Krunoslav Mrkoci: O porocima

Čovjek bez poroka, propustio je pola života. Poroci (umjereno pušenje, pijenje alkohola ili čak umjereno ženskarenje) su sastavni dio života. Oni su, zapravo, način da se opravda čistoća života. Porok koji te ne ubije, izvor je iskustava. Također, porok je izvor iluzije, umišljaja: da se živi punim plućima (za vrijeme konzumacije poroka). Biti umjeren u svojim porocima, stvara određen dojam kontrole i upravljanja vlastitim životom. Dakle, brojni su benefiti i dobre strane poroka; naročito benefiti psihološke prirode.

Porok u sebi sadrži istovremeno užitak i autodestruktivnu svijest: da živimo i uživamo sada, ali da istodobno ovim trenutnim užitkom skraćujemo si vrijeme života (a vjerojatno i financijsku sposobnost).

S druge strane, gdje je ikakav dokaz i potvrda toga da bi čovjek trebao živjeti sasvim čist od poroka? Što je iskusio, i što zna o životu čovjek koji cijeli život bježi od poroka? Pa, živimo li život čist od problema, prepreka, začkoljica? Živimo li? Ne; definitivno, ne … Pa, ako je to sve oko nas ovdje da nas koči i da nam zagorčava život (a istovremeno i da nas uči), zašto bi naš život bio čist od umjerenih i ugodnih poroka?

Poroci su blago i biserje ljudskog života; trenutci ukradeni vječnosti.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Svi su igrači poznati na toj tabli

On se ne želi riješiti problema,
jer onda sve postaje previše jednostavno, previše lako.

Onda nastupa strah od dosade.
Onda dolazi bojazan od praznine.

Onda će um moći manje blebetati.

A to je opasno.

Sa sobom će se morati susresti.

Sa svojim anđelima,
ali i demonima.

Sa svojim dubokim veseljima i bolima.

Neće na drugoga moći projicirati svoje ništa.

I zato je lakše dok problem uzgaja i gladi.
Sigurnije je tako.
Svi igrači su poznati na toj šahovskoj tabli.

Foto: www.pexels.com

Vanja Parača‎: Rasplićem razraslu misao

Ja samo rasplićem razraslu misao
ukorijenjenu svakim atomom u tebi,
udišeš kroz nju otrov
jer nosim ga u sebi,
a sigurno misliš, vazduh je

Skreneš mi pukotinom,
umoru je promakla,
pomisliš
otići ćeš nekom rajskom svijetu

Vene ne sarađuju sa čovjekom bez krvi,
na riječima živog, u njemu samom, sjetnom
bez tračka naznake da nekada tu bio je život

Sjeti se kad ne bude ruža
kojima cvjetaju vene u mislima
i izgubile su boju zanosa,
a nemam je ni ja

Ja samo rasplićem odlomke od misli,
otišla je neočekivanju, spremnosti na duge
beživotne avanture, bez meni nezamislivog,
vječito potrebnog, pigmenta crvene boje

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Pred disciplinskom komisijom

Pozvali su me jutros u ured.

Kažu: …disciplinska komisija!!!

– Treba provjeriti metode vašeg rada.

Sumnjiv sam i pod istragom; sumnjaju da radim posao kako treba, isuviše ispravno. Radim pored propisane norme: pretjerano predano, energično i savjesno unosim se u posao. Smatraju to nepoželjnim karakteristikama uredskog službenika. Ne daj Bože da se to nađe u preporuci za traženje novog posla. Nitko me više ne bi htio zaposliti. Očito nemam osobni život što je težak grijeh u zemlji ocvalih zmajeva.

– Kolega, imate puno slobodnog vremena – kažu režeći dok im pjena izlazi na gubicu.

– Nije vam to zdravo… posvetite se više sebi, a manje drugima – iskoče usputni komentari.

A zapravo misle.

– Ti ćeš mi pogani oskvrnitelju remetiti rutinu, troma istezanja u uredskoj stolici i uhljebljenu poziciju.

Nitko ne voli „pametnjakoviće“, predane Efebe koji ginu za opće dobro, za cjelinu. To se kod nas zove „fašizam“. Društvo ljubi lagani ritam bez previše napora i učinka. U košnicama uhljebljeni trutovi zbijaju šale s pčelama radilicama. Rad uljuljkan u samozatajnost koja dovodi do tromosti i kronične klonulosti zapadne civilizacije.

Stao sam pred nju poput kažnjenika.

Očekivao sam pitanje:

– Kajete li se zbog svojih postupaka?

Taj unificirani Atila, pogleda me kao kojot krepanu kokoš, prijezirno nesigurno.

Grleni mišići drhću pripremajući riječi osude i užasa.

– Cijenjeni gospodine teško mi je to reći, ali ostavljate dojam kako ne možete pratiti radnu klimu ove institucije.

Ogledala se oko sebe nesigurno tražeći potvrdu od gomile uhljebljenih trutova umornih od stalnog gnječenja ispeglanih mošnji u foteljama.

– Radite ovdje tri godine i još uvijek ne shvaćate politiku rada. U poslovnom svijetu i jeziku organizacije postoji pojam ‘Organizacijska kultura’. Vi MORATE biti dijelom te kulture rada želite li opstati. Ne možete interno ‘rovariti’… Gdje vam je radna etika?

Da. Da. Shvatio sam. Moram se uskladiti s vladajućim kolektivom pa makar to bilo i postpuno kreteniziranje…
Oponašala je Atilu. Lamatala je jezikom kao Atila bičem.
Čovjek kada oponaša nekog drugog, u svoj nastup dodaje i dio svoje genijalnosti. Njezina genijalnost bila je gramzljivim pogledom ispisivati jednadžbu egzistencijalne postojanosti: E=mc2 .

Pred očima, blještali su mi titlovi: EGZISTENCIJA na kamenu univerzuma, jednaka je MAHNITOM CIJEĐENJU CIVILNOG sektora spletkama i dokoličarenjem.
Gledao sam neprofesionalno zamišljeno.
Držala je predavanje o tome kako tko treba raditi, kako postoje oni koji postavljaju tjedne i dnevne norme, da ja nisam u poziciji ljudima postavljati norme i kriterije rada….kako se trebam više opustiti…..

Iz mračnih šuma, razbijeno je prokletstvo.

Kao osuđenik na klupici, drhturio sam u mislima. Nije bilo potrebe da se išta kaže. Bilo mi je drago što se oporavila, što ponovno može glumiti leptiricu u terariju. Sjaj u očima, rumeno lice. Bila je opet puna života. Moja esencija u njoj, potpuno se razvila u latičasti cvijetak. Bolest (prokletstvo) potpuno je iščezla. Više ne izgleda mrtvo i iscijeđeno kao prije godinu dana. Opet je ulaštila ubojiti očnjak. Imala je rijetku krvnu grupu. Teško je bilo pronaći donora na cijelom svijetu.

No očito je i to bio posao kojeg sam „previše“ „savjesno“ i „ispravno“ odradio.

Treba li i tu sazvati disciplinsku komisiju?

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Plima

Kad se vratiš u mjesta koja su napustila tvoj život pamtiš ulice. Načine na koji si koračala. Kamo su te vodile. Pokušavaš se sjetiti kamo su ti letjele misli. Kako ti je izgledalo lice. Jesu li ti prsti bili od svile ili od mramora. Otkucaji srca usporeni ili brzi. Kome su pripadale riječi što si ih izgovarala. Na koji si ih način izgovarala. Osluškuješ im trag dok se spuštaju niz ulice. Odvojene oštricom. S ruba sjećanja. Odbijaju se o prozorska stakla. Vise s pročelja. Čuješ im glas. Zovu da ih poneseš. Da ih i staviš u džep. Nešto se mora ponijeti kad se krene. Oblutak s obale. Cvijet među koricama knjige. Karte odigranih predstava. Nešto po čemu ćeš se prepoznati. Zatvaraš vrata. Modrinom neba. I ključem boje zlata.
Razliješ se poput plime iz uglova očiju. Po mjestima radosti. I po onima gdje je nešto jako boljelo.

Foto: www.pexels.com

Tin Lemac: Ispovjedni vodoskoci Maje Šiprak

Maja Šiprak: Vatra jasnog pripadanja, Hrvatski sabor kulture, Split 2016.

