Željko Maurović: Pazinci

(zbirka priča)

Priče “Pazinci” pisane su po modelu “Dablinaca” Jamesa Joyca. To znači da se autor upisuje u priče o Dablinu i Dablincima, s pričama o Pazinu i Pazincima, svjesno i namjerno imitirajući, konceptualizirajući, neki će reći zlorabeći čuvenu zbirku irskog pisca, da bi podmetnuo svojevrsno “kukavičje jaje” svojih priča. Kako god, ovdje će priče biti nalik onima samo po naslovima i nekim, proizvoljno odabranim frazama ili imenima iz zbirke autora Uliksa, i, možda, donekle po duljini. Ostalo je, mjesto vrijeme i likovi proizvod izmišljaja vašeg autora ma kako bio neusporediv s umom autora koji je i sam parodirajući “Odiseju”, napisao jedno od najznačajnih djela moderne, što je, kaže se, propala s dvadesetim vijekom, ako već nisu u propadanju oni koji su izazvali propast nada prosvjetiteljstva čiji je legitimni sin bio i moderni roman. Mi sjedimo u prikrajku, uz slabu vatricu moderniteta koja prijeti da se, svaki čas, utrne i, nadajući se da još ima vremena dok na čovječanstvo ne padne Noć u kojem će se utrnuti naša Zvijezda. I ponavljamo, kako već umijemo, velike priče i romane u malima, kakovi smo i sami jer, na ramena Velikih nismo se uspjeli popeti. Eto, zato pokušaj da svoju malu literarnu ciglicu, svoje, konceptualno zamišljene, izmišljene priče, ugradim u Zid koji se raspada, zid moderniteta. Pretenciozno? Da!

U Rijeci 2016., ŽM

Sestre

Više za njega nije bilo nade: bio je to treći moždani udar. Još dok sam ga mogao voditi po stubama do terase na vrhu s koje je mogao promatrati park nasuprot zgradi i aute što prolaze prema zvoniku ili prema nogometnom igralištu, više nisam znao što još zapaža, kakove senzacije dopiru do njegovog, nepovratno oštećenog mozga. U jednom je trenutku, dok smo se mukotrpno uspinjali stubama, zastao i pogledao me te, s mukom, jedva razumljivo procijedio – Aaa, reci mi, recimi ima li za me još… – pa, dok sam se premišljao što da mu na to odgovorim, nikako nisam htio lagati ali ni oduzeti mu zadnju nadu, on se, zaboravivši, počeo dalje penjati po stubama pridržavajući se za rukohvat a ja sam, bojeći se da ne padne, požurio za njim i primio ga za ruku. Tek kad smo se vratili sa jutarnje ture, on je, odgovarajući sam na svoje pitanje, u jednom trenutku završio davno prije započetu rečenicu –… nade, aaa nema veze! – i potonuo u katatonično stanje u kakvom ga je majka često znala naći, poluotvorenih usta, s krimi romanom koji je ležao na krevetu pored njega. Više nije bio kadar čitati, ali je zahtijevao da pored njega bude taj otrcani roman nekog Jamesa Flynna, roman komu ne pamtim naslov.
Došao sam, na majčin poziv, iz Z. gdje sam tada, zakašnjeli student u kog sam se prometnuo nakon kratke službeničke karijere, pokušavao prkositi sudbini, studirajući filozofiju. – Dođi, telefonirala mi je, prividno mirno – neće još dugo! Ponekad bih ga izvodio u park preko puta, to krhko tijelo što ga je bolest učinila laganim poput trske, lako sam njime upravljao, čvrstim stiskom na podlakticu, prelazili bismo preko ulice i sretali susjede i ponekog njegovog poznanika, ne znam je li imao prijatelja, nikad nismo pričali o tomu. Sjedali smo na drvenu klupu i “vježbali memoriju” tako je, u nedostatku druge utjehe, preporučio njegov liječnik. Na pitanja iz doba svoje mladosti, jednom je bio student teologije u T. kasnije je to zatajio, nije bilo podobno, odgovarao je prilično točno; Aristotel je bio onaj “od morala”, Augustin je rekao da je “lijepo ono što se oku …”, nakon kraćeg premišljanja odgovorio je “sviđa”. No na pitanja iz sadašnjice, poput onog kako mu je ime supruzi ili njegovu sinu, meni, odgovora nije znao pa bi uvrijeđeno zašutio. Dugo bismo tako šutjeli na klupi usred zelenila a prolaznici su se trudili ne zapažati nas. Zatim bismo, majka je s terace domahivala za ručak, krenuli put doma, što je trajalo prilično dugo. Zatim bi popio šalicu pileće juhe i zaspao u naslonjaču s uvijek istim romanom, bijelih, već pomalo požutjelih korica, mislim da mu je naslov bio “Izgnanici” ili tako nekako, što bi mu, netom bi usnuo, skliznuo na pod i otvarao se na uvijek istoj stranici – Stari Cotter je sjedio pri ognjištu, pušeći, kad sam sišao stubama…–
Zatim ga je pogodio treći udar. Više nikog nije poznavao niti čuo, samo je šumno disao a doktor je, odlučno kao da potpisuje definitivnu presudu, škljocnuo zatvaračem svoje kožne torbe i, šuteći pružio ruku majci koja ju je, isto tako šuteći prihvatila. Više se ništa nije imalo za reći. Sjedili smo u kuhinji, pili kavu i pelinkovac, susjeda Eliza je neprestano gužvala rub svojeg rupčića sve dok majka nije rekla da tu više ništa ne možemo i da idemo spavati jer je već kasno. Ujutro sam, u polusnu, čuo neki mrmor i struganje nogu u predsoblju. Kad sam se, u pidžami i bunovan, pojavio na vratima, on je već bio u kovčegu, a teta Ema, mamina sestra me zagrlila i rekla – Samo je prestao disati, a na licu mu još, pogledaj, lebdi neki osmjeh, za nevjerovat! – Nisam želio pogledati, obukao sam se i izašao na ulicu, sjeo na klupu na kojoj smo, nas dvojica, običavali sjediti i mislio o njemu, Aristotelu i Tomi Akvinskom. I zašto se, pred sam kraj, blijed i raščupan, klonule glave a jastuku, smiješio nekomu, nečemu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori