Neven Lukačević: Uzmimo, naprimjer

(ciklusi)

Uzmimo, naprimjer, da je proljeće žena
i pokupimo plodove u nečijem vrtu
Hoće li proljeće opet roditi onako bujno
da sve se smije i pjeva?

Uzmimo, naprimjer, da je ljeto dijete
i trči i skače i šeta i voli
Hoće li ljeto opet zaplesati onako vedro
kao dvoje slaveći ljubav?

Uzmimo, naprimjer, da je jesen bog
s bojama što daruje i uzima
Hoće li jesen opet opiti san
u nekom podrumu života

Uzmimo, naprimjer, da je zima božica
i korača po stopama naših prtina
Hoće li zima opet dat
ugledati ženu, dijete, sunce?

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: Otkrivenje

Sloj po sloj,
po sloj,
po sloj
skidam sa sebe.

Sloj laži i obmana,
sloj pretvaranja,
sloj zaštita,
sloj straha,
sloj osude,
Sloj mraka,
sloj tuge i žalosti,
sloj sreće i radosti.

Skidam i sloj misli
i sloj misli o mislima
i sloj sumnji o ovim mislima o mislima.

I tako pomalo,
lagano i tiho
Dolazim do sebe.

Dolazim kući.

Tamo sam oduvijek i bila,
ali od slojeva se nije vidjelo.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Cvjetni trg

Prebaci nogu preko noge prepustivši se prvom srku kave omamljena nametljivošću parfema što, poput nje, srču kavu pod suncem. Otpuhne dim žmirkajući iza sunčanih naočala Gucci. S desna naočale Celine nešto dobacuju naočalama Dior ne dižuć pogled sa zaslona mobitela. Obje nastavljaju tipkati. S lijeva jedna cura bijesno cvrkuće pokazujući drugoj akviziciju iz obližnje globalno popularne trgovine.

S mjesta gdje trg prelazi u ulicu kafića i slastičarnica miris pečenog kestenja. Kotrlja se u tavi pod rukama kestenjara kao da udara o golem crni def. Muklo. Bez praporaca. Muškarac i žena s djetetom čekaju da im kestenjar napuni škanicle kestenjem. Primijeti kako nisu od novinskog papira. Kao nekad.

Pogled joj klizne dalje. Do starije žene. Dotjerane onako kako se samo sirotinja drži za krajičke bivšeg života. Košara za otpatke u jednom se trenutku nagne u stranu i zaškripi vrlo neugodno. Više ne možeš ni kavu u miru popiti, pomisli.

Plati, pokupi, cigarete, mobitel i ključeve od auta.
Vječno gladni golubovi se rasprše.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Molitva

Dođu trenuci
od kojih bježim
dok u postelji 
našoj ležim.

„Grob ću ti ukrasiti
cvijećem svježim“
planiram sate,
mislim na te.

Smiješ se, anđele,
sa slike,
kao da veliš
da me voliš
i želiš,
da nema zašto,
da nema kuda.

Uvijek si bila
pomalo luda.

Da nisi takva
ludo moja mala,
nikada ne bi
mene izabrala.

Spavaj mi lijepo,
sanjaj me tiho,
i ja ću isto.

Bez tebe sve je
sterilno, čisto,
dok mi govore,
dok me ne umore,
da život ide dalje.

Pusu ti anđele
tvoja budala šalje.

Amen.

Predrag Kisa Kisić: Bonifacijev bazar

Obućar ne trguje koracima,
to je posao naših cipela, Bonifacio.
Zamisli da ptice trguju vazduhom,
veoma brzo bi se pretvorile u kokoši.
A čovjek, on surovo trguje životom,
i gdje ga to vodi, Bonifacio?
Reći ću ti, isto gdje i obućara,
koji čitav svoj život
u četkama sabira prašinu sa cipela,
prašinu od puteva i koraka,
a nikad same korake,
nikad same puteve ne sabira.
Vodi ga tamo gdje bi odvelo ptice
kad bi one trgovale vazduhom.

Zamisli da vrijeme mjerimo rijekama,
čovjek bi sigurno postao riba.
Sajdžije ne trguju vremenom, Bonifacio,
to čak nije posao ni naših časovnika.
Zamisli da grobari trguju smrću,
veoma brzo bi se pretvorili u jedno veliko groblje.
Ili, zamisli, Bonifacio, kad bismo trgovali ljubavlju
umjesto što trgujemo tuđim sudbinama,
mijenjali bismo zagrljaj za poljubac,
ili tople nježnosti za malo pažnje i razumjevanja,
umjesto što trgujemo tuđom nesrećom,
mogli bismo razmjenjivati predivne darove,
na primjer, sit da nahrani gladnog,
a gladni da nasmeju site,
mogli bismo i tako, Bonifacio, zar ne?

