Željko Maurović: 7. Pansion na vrhuncu

Iz ciklusa “Pazinci”

Još uvijek je tamo. A kamo bi i mogao otići osim, naravno, u mašti. No, iako je sad poznat i vrlo popularna destinacija mnogih, među ostalim i filmskih entuzijasta koji se, svakog ljeta, okupljaju na festivalu filmova koje oni nazivaju alternativnima, iako je njegovo osoblje profesionalno, a usluga i ambijent dostojni njegove reputacije, vrijeme burnog i kontroverznog života njegova osoblja i orijetkih gostiju, zamijenjeno je hladnom profesionalnošću i standardom koji konzumerizam zahtijeva od takovih mjesta. Nekad provincijalna ljepotica bez dodatne šminke, acqua e sapone, samo voda i sapun, sad je everybodys girl, hotel-butik ušminkan ali, kako se kaže, bez duše. Ipak, on stoji i dalje na trgu navrh brdašca, gradskom trgu s crkvom i tornjem koji je, tako hoće jedna druga priča sumnjive vjerodostojnosti, ali tko još od priča traži vjerodostojnost, neki div tresao u ljutnji jer mu, navodno, nisu isplatili nadnicu za posal, i tada i danas moćni giganti rade za lukave patuljke. Hotel je tu, sa strane, a crkveni toranj je cijel i prav kao da ga nitko nikad nije taknuo, a kamoli tresao u ljutnji. Ili priča laže, bolje reći, izmišlja ili je pohvaliti graditelja tornja zbog više nego solidne izrade. Istina je, uostalom, kažu pravnici, precijenjena kategorija.
Nekada, a o tom Nekada će biti priča, trebalo je, da bi se došlo do vrha tog ubavog gradića, tada nastanjenog uglavnom sablastima otišlih i sjenama novopridošlih, više od pola sata dobromu hodaču, da bi od podnožja grada i brda, gdje se, dvaput dnevno, zaustavljao autobus kojim bi taj rijetki putnik, ako ne bi bio jedan od osoblja hotela, jedan od onih koji nisu stanovali u okolici i nisu imali, tada ionako rijetko, vlastito prometalo, dolazio do hotela. Putem bi susretao samo kojeg magarca koji se spuštao strmim uličicama vođen povicima svog gazde koji je hodao iza njega, istim sporim, gegavim hodom kao i životinja ispred njega i, kuće; sive i napuštene, zatarabljenih vrata i prozora, željeznih konstrukcija koje se pokazuju kroz zidove poput slomljenih kostiju, urušenih prozora što skrivaju golotinju nestanka stanara. Kakav bi se uzdah olakšanja oteo hodaču kad bi, strmim prilazom, popločan nepravilnim škriljama, ispod niske volte, izbio na gradski trg i u polutami, recimo, jesenjeg popodneva, ugledao toplu svjetlost iza okana hotela na koji ga je netko, očigledno zloban, naputio. Nekadašnja zgrada općinske administracije ili nečeg sličnog, voljom vizionara ugostiteljskog poduzeća sa sjedištem u gradu centralnog dijela Istre, centru istoimene općine P****, koji su do tada, raspolagali sa svega dva restorana, više gostionice nego restorana i, naslijeđenim od prethodnih, hotelom s osam soba u centru grada, rijetko zauzetih, uostalom, bila je pretvorena u, ni manje ni više nego hotel, imena KAŠTEL. I, sve je bilo po propisima, svi standardi ugostiteljstva zadovoljeni, konobarice su bile obučene u bijele bluze, crne prsluke i suknje, kuhinja u kojoj su poslovali kuhari, odjeveni u besprijekorno bijele bluze na dvoredno kopčanje i pepita, karirane hlače s velikim kuharskim kapama na glavama, Metre d’Hotel, šef sale u crnom fraku, namršteni direktor izgleda tahićanskog poglavice samo bez tatuaža na licu, ali zato s pretijesnim svečanim odijelom na korpulentnom tijelu, šef šanka, recepcionari, sve je bilo tako kako zahtijeva strogi kodeks profesije ugošćavanja. Samo. Samo gostiju nije bilo. A kako bi i došli osim kao onaj spomenuti hodač komu je, istini za volju, bilo potrebno ne pola već tri četvrt sata dok, oznojen, nije otvorio vrata hotela i, praćen svitom konobarica i šefa sale, zasjeo u hotelski bar, tik do ulaza i naručio dva deci minaralne. Dva deci mineralne! Pa zar