Zoran Hercigonja: Trbuhozborstvo 21. stoljeća

Ugodno se smjestio u hotelskoj sobi priljepivši se za prozor kroz kojeg je prostrijeljen tihim metkom klonulosti i umora od puta, promatrao smokve. Smokve su postale prozračne u pastelnom odsjaju sunca. Zagasiti tonovi, predstavljali su teror njegovom biću što prelazi granice normalnoga.
Na koljenima je držao otvoreno prijenosno računalo. Razmišljao je što da napiše svojem dugogodišnjem prijatelju i kolegi na fakultetu. Uvijek su otvoreno raspravljali o svim temama skrivajući se iza virtualnih profila. Jedino tako su si mogli sve reći bez prepreka i zle krvi. Nije bilo straha od pogibelji nekontroliranih emocionalnih ispada, jer to nisu govorili oni, već njihovi profili. I sav rat oko filozofskih razmatranja pojedinih velikih mislilaca povijesti, zbio se u granicama virtualnih profila. Dvoumio se bi li dugogodišnjem kolegi napisao nešto osobno ili profesionalno. Gledao je sliku njegova profila. Zaluđenost njegova prijatelja Hegelom, rezultirala je i vazda namrštenim autoportretom Hegela na mjestu slike profila. On sam, nije se mogao suzdržati od te provokacije, a da za sliku svojeg profila ne postavi Schopenhauera kao jednog od vrlo žestokih protivnika Hegelovštine. I tako je stvoren ring virtualne odmazde i mahanja jezikom. Uza sve to, nalazio se u njegovom gradu. Možda bi mu se trebao javiti kakvom lijepom izrekom ili jednostavnom, suhoparnom jezičnom formom poput: „Dragi kolega. Uspješno sam stigao u vaš grad. Mogli bi se naći na kavi.“.
Ali je ipak zaobišao suhoparnu i jednostavnu suvislu rečenicu sladunjavim pretjerivanjem, nekom davno prevladanom frazom poput: „Dragi kolega. Svoju Fenomenologiju duha mogli ste pisati manje zapetljanim jezikom, odijeljenim od romantičkih pukih naslućivanja i pretjerivanja. Naime, svaki put kad sam čitao vaš uradak, imao sam potrebu skratiti rečenice, izbaciti neke digresije iz pasusa, u korist veće jasnoće.“
Čekao je odgovor kolege. Kolega je bio čovjek velike vizije koji je u njega vjerovao više nego on sam. Poruka je stigla. „U filozofskoj misli, zauvijek ćete ostati amater kolega Schopenahuer. Vi ste cinik, a ne filozof. No ipak bih rado s vama polemizirao sjutra u 9 na terasi.“
Blizu 9 sati, krenuo je prema terasi kuće kolege „Hegela“. Osjećao je leptiriće u želucu kao da ide na prvi spoj. Nervoza ga je izluđivala. Kolega „Hegel“, sjedio je u slamnatom šeširu na terasi i pijuckao bevandu. Sjeo je nasuprot njemu bez pitanja i pozdrava. Sunce ih je dragalo po licu. Šutke su promatrali jedan drugoga bez imalo obzira i emocija. Hegel i Schopenhauer bez svojih lutaka s posuđenim glasom jedan nasuprot drugog. „Hegel“ konačno upita razbijajući led. „Želite li nešto popiti?“ „Schopenhauer“ nakon nekoliko trenutaka jednostavno i precizno zine: „Ne hvala.“ Na to „Hegel“ odvrati: „Ispričajte me imam nekog posla.“ I ode. „Schopenhauer“ uživajući na suncu, izvadi pametni telefon i pregleda propuštene poruke; među njima i poruka od „Hegela“. „Dragi kolega. Iako zajednički susret nije bio onakav kako sam očekivao iznimno sam zadovoljan vašim napisanom filozofskom raspravom. Predlažem objavu u zborniku radova.“ Obrazi varavih obmana, ponovno su zategnuti u zanosnoj romantici trbuhozborstva.

Odgovori