Vidiš kako cigani znaju za smijeh,
jer oni nikad ne trguju tuđom mukom.
Cigani nikad ne trguju njihovim siromaštvom.
Pogledaj, izbjeglicama je sudbina stala u selidbe,
ali oni nikad ne trguju svojim koferima.
Kralj nikad ne trguje svojom krunom,
već zemljom seljaka.
Pravi muškarci nikad ne trguju srcem žene.
Ako ipak trguješ nečim, pazi šta će to biti, Bonifacio.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Volim te kao Tiski cvet Tisu

Volim te kao Tiski cvet Tisu kad se izrodi i ponovo u nju urodi i večno ostane…

Šta li radiš sada sve na svetu moje, ako nešto uopšte možes, da li, i kako uspevaš, ovih dana, nedelja, sati, ili u ovo vreme, baš ovoga trenutka, kao onih večnih sati subotnjega dana kada smo mazni bili i veoma se, bogom i svetom prvom pravom ljubavlju darivali, srećno osećali, govorili jedno drugom u uvo dahom brzim, još vrelim, glasovima isprekidanim dahofalećim često nerazumnim one Evanske Adamovske reči iz Sikstinske kapele uzmi me, uzmi moje sve što možeš, hoćeš, želiš, jedini novostvoritelju moj, željno nastojeći da nam delovi vlažnokožnih tela klize, maze, dodiruju, ulaze, izlaze, polako, brže, često, sporije, osećajno, grublje, sasvim polagano, prateći forme, obline, uvale, fjordove, dubine, mekoće, čvrstinu, tvrdoću svih nam delova tela potom se sasvim intuitivno vraćaju u nove sve više uzbuđujuće i jače željne stvorene položaje, poze, pozicije, da bi kao feniksi nanovo sve ponovo novorođenim opetovali. Da li se smrtno bolno gubeći svest sećaš, osećaš, baš kao ja sada ili si sve već onog trena zaboravila, kada je zvono crkve sa crvenim krovom u centru sela sa jednim udarcem gonga zazvonio na pijačni dan, najlepša učiteljica na svetu iz škole više namerno nije izašla a bikovo srce je počelo da kaplje suze marela višnjeve boje okačeno na direk kapije u ulici srpskoj…. Volim te kao Tiski cvet Tisu kad se izrodi i ponovo u nju urodi i večno ostane… Izido, večno u meni, moja!

Ilustracija: Florian Hajdu

Lorena Kujek: Fijasko raspetih udova

Prije su me zvali –
božanska svjetlost
i bila sam majušna travka
u botaničkom vrtu
spiritualnih fanatika.

Sve dok ne podigoh revoluciju
protiv oholih štovatelja ružarija,
neskromnih predvodnika liturgije
te samoživih kreatora
najvulgarnijih neistina.

Prinuđena na kapitulaciju
dotadašnjih religioznih saznanja,
bijah podvojena između koncepta
kršćanskih spasenja
i ambonskih opsjednuća
redovitim ispovijedima.

Nikad nisam strahovala
od svojih obezglavljenih apstrakcija,
a ponajmanje od hihota
nečastivih preferenata
prokrvavljenih knjiga otkupljenja.

Nitko ne mogaše steći uvid
u predvečerje višestrukih
suicida bez umorstva,
koji mi pritiskaše smeđu kosu
cijankalijem obojanih vrhova.

Stvorena sam sa 7 teških grijeha,
i kao takva osuđena
na devetnaestogodišnju pogibelj
u vapijućim simpozijima kalvarije.

Optužiše me za promulgaciju krivovjerstva,
prakticiranje metoda praznovjerja
uz detoksicirajuće žongliranje
sa heretičnom mudrošću
postanka planetarnog sustava.

Oni ne prepoznaše zlobnost ljage
koju mi zacementiraše
u pougljene dlanove,
sve do najavljivane pomrčine
sugeriranih neposluha.

Ispisah se iz devastiranog popisa
nepovjerljivih povjerovatelja
u paradoks ojunačenih didaskalija
onostranog disanja.

Razvrgnuh nerazvezivost čvorova
svemoćne zakletve
na osvetu počinitelju
doživotnih zločina ponad
moje nemoćne čeljusti.

Preostaje mi osmisliti oslobađajuću oporuku
integriteta tjelesnog bogatstva,
kako ga ukleti barbar
ponovno ne bi neovlašteno otuđio.

Poradi zadobivene pokore,
bez predumišljaja
mi nadjenuše ime –
prožimajuća tama.

Nevjerojatno hrabra
pužem raščetvorenog potiljka,
gdje zabadaše iskovane čavle naoštrenih šiljaka –
doduše isključivo kao zombi
bezličnih pokrštenja vitalnih funkcija.

No, u potisnutoj srdžbi
neprestano ključa pasivna agresija,
inferiorni doživljaj nezasluženih violencija,
ona ista pokunjenost devijantnih obrva
i istrgnuti abdomen postmodernističkih taborenja.

Plačući zastajkujem
ozlijeđenih hrskavica,
uspinjući se ka Golgoti
masakriranih povjerenja
u pravednost nanesenih mučeništava.

Malignu pucnjavu oboljelog kalibra
spriječila je lokva ustajale krvi
koncentričnih kružnica.

Zato sada krijem kostobolju
u kapilarnim stjenkama,
ufajući se da prepisana odmazda
uvijek nadoknađuje
dug svojim žrtvama.

I cerekam se smrti u oči, govoreći –
odstupi od mene,
odavno sam te smlavila.

Foto: www.pexels.com