smo se zato, za hotel izborili, da bi ovog tu, mineralca, dvorili – govorio je pogled direktora-poglavice, čovjeka koji je bio više od direktora, koji je svom kraju priskrbio taj hotel i u njega zaposlio pola svoje rodbine i rodbine svoje žene i ljubavnice i još puno mladih cura i dečki koji su završili tečajeve za konobare i kuhare, napustivši rodnu grudu koju im je bilo namijenjeno orati i kopati kao i njihovim precima prije toga. Pa zar je za to, pitao se, otišlo onoliko pršuta i demižona terana u razne urede i ustanove općine P****, zar je zbog dva deci mineralne i kave, on uporno posjećivao čak i kotarske moćnike, praveći im razne usluge uz obvezne poklone, pršut i teran i pokoja pozajmica uz gotovo minimalne kamate! Skoro je klonuo duhom pred očima svojeg odanog osoblja no, na vrijeme se sabrao i povukao u svoju direktorsku sobu na vrhu hotela s prozora koje je pucao predivan pogled na zidine kojima je bila okružena gradska jezgra, kuda su trebali šetati brojni gosti zadovoljenog apetita i žeđi i bacati poglede prema zelenoj dolini kojom je rijeka M**** mirno vijugala.
No, nije sve bilo ni ostalo tako tragično; počeli su, polako, kapati gosti, istina ne u velikom broju, ali su davali nadu i direktoru i upravi koja je omogućavala, samo oni znaju kako, da plaće i ostale prinadležnosti, da opskrba bude zadovoljavajuća, da standardi ne budu narušeni i da seljaci ne ulaze u hotel u blatnjavim čizmama nakon rada na polju… U međuvremenu je Hotel započeo živjeti svoj vlastiti život. I to kakav život! Iako je, gledajući unatrag, hotel bio sagrađen usred ničega. Počeli su dolaziti, ne samo lokalni pijanci već i ljubavnici iz malo udaljenijih mjesta koji su shvatili da ih tu neće nitko tražiti ni naći, zatim su se namjerili i talijanski lovci koji su namjerili ubijati domaće fazane jer im ih je u Italiji, zemlji u kojoj na svakog fazana dolaze tri lovca, pofalilo, pa i neki biznismeni koji bi se, na putu od kontinentalnog dijela do obale Lijepe naše zemljice, malo htjeli odmoriti uz teran, pršut i tartufe. A kako je ta sveta gljiva, navodno, ali nikad znanstveno dokazano, budila zapretane osjete i oni su sa sobom dovodili na službeni put tajnice ili sekretarice ako su to dvije različite kategorije. I tako, malo je živnulo u Hotelu, a kad su na pansion došli i građevinci, inženjeri i tehničari što su radili na kroćenju rijeke ispod grada, recimo mu i ime tom ubavom gradiću s Hotelom na vrhu, da upravo je o M***** riječ, a to su bili ljudi navikli na teren i gozbe kojima bi ukrašavali svoj nomadski život, živnulo je i više nego je direktor mogao zamisliti dok je jedva uspijevao kontrolirati narudžbe, spašavati konobarice iz nasrtljivih ruku veselih gostiju i utržak od pohlepnih konobara za čije su se prste lijepile ne samo napojnice. No, iako su čak i iz ne toliko udaljenog, ali prometno nepovezanog, budućeg turističkog giganta, počele stizati grupe turista zbog kojih su u hotelu angažirali i orkestar, zapravo internacionalni trio, iskusne slovenske svirače, to je sve trajalo mjesec-dva ljeti. Ostali dio godine, jesen, zima, proljeće donosio je samo gubitke i gubitke. No, humanistički nastrojena uprava, po osobitom zagovoru direktora, hotel nije zatvarala, radna su se mjesta morala sačuvati pa su se stiskali zubi i trošili krediti, čekajući ljetne mjesece. Tajni život hotela, ta socijalna ontologija, temelj i društveni bitak osoblja i okolne populacije vezane uz hotel, tek je tad dolazio do izražaja kad bi jugo tuklo u škure hotelskih soba, i kroz guste mlazeve kiše probijali se, do kože mokri, recepcionari koji su dolazili onim autobusom koji je, uporno, vozio samo dva puta dnevno unatoč pršutima i teranu isporučivanima autobusnom poduzeću, što je dodatno grizlo direktora jer je, uz