Zoran Hercigonja: Janko Polić Kamov – Jetki zadah patnje kao poziv na križarski pohod u slavu individualiteta

Stvaralaštvo. Poezija, riječ i jecaj. Poezija je jedina izravna emocija ranjene duše, pjev nesretne ptice visina koja šiljkom bodljikave stvarnosti probada sebi srce kako bi svetom krvlju poškropila i posvetila svijet. Pitamo se odakle dolazi potreba za pjevanjem, jecanjem, naricanjem? Odakle dolazi ranjena duša, odakle dolazi patnja?
„misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;“
(Dan mrtvih)
Patnja… patnja rađa poeziju; patnja… nadražava srce u povojima, srce u koje tuga ne smije ući. Kamovljev opus proteže se kroz patnju sve do okrutne psovke. Ni jedna poezija nije krštena s toliko brodoloma, krvi, ponoći i spleena kao Kamovljeva. Rječitost i bogatstvo jezika pjevaju izravnu patnju umjetnika, koji golo srce probada na trnu mnoštva.
„Gle, pomrčilo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;“
(Ledeni blud)
Toliko ledenih brijegova i smrznutih doli po kojima plovi moreplovna duša, nikada shvaćena, nikada prihvaćena u mnoštvu, nikada dobrodošla. Ona pati u sumračnim i opskurnim zakutcima svemira, bazdeći na jetki zadah boli i trpljenja. U Kamovljevoj poeziji „patnje“ ima toliko jakih riječi koje se jedino rađaju kada je čovjeku najteže, kada ostane sam u bolnom propinjanju. A riječi, a stihovi!? Tako su moćne i izravne; ubadaju kao odapete strijele. Kamov je medij ljudske patnje, ektoplazma uobličavanja glasnog krika ranjenog čovjeka i tužba okrutne i nezadovoljne maćehe prirode.
„Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;“
(Intermezzo)
Zašto čovjek mora patiti da bi ispjevao najljepše stihove svijeta? Mora li jedan lizati rane cijeloga svijeta? Je li moguće da samo jedan moćan zlatar jezika može ispjevati svu patnju svijeta uobličenu u riječi ratnika koji ne posustaje? Mržnja!? „Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan (Mojsije)“ Ne! Nema tu mržnje ni želje za osvetom, samo potisnuta bol koja mora biti ispričana svijetu teškim naricanjem i formom izravnih misli, obavijenih velom bogatstva koje ocrtava pravu bit patnje.
„Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav;
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu.“
(Pjesma o suncu)
Toliko iskrenih i izravnih stihova čovjekove patnje, toliko riječi oplakivanog prokletstva sudbe. Predaja? Ne dolazi u obzir! Ne predajemo se. I kad sunce varljive obmane iscrtava ljepotu ovog svijeta, obmanjujući slabe, ne predajemo se jer znamo istinu o maćehi zemlji i inkvizitoru sudbine. Obmana trenutnim užitkom i strasti, ne može oprati gorčinu života. Na trenutak varljiva obmana biva slatka, a sve ostalo je gorčina.
„Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!“
(Mojsije)
I samo jedan stih govori više nego tisuću ljepuškastih i ukrašenih ispraznih rečenica nekog velikog pismoznanca i estete. Kamov, to je čisti estet, izravan i melodramatičan estet u stihovima. Patnja očito mora biti glavni impuls stvaralaštva. Jedino tako čovjeke može izraziti sebe, svoje ja, ono što jest u gorčini stvarnosti kontinuuma.
Ni u jednom stihu Kamov se ne da zavaravati; ogoljen od svake obmane, on pjeva istinu, naprosto istinu o sebi, svijetu, patnji postojanja i održanja svojeg neprikosnovenog ja na pomolu ove provincije bez horizonta što tone u crno platno svemira.
„Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;“
(Job)
To nije bilo kakva poezija; to je poezija gnjeva koji čovjeka održava živim, jer bi inače pod jarmom patnje potonuo i iščezao. Stihovima se bori za svoj komadić neba i zemlje, za svoju egzistenciju astralnoga. Gnjevno u riječima srdžbe, brani se od svijeta, od obmana i lakomislenih užitaka. Jer gnjev je nužan za preživljavanje, on je jedro broda koji tone i tone rastvarajući se u kiselom dahu patnje.
„Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.“
(Preludij)
Nema predaje. Ovdje smo da bi pod iskrivljenom kapom neba spoznali vječito ja koliko bolno bilo. Patnja nas lišava svake obmane, svake lijene pobožnosti nekim niskim idealima, prašnjavim ostacima mrtvih bogova stida bez lica i naličja „prazna je duša njihova ko bog“(Pjesma nad pjesmama).
„Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.“
(Preludij)
Naricati bijedan i ostavljen na Elbi svojeg početka i kraja, čovjeku ostaje da se srčano bori i trag svoje sveživotne pojave umoči u „upijajuću hartiju“. U patnji se spoznaju junaci; u patnji se čovjek zagleda u sebe i jasno iscrtava granice svojeg individualiteta. Kroz poveći broj pjesama poetskog stvaralaštva, Kamov iscrtava predominaciju individualiteta. On pjeva i nariče: „Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;“, „čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša“, „Iz kaosa će se izviti dijete“, „Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf“. I da. On stvarno želi postići individualitet ličnosti koji je zagubljen ili gotovo izgubljen. Patnja svijeta, posljednji zov dubine svemira, gmiže na pola puta kroz poeziju obilatu patnjom i gnjevom koji liječi, koji daje i oživljava. Jer narod ovaj bez lica i naličja:
„mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;“
(Pjesma nad pjesmama)
I zato patnja neće zadesiti svakoga, već križara čistog srca koji obilno krvari i krvlju svetom zacjeljuje rane pohabanog svijeta, iscrpljenog globalnim deficitom osobnog individualiteta. Treba nam sunce, treba nam krvi, tužaljke i pobjedničke himne.
„O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!“
(Finale)

Foto: https://www.red-sparrow.net/2-articles/67-janko-polic-kamov

Odgovori