‎Dragan Gligora‎: U lakoj dubini pisma

Tek sada imam riječ, imam govor i moj je cijeli svijet. Otvara se bez vrata i ključa, i vodi ravno u stari zeleni vrt i njegovu bistru i tešku vodu.
Tek sada imam mir i svoju izgubljenu nadu, koja me slučajno našla negdje na kraj svijeta, ili vrta, svejedno. Važno je da je sve okruglo i simetrično, da se ne raspada pri prvom dodiru, da ne bježi od stručnih analiza i rastućih vodostaja naših malih opasnih rijeka.
Opet, ako i ništa od toga nemam, imam ovakvog sebe, koji, začudo, nije onakav kakvoga se unaprijed sluti, smeten i bačen u kantu za razvrstavanje otpada.
Imam dovoljno svjetla, opipa, mirisa i boje da naslikam onaj prvotni odraz lica koji me koštao dvjesto uzaludnih godina koje sam proveo na padinama brijega, čekajući jezik da odrastem i postanem najbolji pisac u regiji i šire
Tek sada imam pismo i tristo pratitelja, koji lajkaju svaku moju objavu. Hvala ima na tome, jer ja se već spremam na neke druge staze. Svejedno, sve što je zapisano, sve rečeno, ostaje sve ovdje u lakoj dubini mog zadnjeg pisma.

Foto: www.pexels.com

Odgovori