ostalo, škodilo njegovoj reputaciji, a on je, zaboravilo se, bio, uz ostalo i načelnik tog mjesta kasnije tek promoviranog u općinu, a najposlije i grad. Ali to je bilo kasnije. Bez njega, direktora, nije bilo ni sprovoda ni vjenčanja. Uostalom, mnogim lokalnim mladićima je upravo on pronašao nevjeste koje je regrutirao iz ženskog osoblja hotela što je ionako dolazilo iz okolice pa je hotel, uz ostalo, pod njegovim budnim okom, figururao i kao svojevrsna, iako neformalna, dakako, ženidbena agencija. Zlobnici su prenosili glasove, uglavnom u hotelskom baru uz koje piće previše, da je sam direktor, u svojem uredu na zadnjem katu, osobno provjeravao krijepost i čestitost budućih nevjesta. Kad je jedan od tih rugalaca osvanuo gadno okrvavljen i izubijan iza večeri koju je proveo, s previše maligana, upravo u baru hotela, pravdajući se da je pao niz stube, prestale su, uostalom, potpuno neopravdane, objede i insinuacije.
Ipak je i izvan sezone, ako se onih mjesec, mjesec i pol od kolovoza do rujna, kad su vodiči s obale dovodili goste da predahnu od sunce-more-spavanje aranžmana, nazove, ženerozno, sezonom, ponekad u hotelu išlo dobro i dobro se provodilo. Kao onda, kad su na pansion, gotovo punih mjesec dana, stigli glumci i tehnička ekipa HTV-a, jer su u okolici snimali neku seriju o huncutima i njarnjasima srednjovjekovnim. E, to je bilo veselo! Po danu je bilo mirno, ali nekako u iščekivanju povratka televizijske ekipe s mjesta snimanja. Prvi su stizali kaskaderi i naručivali gajbu piva te zasjeli pod stare kestenove ispred hotela čekajući druge članove ekipe i ručak. Zatim bi stizalo tehničko osoblje, kamermani, tonmajstori, scenograf i ostali, a tek na kraju, kad je bila pripremljena scena, u sivom Jaguaru Continental, mlađahna glavna glumica u pratnji nekog tko joj je trenutno omilio, ali možda će to noćas biti netko drugi. Kaskaderi su bacali kocku da pogode tko ali nisu pogađali. A kad bi se spustila noć, kad bi se svi odmoreni i naspavani drijemkom popodnevnim, spustili iz svojih soba tad je, pod sveudilj nazočnim, budnim ali diskretnim okom direktora, počinjao sveopći kermes što se završavao rano ujutro, tek koji sat prije no što će se ekipa ponovno okupiti ispred hotela i uz mamurluk i svađe oko toga tko s kim i ko je koga, posjedati u iznajmljena vozila i krenuti na novu lokaciju snimanja. Da bi im ugodio, direktor je, samo za njih otvorio konobu koja je, inače, radila samo ljeti, a za tu prigodu je nazvana discom. Jedan od recepcionera je puštao glazbu s rasklimanog gramofona i bilježio popijeno piće koje je na koncu tjedna, jednim potpisom amenovao izvršni organizator i slao račun na naplatu glavnom računovodstvu televizije. Glavna je glumica, sad je se, tu i tamo, ali sve rjeđe, vidi na malom ekranu u ulozi matrona i baka, vrijeme je svima breme, bila obavezni inventar i tu je birala svoje partnere za noć, pojeći sebe i njih vodkajuiceom ili rumkolom. Kad bi ona i odabrani iščezavali da odu u njezin apartman na daljnje, potanko razmatranje međusobne anatomije, oni koji su ostali, izvisili, pojačanim su marom tamanili svo dostupno piće, a najrazočaraniji od njih izašao bi teturajući i u atriju ispred konobe, znajući da ga čuje cijeli hotel, a naročito i ono dvoje kojima je to bilo namijenjeno, urlao invektive i prostote, odozgora se čulo kako ljubavnik viče – ma pustime da mu j… mamicu, da mu ja pokažem, pusti me, kad ti kažem – a onda bi družba uvela ljubomornog natrag u “disco” dotočila mu piće i utješila ga; možda sutra on bude taj. Da bi stvar bila bolja, u hotel je stigla i talijanska ekipa što je snimala neku telenovelu pa su konobarice imale opet pune ruke posla da se obrane od nastrtljivih muških ruku, Naših i Njihovih, i prije i poslije službe iako, bar nekima