Zoran Hercigonja: Konačno! Razapnite Barabu

Zapuhnuo me hladan, ustajao podrumski zrak, kada sam prešao prag tog velikog nadgrobnog spomenika. U istom sam se trenutku divio ludosti i genijalnosti, ljudskom entuzijazmu, euforiji i strasti. Šarena zamračena stakla, žigosani zidovi freskama i kipovima nekog davno preminulog vremena. U isti čas ovo mjesto doimalo se kao tamnica, a opet je djelovalo kao romantična korablja s prigušenim svjetlom.
I dok sam je čekao prije dvadeset godina, razmišljao sam o crkvi kao o grobu, o monumentalnom spomeniku s epitafom: „din-don“. Pažljivo sam se zavukao u ispovjedaonicu. Čekao sam je sav napaljen. Imala je petoro braće i sestara kao i ja. Nigdje ni trenutka mira ni privatnosti. Ne možeš pojesti ni hrenovku, a da netko ne pretrči po kuhinji ili sobi i laktom te u rebra…
Uvijek smo se sastajali u crkvi. Ispovjedaonica je bila jedino sigurno mjesto pod ključem. Svukla se i zadrhtala od hladnog zraka. Ispijala mi je životne sokove, jezikom ližući moj slomljeni ego. Potpuno sam joj se prepustio. Stvarno se trudila. Rukama je uporno izravnala moj ključ, prilagođavajći ga svojoj bravi. I tako… smo… sve dok….
…kroz pukotinu ispovjedaonice nisam ugledao divovskog mrtvaca kako s dvije prepolovljene i okomite dijagonale optužujuće gleda na nas bludnike. Pitao sam se tada: je li taj čovjek doista zavrijedio takvu brutalnu kaznu kao što je razapinjanje? U to vrijeme to je bila smrtna presuda. Smrt na najgoroj spravi za mučenje. Raspet čovjek izgara u posljednjoj sjeni svojih iluzija. Što hoćeš gore od toga!? Ubili su „nevinog“. Da. Baš. Ta njegova nevinost sada upravo zadire u moju privatnost i remeti moguću ekstazu.
Ljudi su tada bili vrlo krvoločni i dramatični za razliku od danas. Krivo! Ljudi su i danas krvoločni i dramatični, samo biraju suptilnija sredstva. Tko bi rekao da su oko ovog krivooptuženog mrtvaca starog dvije tisuće godina podigli tolika zdanja. Postigao je posthumnu popularnost smrću na najgoroj spravi za mučenje.
Tko danas dobiva na tolikoj popularnosti zbog pogrešne presude succa ili krive odluke porote, tko!? Sprava za mučenje je postala simbol svega i svačega. Križ je postao nacionalni simbol boli i globalne patnje.
Pitam se hoće li i moja skora smrt postići toliku popularnost kao njegova na križu… danas dvadeset godina nakon tog susreta, ovdje… na električnoj stolici? Hoće li i moja smrt na spravi za mučenje rezultirati posthumnom popularnošću i senzacionalizmom kao njegova? Hoće li električna stolica postati nacionalni simbol nekog naroda ili simbol nove religije oko koje će podizati statute i spomenike, crkve i hramove? Čisto sumnjam!
Prije nego su ga razapeli, oslobodili su Barabu. Jesam li ja taj novoinkarnirani Baraba, silovatelj i ubojica star dvije tisuće godina koji je izbjegao smrtnu kaznu na križu? Je li konačno došao na me red!? Novo doba i nove suptilne metode ubijanja. Predugo sam se skitao i rugao svijetu. Hoće li i moj simbol mene učiniti bogom kao njega ili barem svecem? Hoće li!?

Foto: www.pexels.com

Odgovori