Zoran Hercigonja: Povijest kanibalizma sve do terapeutskog kanibalizma

Kanibalizam se ušuljao u ljudsku put. Postao je uzastopnom djelatnosti u svakom razdoblju povijesti. Ispočetka je to bio obredni kanibalizam s prinošenjem ljudskih žrtava, kasnije ratni kanibalizam gdje je čovjek lovio čovjeka i proždirao ga da dobije neprijateljevu snagu. Religijski kanibalizam, otpočeo je davnom religijom oca Krona koji je požderao svoju tek rođenu dječicu.
Zanimljiva je činjenica da čovjek u ovo moderno vrijeme i dalje proždire čovjeka. Hm. Ljudski svijet je kavez u kojem jedni probavljamo druge. A sve je započeto u davnoj prošlosti ljudskog roda. Kanibalizam su prakticirala sva plemena; kanibalizam se prakticira još i danas. Sama riječ „Kanibalizam“ potječe iz jezika španjolskih konkvistadora od riječi „Canibi“ što znači ljudožder. Jedno indijansko pleme, robovalo je surovom kanibalizmu, tako očitom, tako jednostavnom da vas je boljela duša od prizora proždiranja vlastite vrste. Taj prehrambeni kanibalizam zabilježen u indijanskom plemenu osuđivan je kao nemoralan zbog krvoločne sklonosti prema ljudskom mesu.
No nije to jedina vrsta kanibalizma; nešto profinjeniji kanibalizam, javio se kao politički kanibalizam kao kažnjavanje zločinaca ili iz osvete neprijatelju. Ako ste se htjeli riješiti neprijatelja, trebali ste ga samo ubiti, a da ne bi odgovarali za zločin ubojstva, morali ste nekako izbrisati sve dokaze protiv vas samih. Tako ste pojeli svojeg neprijatelja i tehnički nisu postojale osnove za optužbu protiv vas. Magijski kanibalizam je oživio u mnogim religijama, a najviše se nastanio u kršćanstvu kao usvajanje vrlina pokojnika. Takav magijski kanibalizam, kasnije prozvan religijskim, bio je osuđivan kao moralno upitan i negativno konotiran. Iznenada je nastala potreba u društvu da takav kanibalizam bude istisnut, no kršćanstvo ga je zadržalo, jer njezin religijski kanibalizam nije odgovarao životinjskom proždiranju čovjeka, već proždiranju samoga boga. Dakle sve religije krvi koje su žrtvovale čovjeka, bile su kamenovane, ali sofisticirani religijski kanibalizam koji se održao do danas hvale je vrijedan, jer čovjek proždire Boga. Apsurd nad apsurdima. Kanibalizam u koji je uglavljen čovjek, traži izgovore, visoku estetsku formu koja bi etički i moralno bila prihvatljiva. Zato se kanibalizam kroz povijest presvlačio iz jednog ruha u drugo, da ga društvo ne bi osuđivalo, isto društvo koje bez njega nije moglo biti. Kršćanstvo je kao religija kanibalizma opstalo zahvaljujući jednoj instanci: žderalo se živoga Boga, a ne mrtvog čovjeka. To je isto apsurd ili bolje reći paradoks kao i terapeutski kanibalizam današnjice. Danas je opravdano prema Hipokratovoj zakletvi (zakletvi konja; lat. Hipo=konj) koristiti injekcije hipofize, presatke moždanih membrana, darivanje krvi, transplantacije organa (bubrega, pluća, srca, jetara, crijeva, koštane srži) koje su danas postale tekućom praksom modernog svijeta kanibalističke kolotečine. U ljudsko se tijelo dobrovoljno unose dijelovi ili tvari koje potječu od drugih ljudskih stvorova. A s druge strane kažnjivo je i moralno negativno konotirano ispeći šniclu od čovjeka ili napraviti slastan biftek od ljudskog buta. A jedno i drugo je sadržaj ljudskog bića i nalazi se unutar drugog ljudskog bića. Ta bolesna grana gastronomije, njeguje se već tisućljećima u obliku endokanibalizma, rituala unutar etničke zajednice, egzokanibalizma kao najjednostavnijeg sredstva da se drugoga poistovjeti sa sobom tako da ga se poždere. Kanibalizam->moralno negativno konotirano ponašanje ili terapeutski ud produljenog boravka na zemlji <-mazilabinaK?!

Ilustracija: Francisco Goya, Saturn proždire svojega sina, 1819.-1823., Museo del Prado

Odgovori