od cura, ni družba poslije službe nije bila mrska. A, negdje oko ponoći svi bi nazočni utihnuli u iščekivanju oralne pornoseanse, krikova ne očaja već strasti što su ukazivali na vrhunce i ekstaze a redovito dopirali iz sobe glavne glumice talijanske telenovele kojoj je, ali vrlo diskretno ako je to uopće moguće reći za takav jedan hotel, noću dolazio glavni glumac iste ekipe, nalik na Giancarla Gianninija, i udovoljavao njezinim prohtjevima, vrlo dobro ako je suditi po zvucima koji su se čuli ne samo na hodniku već i u prizemlju, na recepciji hotela, gdje bi se slušatelji ii slušateljice, zacenjivali od smijeha i gušili se u kikotu, slušajući, a ne gledajući nešto što bi se moglo nazvati stereo-porno jer je i glumičin partner davao na volju svojim vokalnim sposobnostima. Te je jeseni bilo doista burno u hotelu, a posljedice su se počele pojavljivati početkom ljeta kad su pojedine konobarice zatražile dopust zbog zdravstevnih problema, a dvije od njih su taj dopust kasnije pretvorile u porodiljni. No, očevi nisu bili ni glumci ni tehničko osoblje niti jedne od ekipa koje su boravile u hotelu, to su ipak bile cure konzervativnog odgoja i velikog straha od svojih očeva, već su to bili njihovi domaći dečki koji su se, ako je bilo vjerovati riječima direktora, poveli za lošim uzorima što su ih davali pojedinci iz obje filmske ekipe, domaći i stranci se tu ne razlikuju. Na koncu, je sve završilo kao što je i trebalo; direktor je bio nazočan na obje ženidbe i poklonio mladencima besplatni ples, odnosno iznajmio im hotelske muzičare za slavlje nakon ceremonije.
To, ipak, nije bio onaj trio Slovenaca što je po ljeti zabavljao grupe stranaca i strankinja koje su, nakon obilaska zidina, najprije napojili kiselkastoosvježavajućim, bijelim vinom, malvazijom otkupljenom iz podruma direktorova tasta, i nahranili pečenim pilećim polovicama iz kokošinjaca nekoliko direktorovih kooperanata, pa ih, predvečer na terasi pred hotelom, pretvorenoj, za takve prigode u vrtni restoran sa živom glazbom, njihovi vodiči ulricima tjerali na „polka-twist-rock“ hopsanje što se, često, fatalno odražavalo na ravnotežu njihovih prepunih želudaca. Famozni jazz trio, tako su se bar nazivali, sastojao se od internacionalca nadimkom Jumbo, koji je i izgledao kao malo manji slon ali je bio vrlo kul sa svojim basom na kojem je, neovisno o melodiji i aranžmanu, sjedeći na kutiji zvučnika, neprestano izvodio isti repertoar zvukova: brruum-brum-brruuum, brumbrum. Mora se priznati da je imao stila iako, malo je vjerojatno pretjerivao kad je govorio da je s Jimmyjem Stanićem svirao po američkim vojnim bazama u Njemačkoj, a što drugo nego jazz, tu muziku osloboditelja evropskih. Za klavijaturama je bio „šef i menadžer“, kako se predstavljao, Miha, izgledom i kozjom bradicom nalik na nekog maga spriritističkog, Swengallia, recimo. I njegove su harme bile univerzalne, bez obzira na to je li bila na redu polka, twist ili cha-cha-cha. Bile su to Hammond orgulje što su vidjele i bolje dane, ali su još uvijek pilile u mozak tako da bi, oni koji još nisu popili dovoljno kiseliša, u koji su, a propos, konobari, naređenje-izvršenje, stavljali šećer, šest žlica po litri bilo je mjerilo, ne bi li ga učinili pitkim, bacali se na podij ne bi li pojačali euforiju. Najpopularniji član trija, barem kod mahom sredovječnih gošća, bio je plavokosi i mladoliki bubnjar Janez. Kad bi on počeo bubnjati, ono malo rijetkih vlasi basista Jumba, nakostriješilo bi se i on je, ispod glasa, psovao bubnjara uz napomenu – gre za ritam, ti osel kranjski! – dok bi Janez, i dalje udarajući bezdušno po nedužnim bubnjevima i čineli, umilno se smiješeći potencijalnim ženskim žrtvama, dobrovoljnim, da se razumije, odgovarao – sam si osel alkoholik prekleti!
