Zoran Hercigonja: Inkarnacije prokletih pjesnika – Georg Trakl: Grom protiv jednotnosti

„Razlilo se zlato dana,
Večernje smeđe i plave boje:
Blage frule pastira stoje,
Večernje smeđe i plave boje
Razlilo se zlato dana.“
(Georg Trakl, San zla – pjesma Rondel)

Prošlo je puno vremena otkad je zaboravljeni pjesnik ispjevao svoj posljednji stih i ispisao posljednju bolnu stranicu simbolističke i ekspresionističke patnje svijeta. Gotovo zaboravljen, njemački ratni pjesnik Georg Trakl, pjesnik užasa i antisimetrije, ponovno oživljava kroz čitanje i fragmentarno prisjećanje na stihove tog „bijelog maga“. Suvremeni jezik jednostavnosti i antisimetričnosti kojim piše, zasigurno je udario ozbiljan temelj suvremenog pjesništva današnjice. Traklovo pjesništvo, oslobađanje je od simetričnosti forme i zagušljivosti kalupa. Čovjek u poeziji nalazi mjesto tek kao malen komadićak ili odbljesak sudbine. Čovjekov lik sveden je na tragove u stihovima. Čovjek je tek odbljesak u reminiscenciji. On postaje stvaran kada živi stihove i svoju najintimniju ispovijest duha. Traklov čovjek naspram svijeta je tek literatura koja oživljava u čitanju i prisjećanju.
„Blijedo se lice ozarilo
Skrito se tijelo ožarilo
(G. Trakl, San zla-pjesma Metamorfoza)“
Boje… Boje su u Traklovoj poeziji vrlo iznimne i nepoznate interpretacije. Poljuljana simetričnost i značenje boja, daje pjesmama efekt života u odsutnosti. Primjerice bijela boja nosi obilježje odsutnosti, prolaz kroz smrt, dok plava boja koju najčešće u standardiziranoj shemi zapada shvaćamo kao nešto vrlo tmurno, hladno i umrtvljeno, Trakl interpretira kao vječnost, svetost i božanskost. Blues koji ne nosi stigme plavog hladnog mraka apatije, već čistoće poput neba i plavog mora. Traklove riječi naprosto postaju znakovi s puno dubljim interpretacijama. Ono što Trakl piše jest ispovijest koju je u davna vremena ispjevao Adam: ispovijest bez imalo nade, ispovijest o otuđenosti čovjeka, ali i njegovom vraćanju njemu. Trakl je „svetogrđe “ svoje poezije proživio do kraja. Može se reći, on jest čovjek koji je proživio svoju poeziju i u stihovima ponovno sastavio izgubljenog i otuđenog čovjeka kao ikarovsku inkarnaciju koja u suludom letu leti sve više ne bi li pobjegla od sebe same u vrelo sunce zaborava i negacije.
„I modra jezera, mračno se valja
Preko njih sunce; obgrljuje noć
Ratnike smrtne, divlji im vapaj
Razbijeih usta
(G. Trakl, San zla-pjesma Grodek)“
Oltar zaborava, ponovno je posvećen krajnje uljuđenim govorom o ljudskoj praznini koja proždire i čovjeka današnjice, čovjeka „bez svojstava“ u gomili jednotnosti. Traklovo je pjesništvo ponovno živo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori