam ja mislio kako si ti Mujo iz viceva… ma idi molim te, otkud bi’ ja takvo što mislio… svašta! Ti da si Mujo iz viceva! Ajde, molim te! Znaš, ja sam, naime, mislio da si ti onaj drugi.
Društvo ponovno prasne u smijeh, a Izo jr., sav izvan sebe od bijesa, poleti prema Aurelu. Istog časa skoči Felix i prepriječi mu put. Aurel je sjedio mirno i smješkao se Mariji. Umiješa se i gazda i… konobar se na koncu nekako smiri. Ode za šank i nastavi s uobičajenim poslom.
– Dječki, jebeš taku zajebanciju! Vi ste školovani, mladi ljudi. Nemam ja ništa protiv toga što vi dolazite u moju krčmu. Dobri ste trošadžije, ali imam ja dovoljno prometa i od drugih. Manite se tih podjebancija na nacionalnoj osnovi. Briga mene ‘ko je šta, u šta i u koga vjeruje…
– Ma, u redu je gazda. Možda je Josip malo pretjerao, takav vam je on. Njemu je sve to poput igre za vrijeme velikog odmora – pokuša Felix smiriti situaciju. Gazda se potom udaljio, reklo bi se, ne baš umiren i zadovoljen.
– Stari, ustvari imaš pravo. ‘Ko ih jebe, obojicu! Ovdje zarađuju, a troše u Bosni – tješio je Felix te večeri neobično raspoloženog prijatelja.
– A sada bismo mogli, po starom dobrom običaju da šećer dolazi na kraju, izvesti završni čin opere Govnaida. Mlada profesorica književnosti zna o kojem je djelu riječ – obrati se Josip Mariji.
– Hm, nisam baš sigurna… čekaj, čekaj… to je Palmotić vis á vis nekakvog ondašnjeg, Zogovića, je l’ tako?
– Ma brava! Vi’š ti cure! Stari, vadi dokazni materijal da se zapravo nalazimo u ćenifi, a ne u buffetu sa staklenom vitrinom na šanku i u njojzi nekoliko konzervi mesnog nareska – obrati se Felixu.
Društvo za susjednim stolom, onim do vrata hodnika koji je vodio u wc, upravo je odlazilo. Kad su izašli iz krčme, Felix na brzinu ostavi „purpen“ govno pored napuštenog stola. Zatim poče dozivati gazdu i konobara jednim te istim imenom držeći nos začepljen palcem i kažiprstom. Uskoro se pojave oba Izeta.
– Dobro Izo, šta je ovo! Pa ne mogu vjerovati!
– Koje, šta? – čudio se gazda.
– Pa ono tamo, pogledaj! Čovječe, pa to je govno, ljudsko govno.
– Kak’o govno… okrene se i ugleda… govno, pravo govno.
– Otkud to ovdje u lokalu, sunce mu jebem! – okretao se gazda oko sebe u neprilici.
Izo jr. još manje je znao kud bi i šta sa sobom.
– Ljudi, šta je ovo, k’o je to donio ovamo, majku jebo svoju!
– Pojma nemamo. Tu je sjedilo neko društvo, vidjeli ste. Malo prije su otišli i to je ostalo iza njih.
– O, jebali majku svoju drogerašku! Izete, dones’ der metlu i lopaticu i pokupi to…uh, uh! Huktao je gazda kroz nozdrve.
Vrativši se, Izo jr. pokuša metlom nabaciti inkrimirani sadržaj na lopaticu. No, to mu nikako nije polazilo za rukom jer je govno na dodir metle izmicalo zakonima fizike budući da se zalijepilo za pod. Izo jr. gubio je strpljenje i samo je zbunjeno pogledavao čas u gazdu, čas u društvo za stolom. Odjednom Aurel ustane, priđe Izetu i izmetu, izvadi iz džepa nožić i njima razreže govno…
Do kraja večeri pili su na račun kuće tako da na koncert Milky Waya na Lokosima nisu ni otišli, čvrsto si obećavši da će se zbog toga odužiti prvom bendu koji se bude zvao Kumova slama. Jer, nije kum dugme, pogotovo bijelo, unteroficirsko.

Foto: www.pexels.com