Jumba je na glas iznijela njegova sposobnost da, kroz večer sljušti bocu šljivovice i da na počinak ode prividno, potpuno trijezan, ali bi se sutradan budio tek poslije dva sata popodne. I, ne diraj ga do večere. „Šef i menadžer“ ih je umirivao psikajući i zazivajući pogledom sile tame koje su ih trebale sažgati, ali mu nekako nije uspijevalo, nije bilo ni blizu Swengalija.
Ponekad bi se pauza u plesu, što je trebala trajati kojih petnaestak minuta, tek da si gosti i gošće ubace još koji gutljaj nektara u oznojena grla, da bi se opet zaorili glasovi vodiča što su ih pozivali na ples, jer im je odgovaralo da ih, mrtve umorne i mrtve pijane, dovedu natrag u hotele gdje su, ne znajući gdje su bili pričali priče i bajke o fantastičnom provodu, produljila se na pola sata, češće sat, dok su okolo tražili iščezlog, plavokosog bubnjara. Nije bilo prvi put u sezoni, da se, nakon velikog nestrpljenja i protesta gostiju koji su se baš zagrijali a uskoro treba ići, Janez pojavi iza ugla hotela, iz mraka i, s dječačkim smiješkom, dok otpuhuje plavi čuperak kose iznad oka veli – Fantje, bomo ga zažgali, ne?! – a dok je on sjedao za bubnjeve i oprobavao tambur i činele –tiramtaramtiram, i istog ugla se, pomalo još raskuštrana, popravljajući frizuru i držeći u ruci jednu cipelu, pojavljivala i više-manje diskretno, sjedala za dugački stol i natakala si vina, njegova partnerica, s kojom je u pauzi, na sad potpuno mračnom dijelu zidina, „činio životinju s dvoja leđa“ i to nabrzaka, hopa-cupa-bez-kreveta, kako se izrazio jedan od, svugdje prisutnih, lokalnih cinika. Čini se da je to bio jedan od recepcionera, koji je bio bubnjaru zavidan na tolikom uspjehu kod žena, ne samo gošći. S tim se recepcionerom zbio i jedan događaj vrijedan pomena. U mračnim, jesenjim noćima, recepcioneri nisu odlazili kući nakon smjene, kuća je bila daleko, autobus, rečeno je, nije vozio navečer, pa su imali sobu za prespavat. Nije uvijek u hotelu bilo tako živo kako je opisano u prethodnim recima, dapače, često je hotel zvrjao prazan, s pokojim gostom koji je zalutao ili s tradicionalnim parom ljubavnika što su, više nikom nisu bili, čak ni sebi zanimljivi, dolazili po inerciji, jednom mjesečno, osvježiti svoju nekadašnju strast koja je, usprkos svim tim pokušajuma, venula i venula a oni starili i starili a nema tužnije stvari od ostarjelih ljubavnika. Recepcionari su si, puno rijeđe nego što su se hvalili, znali, katkad, zbaviti neku od novopridošlih naučnica, pripravnica za konobarice, koje još nisu naučile sve finese hotelskog života. Pa i to je, kao u ovom slučaju koji će biti ispričan, znalo završiti puno neizvjesnije i drugačije od zamišljenog, laganog ljubavnog domijenka. Nakon, dakle, višednevnih, odnosno noćnih, jurcanja po slaboosvjetljenim hodnicima hotela i povremenog drpanja u zakutcima i skladištima, uz odobravajuće poglede natkonobara i ljubomorna došaptavanja starijih konobarica, ona je pristala doći mu, one noći, u njegovu sobu. I došla je! Malo iznenađen, recepcionar, gradski dečko, što mu je u, očima ženskog osoblja, sasvim neopravdano, pridavalo kvalitetu više, navalio i, uvjeren da je konačno na pragu užitka ili tek što ga nije prešao, počeo je skidati nju