Željko Maurović: Evelina

Imena su ono stvarno stvari, veli onaj ekscentrični engleski lord, nomen est omen, ime je pomen, tvrdi latinska poslovica, a cinik tvrdi, podsmjehujući se, da su imena čvorovi na našoj mentalnoj maramici, kojima se želimo podsjetiti na nešto što smo zaboravili, ali ne znamo što je to. Imena su izmišljaji, kojima osobe privodimo klasifikaciji, veli pak sitničavi, jezični entomolog. I, svi su u pravu, pod kapu imena stane sve to i još više od toga.
Izmišljanje osobnih imena je Sizifov posao, nastojanje da se beznačajnim jedinkama što tek ulaze u svijet tražeći svoje ja, prida neki značaj koji bi imenovanog, tijekom njegova budućeg života mogao slijediti. Izmišljanje priča slijedi taj put i pripisuje značajke postojećih onima koji ne postoje ili postoje samo kao papirnata fikcija. To je frankeštajnovski posao, takovo izmišljanje: tu se uzme jedan osmijeh koji je zapamćen u prolazu, tamo neku kretnju što se zadržala u prostoru i nakon što je akter prošao, nježnost neke ruke, možda majčine ili one neke rane ljubavi, izraz što pridaje se licu koje se vidjelo samo na ekranu, geste i hod davno pokojnih pripisuju se živima, ne samo kroz genetiku već i putem neke pjesme. I tako, putem izmišljotina, historija neke infamije ili katastrofe, pojedinačne ili opće, ogleda se u nečijem slabo prodavanom romanu, pjesničkoj odi ili pri-povijedi. Tisuće likova želi iz glave, oni koji sjede u zadnjim redovima našeg dekartovskog teatra žele u prve ako već ne i izvan, van iz naše svijesti nakon što ih je osvijetlio reflektor trenutne pozornosti, prije no što se opet izgube u gustoj, neuronskoj magli.
Tako je i s Evelinom o kojoj je ova priča. Priča ima dva kraja, jedan je realističan, kako mnogi vole, drugi, doslovno, poetički, i taj ima svoje pristalice. Koji je od njih „stvaran“, to pisac neće nagađati, ako uopće može biti stvarnosti u fikciji, to je posao onoga tko čita. Evelina je bila konobarica. Konobarice su, bar u nekim trenucima najpoželjnije žene na svijetu. Evelina je bila lijepa. Potrebno je da bude lijepa, potrebna nam je ljepota da malo popravi zbilju. Ljepota je prolazna pa je i Evelina, njezina ljepota, bila prolazna. – Kao i sve! – dobacuje onaj iz zadnjeg reda. – Kao i svi! – čini se da za sebe govori ona što sjedi puno bliže pozornici.
Kad bi, jedne zimske noći, neki putnik sišao s vlaka, nekim poslom ili čudom, na stanici malog, provincijskog gradića gdje će, ubrzo, shvatiti da nema što tražiti, što god to bilo ovdje toga nema, silazio bi strmim putem s kolodvora, psujući mrak, težinu kovčega što ga vuče i nedostatak taksija ispod žute table na kojoj piše crnim slovima –Taxi. Nakon što bi pogodio ili se informirao, kojim putem se stiže do grada, osjetio bi navalu gladi i žeđi, prošlo je dugo vremena otkad je, prije početka putovanja, u gostionici željezničkog kolodvora jednog srednjevropskog gradića, pojeo zadnji obrok, hrenovke sa senfom, čašu piva i komad torte sa šlagom, kako to nalažu lokalni običaji. Dvorila ga je glomazna, ali spretna konobarica koju su dozivali sa svih strana, a ona se odzivala na ime – Mizzi! Da je na put krenuo nešto južnije, postojala je mogućnost da ga podvori konobarica imenom Micika, a gusti, lovački gulaš koji bi mu pao na osjetljivi želudac, zalio bi kiselišem s mineralnom, koji lokalci naručuju, udvarajući se, maloj i spretnoj Miciki. – Gemišt ! – vikali bi tu njemačku riječ koja, sama po sebi, može značiti svašta udrobljenog, ali ovdje je značila samo kiselo vino razblaženo mineralnom, sapienti sat!
S njegove lijeve strane, kad je izronio iz postkolodvorskog mraka, svjetlili su prozori onakovom, žućkastom, crvenožutom bojom i, premda lampe na uglu nije bilo, a nekmoli petrolejske, ipak su to druga vremena, istom je bojom mamio i natpis nad vratima – Kolodvorski Buffet – pisalo je, a putnik je, poput noćnog leptira, pohrlio u obećani buffetski zagrljaj. Kad je otvorio ulazna vrata, šest pari očiju je svrnulo poglede, tko nam to dolazi u ovaj kasni čas dok je željeznice huk već progutala daljina, dok je tek manjkao jedan pogled, onog pijanca što je spavao s glavom na stolu, tamo u kutu. Zatim se četvorica kartaša vratiše svojoj igri, tko u kope, tko u špade, ćelavi blagajnik, iznad koga je, u staklenom ormariću, visjela, mjedenosjajna, lovačka puška, vratio pogled na strip – Kapetan Blek i Crvena lisica – i gostu pokazao svoje ćelavo tjeme, uokvireno s nekoliko, pomno raspoređenih vlati, ostao je samo jedan pogled ali kakav! Možda je prljavi pod, premazan crnom, masnom kolomasti i goli stolovi od šperploče kojima su bubnjale ruke kartaša uz uzvike – batto, tučem, strišio… – ili slične šifrirane formule koje poznaju upućeni, pocinčana površina šanka i luster s tek nekoliko ispravnih žarulja, možda je sve to, a možda tek umor putovanja, putnika tako zatravio da je zaboravio na glad i naručio gulaš od tih, smaragdnozelenih očiju, očiju čija je vlasnica došla do stola, jedinog od dva prazna stola od ukupno četiri u lokalu i, smiješak Madone, zapitala – Gospodin izvoljeva?! – Ona, naravno, nije tako govorila, tako nitko ne govori osim likova u zastarjelim romanima, ali je zamišljala, uvijek je zamišljala tu scenu i da će joj jedan putnik, jedne noći, koji je sišao s ponoćnog vlaka, odgovoriti – Vaše ime, i Vašu ruku, gospođice! – na što će mu ona pružiti svoju bijelu, njegovanu ruku, finih elegantnih prstiju violinistice, ne ruku izgriženu deterdžentima od pranja čaša i pepeljara, i reći jednostavno – Evelina mi je ime, vama na usluzi! – kako je više gledala nego čitala, u fotoromancima, a talijanski nije baš razumjela, jedna osamnaestgodišnjakinja, ljepotica iz sela tu blizu, divimo se paradoksu, što nosi ime Grdoselo, selo, a ne ljepotica, naravno, koja je bila na završnoj godini ugostiteljske škole i u ovom ćumezu, iz kojeg će je izvući stranac koji je došao ponoćnim ekspresom, što nije espresso kava po noći, već brzi vlak što staje na ovoj stanici samo ako ima nekog za uzeti ili ostaviti na začuđenom peronu pod žmirkavim neonkama. Ali, ali! Stranac nije stizao, a godine su Evelini počele zamjerati njezinu samoću i žudnju za nestvarnim. Nakon upornog, dugogodišnjeg čekanja stranca – svaki put kad bi se, uz poznatu škripu i cviljenje, otvorila ulazna vrata bifea, njoj bi srce preskočilo, bilo da je bila nagnuta nad točionik, ispirući tek oprane čaše ili bi, u maloj kuhinji s otvorom za izdavanje hrane, pripremala gulaš od zečetine što je bio specijalitet i jedino jelo koje su posluživali pružnim radnicima i skretničarima, kartaši nisu nikad jeli u krčmi – ni njezino srce, okruženo već povećim slojevima masnoće što su ublažavali ljubavnu bol za nepoznatog, nije više htjelo preskakivati, umorilo se kao što se izlizala njezina čežnja i primjerak fotoromanca koji je stalno listala, katkad okrvavljenih a katkad masnih od spremanja gulaša, prstiju. Pristala je na ponudu postarijeg udovca, Ćelavog Tonija, blagajnika, stripoljupca, vlasnika bifea i dobavljača zečeva za gulaš i napustila pozornicu uz šank i preselila se u stan iznad krčme, postala je gazdaricom i u bife se spuštala samo da, u kuhinjici iza šanka, skuha dnevni obrok, ili kad bi dali otkaz konobarici koju su zaposlili, a to je bilo često jer danas cure ne žele delat i samo se cifraju i piturivaju nokte kojima lupaju po onim prokletim telefoninima, ne gledaju ni goste ni ne čuju narudžbe i sve donesu krivo!
A onda je jedne noći, jedan putnik sišao s ponoćnog vlaka i zaputio se strmim putem što je vodio u grad u kome ionako neće naći ono što je tražio, ma što to bilo. Nakon što je pojeo izvrstan zečji gulaš s njokima, bio je gladan jer je zadnji put jeo tek pred početak ovog zamornog putovanja u provinciju, plaćajući, pogledao je u smaragdnozelene oči, skrivene iza masnih nabora, i, dok je debela krčmarica brodila prema kuhinjici iza šanka, mrmljajući nešto o današnjoj mladeži koji da su svi lahkodelci, a pogotovo današnje cure, pomislio je – Mora da je nekad bila lijepa, njezina kosa je još uvijek, premda već sijeda, spletena u veliku pletenicu, nekad bila sigurno svjetla, plava, a ona visoka i vitka, poput gazele što je postala slonicom… a da napišem o njoj priču ?! – jer, on je bio pisac, u potrazi za motivima vlastitih priča koji su ga beznadno napustili. I ona uđe u njegovu priču, onako kako je i sanjala, lijepa i vitka poput gazele, smaragdnozelenih očiju, pružajući ruku i uz osmijeh madone – Evelina, Vama na usluzi, gospodine!

Foto: www.pexels.com

Odgovori