Željko Maurović: Dva frenda

Dugo ga nije bilo ovdje. Prepoznavao je sve, ali mu se sve činilo manjim nego je zapamtio; kuće, posivjele od vremena, ulice, uske i zakrpanog asfalta, trg što je bio negacija svih trgova što ih je on vidio pa i stadion na komu je nekad nizao krugove, nadajući se sportskoj slavi. Da i Jama, prošetao je i do Kaštela, i ona je bila ista, ali zarasla u zelenilo. S Motela se spuštala sajla do Kaštela, to je sad bilo i drugdje popularno, voziti se na sajli iznad bezdana. Sigurno, potpuno sigurno, ako ne pukne sajla, a ona, čelična, ne puca u 99% slučajeva. A onaj jedan posto jedinica je za uzbuđenje. Samo je drveće bilo veće, razumljiva stvar, raslo je i bujalo, ne dajući se zastrašiti motornim pilama i škarama kojima su ih, bilo je vidljivo, nastojali disciplinirati. Oba su parka bila ne veća, veća nisu ni mogla biti, ali bujnija, zelenija, i s klupama i stazama koje su bile drugačije, drugog smjera nego što ih je zapamtio. Ugodno je bilo sjediti u hladnoći izraslih borova i hrastova. Prošlo je četrdeset i više godina otkako je napustio grad i rijetko je svraćao. Ovaj put nije imao koga posjetiti, samo je osjetio umor u vožnji i odlučio zastati, sišao s autoceste, provezao se poznatim putem i parkirao kod Spomen-doma. No kad je popio kavu, osjetio je želju protegnuti noge, prošetati. Od Socijalnog je krenuo prema dolje i, pokušavajući ne gledati kičastu, cementnu kulu nasred kružnog toka, prošavši pored Šumarije, bar je tad bila šumarija kad je… zastao je pored pošte čija se zelena boja polako pretvarala u vlažnozemljanu, a uklapala se u izraslo drveće ispred ulaza koje su, on i drugi gimnazijalci sadili u okviru akcije pošumljavanja. Baš je mislio krenuti na terasu starog kina da ga njegova zakrpana neuralna mreža podsjeti na vrijeme kad su prvo Ford, a onda Sergio Leone, na koncu Bergman i Fellini, odredili filmski ukus mnogima iz njegove generacije. I ne samo filmski. Na ružnoj austrougarskoj zgradi preko puta pošte otvorio se prozor na drugom katu i izvirila je ONA! Njezina je glava bila toliko upečatljiva da se nije mogao zabuniti. Bila je to Crna, tako su je zvali zbog predivne crne kose, plavkastog sjaja, koju nije htjela ošišati ni kad su, prvo Jean Sieberg, pa Twiggy i Mia Farrow uvele modu kratke ženske frizure. Sad joj je kosa bila sijeda, ali još onako živa i valovita dok je, naprežući se, gledala dolje i povikala njegovo ime! Ali ne, nije zvala njega. Iz ulaza zgrade pomolio se lik mladog čovjeka, mogao joj je biti sin, ili unuk ako se udala mlada, i odazvao se, a ona mu je diktirala što treba donijeti iz trgovine na što je on, nestrpljivo odgovarao s dainovine, dada i kavuiulje, pa se izgubio prema tržnici i centru. Prije no što je zatvorila prozor, sjedokosa žena je pogledala na stranca što je stajao na uglu kod pošte, koji lik, malo prije je buljio a sad gleda lijevo pa desno iako prometa na ulici nema.
Spuštali su se s Željezničke stanice koju je njegov zagrebački prijatel, baš je tako izgovarao „prijatel“, nazvao Željko Stanica, ozbiljno mu predbacujući da je taj put, od Željst kako je, podjednako ironično, bar je on mislio da je to ironija, nazivao kolodvor našeg, a valjda bi i svakog drugog grada, pa do Trga Osloboeđenja u centru, već toliko utabana da bi se mogli slonovi loše osjećati jer ne, tu ne bi više imali posla. To smo mi, bila je njegova primjedba meni, nama ostalima, utabali tu ne-slonovsku stazu, svojim gore-dolje hodanjem, jer kad si već krenuo prema Gore, nema druge nego se vraćati Dolje ili, ako nisi krenuo, ako ćemo tek krenuti, ostaje samo pušenje i pljuckanje ispred Mliječnog ako je bilo toplo, a buljenje u prolaznike iza velikih stakala, u magli i pari posluženih čajeva i dimu jeftinih cigareta, kad je vani, ispred restorana, bilo hladno. No, ovaj razgovor što smo ga, toga dana vodili, on ga je vodio a ja samo prisnaživao s –imaš pravo, da, tako je… i – i to popraćao snishodljivim smijehom i uzvicima tipa – ah, uh ova ti je dobra! – kao u onim stripovima što su ih čitali ponavljači, a za njih su i bili crtani, Tex Wiler, Kapetan Blek i sličnim. Kad nas je on došao prosvijetliti iz velikog grada, sa svojim iksericama i trapericama nepoznate marke, bar za nas što smo znali samo za marku „Rifle“ što su je, svi koji su mogli, kupovali u Trstu, za nas ni ta nije bila jeftina, i nama nedostižnu, „Levy Strauss“ koju smo viđali samo na reklamama stranih časopisa i nije nam bila baš. On je nosio „Roy Rogers“. Nikad čuli! I pušio smrdljive talijanske cigarete bez filtera, jeftini „Nazionale“, prezirno gledajući na naše „Marlboro“ po licenci, Fabrika duvana Niš ili na one što smo najčešće pušili, slovenski „Filter 57“ čiji smo reklamni slogan, valjda iz neke Prešernove pjesme, svi znali citirati jer smo, te bljedozelene omote s figurom Zmajčeka i stihovima, bezbroj puta vrtjeli po rukama i za šankom – Od nekdar so Ljubljanke kak lepe slovele, pak lepše od Urške ni bilo nobene, občasi, ne cvetja, dekleta ni žene – samo je Miljenko pušio „Croatiu“ tada nove na tržištu, u tvrdom pakovanju, s crvenbeliplavi bojama koje su mu nešto značile, ali to je već iz druge priče.
Već smo prošli zgradu vojarne s jedne i poljoprivrednu apoteku s druge i približavali se kroz drvored, lišća od vrućine posivljelog, stabala kestenova, kad on naglo zastane i, teatralno posegne u džepić svojih traperica i izvadi džepni sat prikvačen na metalnom lančiću njegovih hlača, otvori poklopac i zaključi da kasnimo. Nisam znao kamo ni zašto, kod nas je vrijeme curilo tako da nisi pitao ni kad ni koliko, samo je tako, naprosto curilo, kao vruć pijesak iz kantice djeteta što se igra na udaljenoj plaži. Dobro, samo je curilo! Skrenuli smo u park i sjeli na klupu da mi objasni. Još uvijek je držao otvorenu u ruci ono što je zlobni Franco, jedan od nas, štreber sa stilom, nazvao njegovom – plehnatom „Omega“ urom – Franco je čitao lektiru za sve nas, a na dnevnom je redu bio Krleža. U stvari, prema riječima našeg brijatelja (a na kaj ti briješ?!), iz velegrada, riječ je bila o švicarskom satu marke „Cima“. Nikad čuli, kao ni za marku njegovih traperica, toliko smo bili – retro. Kad sam čuo njegov plan smrznuo sam se iako sam se pravio ravnodušnim! Trebali smo otići u posjet, pozvani smo, kod cura, Crne i njezine cimerice Marijane; on je to zvao, vulgarno, ali zamamno, „ići na ženske“! Protrnuo sam, Crna je bila nama nedohvatljiva, za razliku od cura s kojima smo uobičajeno, hodali, naših susjeda i kolegica iz gimnazije, Crna je bila drugi svijet, koju godinu od nas starija, bila je jedno stoljeće daleko; doselila je i zaposlila se kao tehničarka u gradskoj elektrani, imala mali, crveni, frizirani auto, Fiat 600, ali auto poput malog zmaja crnih, sportskih sjedala kojim se uokolo vozila. Nitko od nas, gradskih zgubidana, uvijek u besparici – kad si imao za cigarete i pivu nisi imao za kino ili ples i obrnuto – nije ju zanimao. Ona je lovila se s većim macanima, onima što su nosili kožne jakne, imali para za provod i, neki od njih, vozili se na velikim motorima, Augusta, Guzzi, Gilera… Cimerica joj je bila, u iznajmljenu stanu preko puta pošte, tiha i mirna plavuša Marijana, zbog koje smo crvenili i napuhavali se kad je, na bolničkom pregledu, trebalo se svući pred doktorom Grabarom. Tada nas nisu, naše brižne majke, morale nagovarati da se presvučemo, da obučemo čisto donje rublje. Bila je bolničarka.
U parku, na klupi, uz svoj smrdljivi Nazionale, davao mi je posljednje upute; kupit ćemo bocu cherry brandyja, cure vole slatka pića, jesam li donio novac, jesam, i, onaj Marlboro iz Trsta, ne ovaj tu lažni, meko pakovanje, meki drek, i to sam donio. Onda neka pazim kako se držim, nonšalantno, ali odlučno, šarmantno, ali duhovito, uostalom, neka slijedim njega, ne, ne trebam ga oponašati već samo pratiti njegove migove, ma neće migati očima, ne igramo onu našu glupu briškulu, neka samo povremeno pogledam prema njemu, on će na vrijeme znati signalizirati mi, kužiš?! Kužim. Košulja da mi je ok, ali su mi hlače, moje Rifle traperice, malo prekratke pa neka noge držim pod stolom ili nekako da mi se ne vide. I neka se ne napijem, cherry može prevariti, slatko je ali jako. Zar i mene? Pogotovo tebe, nisi neki jaki macho. A sad idemo, već je vrijeme – i, on odlučno skoči s naslona klupe na kom je sjedio, pravi frajeri ne sjedaju na za to predviđene površine nego na naslone klupa, i, odbacivši opušak u visokom luku, pravo prema spomeniku ondašnjih Osloboditelja, ne čekajući me, energično se zaputi u obećanu avanturu.
Sjedili smo u njihovom malom dnevnom boravku, plavuša i ja ukočeno, a Crna i on kao da su stari prijatelji. Dvije trećine boce konjaka, jer, cure su nas ponudile konjakom, a cherry prihvatile s zadovoljstvom i spremile u kredenc, popili su on i Crna. Ja sam pio malo, a moja, meni namijenjena partnerica, još manje. Zato smo i malo govorili. Uskoro su i njih dvoje zašutjeli i počeli se baviti ručnim poslovima, tako smo zvali drpanje. Nas smo dvoje gledali u pod, pa je ona izvadila album i pokazivala mi slike. Njih se dvoje diglo sa sofe i zaputilo u sobu, uz njegov značajan pogled meni, a koji ja nisam razumio, nisam htio razumjeti. Crna mi se nasmiješila i mahnula mi, za oproštaj, valjda. Moja je partnerica gledala moju muku, znala je, svi su znali da sam zaljubljen u Crnu, s tim su se u društvu, često sprdali. Ona me je, vidio sam po njenim očima, sažaljevala i predložila mi da odemo na kavu i kolače kod Makedonca, ona časti, dobila je plaću. Dok smo se oblačili, dok je ona četkala svoju, meni nezanimljivu, lijepu, plavu kosu, bacio sam pogled na poluotvorena vrata sobe u kojoj je nestalo ono dvoje. Namjerno je ostavio poluotvorena vrata. Crna je upravo svlačila majicu preko glave i vidio sam njezine bujne, bijele grudi, grudi koje nikad neću dodirnuti. On je sjedio na fotelji do kreveta i skidao čarape. Vidio me, ali mi nije dao nikakav znak. To je značilo da nema nikakvog novog naputka koji trebam slijediti pa, kad smo izašli pred zgradu pošte, ispričao sam se medicinki ,boli me glava, jeftina isprika, ali nisam više mogao izdržati njezin sažaljivi pogled. Ona je, s razumijevanjem, prihvatila i pozdravila me. Prokleto razumijevanje! Otišao sam do Pepija, posudio njegov bicikl i, bjesomučno jurio po opasnoj nizbrdici od Lindara do željezničke rampe pod Drazejom, nadajući da ću se rastući, razmazati po asfaltu, ali nisam.
Vozeći prema izlazu za Poreč, još je jednom prošao niz ulicu pored pošte i pogledao u, sad zatvoren, prozor na trećem katu. Čudno da nije ofarbala kosu na koju je, nekad, bila jako ponosna. Danas bar ima tih dobrih farbi za kosu, vidi samo kako ima dobru, usklađenu boju kose, trener svih trenera, Ćiro Blažević. Ako je to uopće bila ona, koju je teatar sjena njegove memorije, čije se glumačke figure neprestano iznova, spotiču, raspliću i zapliću, govore tuđe dijaloge, upadaju na scenu kad ne treba i nema ih baš kad je njihov red, podastrla svom vlasniku, redatelju i jedinom gledatelju.

Foto: James Dean

Odgovori