Zoran Hercigonja: Tutankamonov hračak

Nosim šepave kosti i pasju kožu hranim krvlju i znojem. Sluz sam iz tuberkuloznih pluća. Patim jer se ne mogu otarasiti etikete, stečene kvalifikacije i titule rođenjem koji su mi dodijelili dominantni krojači i tkalci sudbine svijeta. Nametnuto ograničenje čovjeka tjera u mrak, žalost i tugu pred nedostižnim. A nedostižno jest proizvod predominantnih mužjaka koji postavljaju društvene standarde kao što su: težina, opseg bedara, debljina stidnih usana, širina bokova rodilja, broj stidnih dlaka te ljestvica do kojih im se diže […] koplje. Nekoć u drevnom Egiptu postojali su čuvari grobnica, bića podzemnog svijeta, obitelji i cijele generacije bez imena identiteta, daleko od toplog sunca. Čamili su i propadali ti nekrofilni pastiri u šupku svijeta. Bili su marginalci, iscjedak koji se nije uspješno stopio s porama društva. Svi ti „odrpanci“ stjerani su u podzemlje. Zašto? Zato što se nisu uklapali u serijsku sudbinu konzerviranog bakalara snobizma.
Čuvari mraka u podzemlju carstva postali su sve ono što elitno društvo ne želi biti (što kriomice u sebi jest, ali uspješnom glumom prekriva i skriva). Ja sam etiketiran gutač grijeha, spužva što upija sve oblike ljudske izopačenosti i zato živim u podzemlju s leševima i crvima. Gmižem i golim rukama čistim kanale i anale građanskih vrijednosti i visoko postavljenih ljestvica moralne čestitosti. Račvastim jezikom razdvajam kategoričke i stereotipne tvorevine. Otpadnik svijeta, hračkom na cesti postaješ kada se ne uklapaš u konvencionalne obrasce ponašanja. Samima sebi pišemo uloge i sastavljamo scenarije. Samima sebi postavljamo zamke i sijemo tugu i strah i bol kao da već toga nema dovoljno na svijetu.

Ilustracija: Vaganje srca pri prolazu podzemnim svijetom u starom Egiptu

Odgovori