Pjesnikinja Maja Šiprak objelodanila je šestu zbirku poezije znakovitog naslova Vatra jasnog pripadanja. Autorica, Siščanka sa zagrebačkom adresom, pjesnikinja je već s pozamašnim opusom koji se smjelo razvija iz knjige u knjigu. Tomu je znak činjenica da je Majina poezija već zastupljena u nekim antologijama, zbornicima i izborima poezije u Hrvatskoj i Europi. Biti svjestan vlastita talenta, uporno raditi objelodanjujući knjige i biti u kontaktu s pravim literarnim vodičima može samo donijeti dobar i kvalitetan rad koji mami na stalno usavršavanje. Namjerno ću biti malo osoban i reći kako sam se s Majinom poezijom prvi puta sreo na grupnoj promociji neafirmiranih autorica u Knjižnici Bogdana Ogrizovića negdje početkom prosinca 2012. godine. Ta je poezija bitno odskakivala od ostalih i povjerovao sam se kako će se dotična autorica jako razviti narednih godina. Nisam pogriješio. To mogu zahvaliti svom urođenom osjećaju za pjesničku riječ i autentičnost senzibiliteta, pa s toga mogu reći kako mi je zadovoljstvo napisati recenziju jedne sazrele poetske knjige. I to baš u ovaj jesenski dan pun jetke melankolije, kad je petak i kad se posprema tjedan, kad zamire disciplina pisanja ujutro ili u noći i tekst nastaje u neko neobično vrijeme poslije podneva. Navedenu knjigu možemo proglasiti poetskom knjigom, a ne zbirkom pjesama. Ona svjedoči jednu intimnu odiseju lirske junakinje i strukturirana je kao povijest nečijeg života ilitiga intimni krajolik duše. Ove navedene kvalifikacije zvučat će u današnje vrijeme suviše arhaično, teorijski slabo potkovano, esejistički izblijedjelo, no kako više pišem kritike, češće posežem za starijim artefaktima ne bih li možda i sam dodefinirao svoju poziciju. Slaganje pjesama u jasne cikluse te snažan osjećaj za vanjsku i unutarnju ravnotežu ono je što knjigu čini primamljivom da je čitatelj u knjižari uzme za ruku. Druga je kategorija dizajn naslovnice. U skladu s naslovom, riječ je o skladu muške i ženske ruke koje se meko izvijaju prema unutarnjem svjetlu izbjegavajući patetičnost koju riječi pripadanja i zajedništva ponekad nose. Knjiga je popraćena pogovorom ugledne književnice Božice Jelušić, čitateljskim zapisom leksikografkinje Vlatke Štimac i impresijama prvih čitatelja i prijatelja. Jelušićeva piše eruditski pogovor knjizi ističući njezinu kvalitetu i iznjedruje stanovite poetičke odrednice. To su ljubavna lirika, redukcija metaforike, recepcija i pokušaj dohvaćanja dvojevanja kao simulacije početnog para za koji nalazimo reference u brojnim religijskim i kulturnim kategorijama. Vlatka Štimac piše čitateljski tekst o Majinoj poeziji kao poeziji traženja Drugoga. Temeljito razlaže nijanse ljubavnih emocija kako u knjizi, tako i u životu podsjećajući nas da su literatura i život uvijek u jednom teško razmrsivom čvoru. Čitateljski komentari Majine poezije vrlo su zaneseni, suosjećajni, protkani toplinom i sluhom za pjesničku riječ i daruju joj suptilnost impresionističkog čitanja koja se u današnje vrijeme uveliko zanemaruje. Iz Jelušićkih i Štimčevinih redaka možemo nastaviti tkati interpretaciju ove knjige dajući joj prije svega jedan ljudski obol za njezin daljnji let i sidrište na dokovima suvremenog hrvatskog pjesništva. Poetički gledano, lirika Maje Šiprak ispovjednog je karaktera. Kritičari često neprecizno koriste pojam ispovjednog tona ne objašnjavajući ga. Kako bi se iz tog aspekta također moglo interpretirati (s nužnim paradigmatskim zakretanjem prema autoru), preskočit ću to ne bih li zagušio tekst teorijskim referencama. Ispovjednost lirike Maje Šiprak očituje se u istaknutoj poziciji lirskog ja, emocionalnoj stratifikaciji i intimističkoj tematici. Poetska građa koja se koristi u ovoj poeziji počiva na jednoj neostvarenoj ljubavnoj situaciji, pa se može spekulirati o stanovitoj (kvazi)autobiografičnosti samog lirskog teksta. Intimistička tematika proslijeđena je vrlo pomno; iz pjesme u pjesmu buja tkivo