Andreja Malta: Opraštam se

Kazaljke na satu su stale
Zaledilo se zlato rumeno sunce
Na prozoru
Više se ne čuje zvuk automobila
S ulice
Ne miču se ljudi na trotoaru
Ptice na granama više ne pjevaju
Tišina je kraljica tog zadnjeg popodneva.
Sjedim i gledam u ponor praznine.
I mačka koja je sjedila uz mene
Zaspala je.
Moje ruke više ne drže olovku,
Više ne pišu malena slova
Po finom bijelom papiru.
Moje davno napisane zbirke
Poezije i proze
Umorne leže na pisaćem stolu
Pokrivene Užicima prokletih,
Bukowskog u kojeg sam beznadno
zaljubljena
I nekih boljih, prošlih vremena.
Tako je to tog zadnjeg dana
Na Staru godinu.
Čekati ću u tišini dok padne mrak
Opraštajući se od svega
Što se dogodilo
Sve dok se kazaljke na satu
Ponovo ne pokrenu,
Dok se ne oglase crkvena zvona
U blizini.

Foto: www.pexels.com

Milica Marinković: Plava oaza naslednika Mediterana

Boris Jovanović Kastel, Zevs u budvanskom kazinu, JU Narodna biblioteka Budve, Budva 2017.

Čitaocima poezije Borisa Jovanovića Kastela poznato je koje je njegovo prevashodno nadahnuće. Mediteran. Međutim, iako ova reč krasi brojne naslove pesnikovih dela, najnovija zbirka pesama se u tome razlikuje. Naime, u njenom naslovu se ne spominju ni Jadran ni morsko plavetnilo, već njihov apsolutni antonim – pustinja. Upravo kroz opasnost koju uliva misao na pustinju, Kastel izražava veličinu i snagu mora, njegovu neraskidivu vezu s čovekom i prirodom. Čekaju li nas nekuda brodovi i hoćemo li ikada uploviti njima u srž mora i istinu njegovog plavetnila? Još jednom putujemo kroz beskraj stihovima Borisa Jovanovića Kastela, pesnika i, možemo slobodno reći, deteta i naslednika Jadrana, a, samim tim, i Mediterana.

U naslovima pesama čita se Mediteran jer se sve reči njemu vraćaju. On je polazna tačka i pristanište Kastelovog opusa. Ipak, teme tekstova su mnogobrojne. Kao što se u talasima morske vode neprekidno menjaju prividi i slike svega onoga što se u njima ogleda, tako se i pesnik služi iskonskim vezama između sadašnjosti i prošlosti, poezije-umetnosti i svega onoga što se lepoti protivi. Svi ti kontrasti ujedinjeni su u moru i njime preplavljeni. Razlike su nekada nevidljive i čovek može lako da upadne u zamku, naročito onu kojoj je priroda mora strana. Snažan kontrast dominira u odnosu između prošlosti, gde se uviđa određena pesnikova nostalgija za davnim vremenima kada je more vladalo svetom, i sadašnjosti gde se najveća važnost pridaje smešnoj i tužnoj politici. Samim tim se oseća gnusnost prema političkoj sadašnjosti na čijoj sceni igraju osobe sposobne da i od vode načine pustinju, a od bogatstva pustoš. Pesnik nas upozorava na to, podsećajući da ipak, posle svega, nada ostaje ako se u nju veruje. To su more i njegova poezija, a poezija je ljubav.Dakle, ta slika današnjice je naša pustinja. More je iznad svega toga i ne da se okrnjiti ni granicama ni  nacijama. I upravo u tome se krije njegova jačina. Dok se tlo da prekrajati i menjati, more ne podleže ni najmoćnijim vladarima. Moćnici ga ne mogu pokolebati. Neuništivo je pred njima jer se ne pokorava vlasti, a, s druge strane, nudi se bespomoćnima i nejakima. Lako se da preplivati. Nije im ni granica ni smetnja.

Kako se izvući iz pustinje i gde pronaći plavu oazu? Kastel je pronalazi u nadahuću koje deli s mnogim pesnicima koje spominje, sanja, zamišlja, s njima razgovara, citira ih, poziva. Jedan od njih je i veliki Kavafis. Vraćamo se moru kao što se i sve čiste duše vraćaju dubinama jer površina ostaje površnima. Poezija se ne piše sama, već ima ulogu spone, prijateljice. Ona je i boca koju pesnik spominje. Boca koja sadrži more, a more sadrži nju samu. Postati boca i upustiti se u plavetnilo. Postati simbol i živeti u čaroliji onoga što se ne da ni imenovati jer je ono večnost i ništa drugo nego večnost. U toj večnosti čeka brod, onaj koji vodi do Itake, daleko od pustinje.

Nada Vukašinović: Rođendan u Cementari

– Vidi, Druga, ovaj prolaz! Možemo se provući kroz ogradu. Vidjet ćemo što se tu skriva. Mami niti riječi, ljutila bi se da zna da smo tu. Daj mi ruku!
– Prva, pomozi mi! Zapela sam. Žica mi je uhvatila jaknu. Čekaj me! Nismo trebale ulaziti u to dvorište. Sve je prašnjavo, bijelo, prašina mi ulazi u oči! Idemo doma!
– Tu ćemo malo ostati. Sakrit ćemo se, neka nas mama malo traži. Kad se navečer vrati, nas neće biti. Neće znati gdje smo i nek malo brine.

Usred ničega u praznom dvorištu napuštene Cementare, dvije sestre Prva i Druga preskaču hrpe šljunka najrazličitijih veličina i boja, odbačene daske, rasparene čizme, radničke kute, žute rukavice.
Na velikoj hrpi pored tračnica tvorničke željeznice, nabacane papirnate vreće od cementa, daske, palete crne i krezube. Na mjestima izbijaju slabašni čuperci sive trave.
U visini očiju nasmrt bolesni ostaci zelenila s blijedim slabašnim travčicama i krhkim grančicama. Slutnja drvoreda u daljini. Malo dalje obrisi grma ruže penjačice, neodređene boje.
Vani grije toplo sunce, život vri, čuju se glasovi djece, kolaju sokovi prirode i zdravlja.
U ograđenom dvorištu nema mirisa ni okusa. U praznom dvorištu napuštene Cementare krhka tišina i dosadne nijanse crne i bijele boje. Djevojčice razgledavaju i istražuju.
Poremetile su višegodišnji mir odbačenih stvari. Trčeći amo – tamo, skidaju paučinu između odbačenih strojeva. Čuje se njihov govor, nepravilan ritam ubrzanog disanja, buka koju stvaraju trčanjem.Teško izvlače noge iz naslaga stvrdnutog cementa. Tenisice se pune kamenčićima. Teško hodaju.
– Vidi stepenice!
– Idemo dolje Druga, to je nekakav podrum. Sigurno ima nešto zanimljivo.
– Prva, možda će doći tata, a nas nema. Tebi je rođendan.
– Neće doći, nije bio ni prošle godine, poslao mi je samo poruku, nije ga briga. Gledaj, tu su razbacali nekakve kutije! Koliko smeća!
– Noćas sam opet ružno sanjala. Bio je mrak, a mama je odlazila i nije se okrenula. Jako sam plakala, htjela sam vikati, a nisam mogla. Odlazila je i postajala sve manja. Nisam mogla upaliti svjetlo, Kad sam se probudila bio mi je mokar jastuk.
– Mama će se i danas kasno vratiti. Znaš da ima novog dečka. A kad se vrati nas neće biti.
– Mama će se brinuti. Tražit će nas. Idemo!
– Zapamti, neće nas tražiti mama, tata neće doći, nije ih briga. Dođi! Vidi ispod ove kutije se nešto miče. Crni mačić! Kako je mršav. Kako je samo tu dospio?
– Gladan je! Čiji je? Nitko ga ne traži. Što ćemo s njim? Imam pola kifle. Samo treba polako da ga ne uplašimo. Prva, idemo sad doma. Uzet ćemo mačića i idemo. Tražit će nas. Tata će nas čekati!
Prva pogleda oko sebe i iz hrpe kartonskih kutija izvuče nekoliko suhih i čitavih, složi ih uza zid i sjedne na jednu. Razvezuje tenisice i istresa sitni šljunak.
– Neće doći. Ima svoje brige, svoj posao, svoju kuću, svoju ženu, svoju djecu… Nema on vremena za nas i pojma on nema da je meni danas rođendan. Sjedni tu na kutiju. Gledat ćemo mačića kako jede. Moramo pričekati dok se malo pripitomi. Vidiš da nas se boji. Eto. imamo društvo. Možemo i tu proslaviti moj rođendan.
– Kako bi ti željela proslaviti rođendan? U igraonici ili kod kuće?
– Ovdje želim proslaviti svoj rođendan, nas dvije i mačić. Kako ćemo ga zvati? Može Treći? Mic, mic Treći, dođi, dođi, ne boj se!
– Vidi, malo me ona žica ogrebla, krv mi curi iz prsta. Idemo doma, moram oprati ruku. Ti uzmi Trećega. Dat ćemo mu mlijeka, vidi kako je mršav, a možda je i tata došao.
– Daj da vidim prst! Nema vode. Ovdje nema ničega. Krenut ćemo kući, više mi nije zanimljivo, a i tebe boli prst. Treći će u ovu manju kutiju. Dat ćemo mu mlijeka. Čekat ćemo mamu.

Prva i Druga se s usnulim Trećim vraćaju kući. Šute i polako, dugim i umornim koracima obilaze hrpe šljunka i dijelove zaboravljenih strojeva.
Čuje se samo škripanje šljunka pod nogama, kao kad netko u snu škrguće zubima.

Foto: www.pexels.com

Maša Zbunjak: I radit ćemo

I radit ćemo.

Ne radi toga da nam drugi kaže „Bravo“,
niti radi toga da nam poveća plaću,
niti radi toga da nas unaprijede,
cijene
ili vrednuju.

To sve moramo učiniti prvo sami unutar sebe.

Radit ćemo radi ljepote rada,
radi stvaralaštva,
radi kreiranja,
radi spoznavanja,
radi znanja,
radi učenja,
radi mudrosti.

I naposljetku…

radi ljubavi.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Dva miliona tri puta

Sunce je izašlo na zapadu
ja sam dva miliona tri puta ponovio volim te
krevet je ležao na meni pokriven krilima Ikara
sanjao sam unatraške oduševljeno
srećno si trčala meni u raširene za zagrljaj ruke
ljubila si me duboko u usta dugo uzimajući mi vazduh iz srca
mazila trepavicu
vlat kose
rekla suzama oko vrata
bez mene si nula
svaka stopa mene islikava
granitni mi portret nosiš u stomaku
bradavice usahle ko jesenje ruže
grudi bolno moje ruke traže
međunože
vlažnim
biserima
rajski mišić
draži
košmar u glavi ni skalpelom ne možeš da odkloniš
Raj ne osećaš
ni na zemlji
ni u nebu
i
Ad ti je stalno boravište sada
odakle te đavo samo minut pušta kontrolisano na uzici motri
istok zalazi
U ušima mi na veliko zvono crkve sa crvenim tornjem besomučno moj vaskrsli hristos zvoni…
Da li me ti budiš
ili
mi
je
vreme
odzvonilo?

Foto: www.pexels.com

Nada Vukašinović: Nas dvije, nas tri

Svako jutro se najprije se budimo nas dvije, a onda sve tri bauljamo po mraku do kuhinje. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako, jer su nam oči navikle na mrak. Zveckamo šalicama i žličicama. Otvaramo prozore.
Zapravo uobičajena jutarnja rutina. Pijemo kavu polako. Mama teško diše jer kaže da joj smeta čisti zrak, tlak joj raste.
Ne vidimo dobro što se događa vani. Iz ove ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Trebala bi biti rana jesen, bablje ljeto. Samo po načinu kihanja ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi.
Izgleda da još cvate ambrozija.
Mama sve zna o Svemiru, o zvijezdama. Kaže kad ode, bit će na jednoj. Ona zna promijeniti žarulju popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često joj je igla u rukama, govori da bez igle, škara i odvijača ne može živjeti. Razgovara sa cvijećem, cvijeće je voli.
Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Ponekad zaboravi jesti, ponekad zaboravi tabletu za tlak. Hrana za nju ima neprijateljske oči. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša, ne čuje vjetar, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parka. Ne zna što se događa dolje, ne zna kako ljudi žive dolje.
Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa čvrsta i sjajna.
Suviše često otvara taj ormar i pokazuje vješalice, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Zatim nam objašnjava što je sve na njima, a mi znamo što nakon vješalica slijedi. Na redu je platnena, bijela vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja svoje mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne svojim crnilom, čim otvorim vrata.
Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto želi otići? Kao da nas želi ostaviti. Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, a ispod provalija. Neće imati ključeve, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Samo mrak.
Kamo će ona, koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?
Tražim njezin glas od ranije, smijeh, galamu, prijekor.
– Svijet je došao svome kraju, govori moja mama i uzima jaknu s vješalice i bocu s vodom.
Umirim se i grizem nokte. Čekam.
Mama silazi s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.
Netko će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si. Svejedno, dvije višnje još uvijek rastu ispred zgrade.

Foto: www.pexels.com