emocije, smjenjuju se pozicije aktera (lirskog ja i lirskog ti) i tekst nalikuje stihovanoj emotivnoj bajci s razasutim središtima čudesnosti. Ono što je najzanimljivije u kritičarskoj i čitateljskoj recepciji izvjesna je dinamička smjena aktera i retorizacija jastva i tistva. U dinamičkoj smjeni aktera postoje pjesme s približno konstativno učvršćenim jastvenim iskazima (pjesma Gledam i ćutim), performativnim obraćanjem lirskom ti upitnim i izjavnim (pjesma Istina se nosi sama) i apelativnim iskazima (pjesma Ne boj se). Time se značenjska postava intimne komunikacije čini transparentnijom i usmjerava tokovima emocionalne stratifikacije subjekta. Također, jako je važno naglasiti mogućnosti kada lirsko ti prelazi u domenu lirskog objekta (pjesma Prije plovidbe) čime se iz komunikacijskog aktera potencijalni partner spušta u zone konstitutivnih aktera teksta mijenjajući konceptualizacijsku os. U ovom trenutku ne mogu izreći ikakvu aksiološku premisu o tom odnosu premda o tome razmišljam dulje vrijeme baveći se specifičnostima ispovjedne poezije. Retorizacija jastva pojavljuje se u trenucima onemoćalosti pred vlastitom nesrećom i zaustavljanja izlazeće emocije (pjesma Klatno). Lirska junakinja retorizira lirsko ti onda kad se suočava s ostacima emocije koja nije izblijedjela vremenom i novim životnim mogućnostima (pjesma Tebi). Emocionalna stratifikacija satkana je od pastelnih tonova tuge, boli, uznemirenosti, melankolije, zamućenosti, usamljenosti, ushićenosti i želje. Kako su emotivni pasaži lirskog subjekta iznimno razvedeni i stavljaju se na laboratorijsku vagu subjektovih snatrenja, rekla bi teoretičarska glava kako subjekt iskaza biva jednak subjektu iskazivanja, te kako se autorica i lirska junakinja znatno približuju. Poetičko-stilski gledano, ova ljubavna lirika nastaje na tradiciji romantičarsko-simbolističke lirike koristeći topičku predmetnu strukturu. Ti su se toposi vremenom pretvorili u opća mjesta i njima pribjegavaju pjesnici na početku, pa im stroga akademska kritika ili pomodno upućivački instruktori anuliraju zbirke. Bitno je uočiti kako se Majin stil gradi upravo na semantizaciji općih mjesta i presvlačenju tradicionalne topike u ruho najfinijih ženskih emocija čime se, feminističkim rječnikom iskazano, njezino pismo može obilježiti i kao feminilno. Namjerno ne kažem afektivnost jer bi i to bila početnička greška. Maji je pošlo za rukom pronaći vrlo preciznu iglu kako bi se poetski goblen sašio od vidljivih i nevidljivih niti i kako bi jedno čitanje izazvalo još jedno ili bar dva. U svrhu neoštećenja autorice u rastu i davanja smjera njezinoj poeziji. Kako sam u posljednje vrijeme dosta proučavao ispovjednu poeziju i pisao o njoj, mogu reći da me zadnji rukopisi manje afirmiranih autora sve više iznenađuju svojom svježinom i suptilnošću pristupa. Povlačim se sada kako bih knjigu još jednom pročitao i vidio jesu li ovi retci zabrujali u kritičkom stroju ili se prelili kritičkom tintom po gomilama papira.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Republika, godište LXXIII., br 11-12, studeni-prosinac 2017.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Opraštam se

Kazaljke na satu su stale
Zaledilo se zlato rumeno sunce
Na prozoru
Više se ne čuje zvuk automobila
S ulice
Ne miču se ljudi na trotoaru
Ptice na granama više ne pjevaju
Tišina je kraljica tog zadnjeg popodneva.
Sjedim i gledam u ponor praznine.
I mačka koja je sjedila uz mene
Zaspala je.
Moje ruke više ne drže olovku,
Više ne pišu malena slova
Po finom bijelom papiru.
Moje davno napisane zbirke
Poezije i proze
Umorne leže na pisaćem stolu
Pokrivene Užicima prokletih,
Bukowskog u kojeg sam beznadno
zaljubljena
I nekih boljih, prošlih vremena.
Tako je to tog zadnjeg dana
Na Staru godinu.
Čekati ću u tišini dok padne mrak
Opraštajući se od svega
Što se dogodilo
Sve dok se kazaljke na satu
Ponovo ne pokrenu,
Dok se ne oglase crkvena zvona
U blizini.

Foto: www.pexels.com