i sebe u grozničavoj navali strasti, kako bi to rekle petparačke pornonaivne revije, a ni one nemaju uvijek krivo, kadli, on je bio već samo u gaćama, a nju je zamolio da skine ređipet kolor di roza, što je ona, slatko se smiješeći, možda i namjeravala učiniti, gromoglasno lupanje na vratima praćeno nerazumljivom vikom, bubnjanje što je prijetilo da će provaliti vrata, oduzme svaki erotski čar trenutku, i, dok je ona navlačila bluzicu, a recepcioner hlače, u sobu, očito s drugim ključem uzetim na recepciji, upadne neki grmalj od skoro dva metra i stodvajst kila žive vage. Uhvativši recepcionara za vrat predstavio se kao konobaričin brat, da ove tu što u uglu sad stoji nakon što ju je prokletnik obešćastio ili se spremao na to, svejedno! I potkrijepio je to malo čvršćim stiskom oko vrata tako da su recepcionaru zamalo ispale oči. Iza njega je dvoje ljudi stupilo u sobu, muškarac i žena koji su, ispostavilo se, bili njezini i njenog grmaljastog brata, zadružnog traktorista, otac i majka. Za sobom su zatvorili vrata pa okupljena gomila konobara i konobarica, i pokoji gost nisu imali prigode čuti drugo nego, povremeno povišene tonove u, očigledno napetom, razgovoru što se u sobi vodio. Još si je samo, kroz okupljene pred vratima, prokrčio put, tko drugi nego direktor koga su, odmah kad je pokucao i predstavio se, pustili u sobu. Nakon otprilike sat vremena, stvari su se razjasnile, a oni što su dežurali pred vratima mogli su vidjeti da su kroz njih izašli, najprije majka i otac konobarice, pa njezin brat traktorist, a zatim su se na vratima pojavili i direktor s budućim mladencima! Tako se ispostavilo da je recepcioner, koji je sav unezvjeren i vrata još crvenog od zagrljaja svog budućeg kunjada, pridržavao jednom rukom ruku svoje buduće, nju zaprosio a ona je pristala i, sva sretna, višekratno ga cmakala u blijede obraze njegove. Razilazeći se, konobarice, kuhari i gosti su živo komentirali događaj a otišla je i buduća mladenka s roditeljima i bratom, još jednom, u znak obećanja i potvrde da će biti njegova i samo njegova, cmoknuvši recepcionara u već vlažan obraz od suza ili poljubaca, svejedno. Zatim se hotel smirio.
Pričali su poslije neki koji su se, rano ujutro vozili na posao u općisko središte P****, da su ga htjeli povesti, vidjevši ga onako raščupanog, unezvjerenog i s jednim kartonskim kovčegom u ruci, ali se on skrivao dok ne bi prošli. Na koncu je jedan kamion, koji je na željezničku stanicu vozio trupce, pred ulazom u prostoriju za izdavanje karata, iskrcao nevoljnika, bivšeg recepcionara koji je, tako kaže urbana legenda, otputovao preko Lj****** u Njemačku i nikad se više nije vratio. Vjerojatno je samo izmišljotina da je u Heidelbergu, nakon uspješno okončanog studija fizike i filozofije, radio na institutu „Heisenberg“ i pridonio svojim radovima, detaljnijim objašnjenjima kvantne teorije. No činjenice tomu proturječe jer, u almanahu heidelberškog instituta za teorijsku fiziku, nema ni traga njegovu imenu, a kamoli radovima. Ipak, činjenicama ne treba uvijek poklanjati svu pažnju, da nema intuicije, mašte, izmišljaja, ne bi bilo ni, uz ostalo, valnokorpuskularne teorije svjetlosti, a ni ove priče, koja se, neskromno, nastoji ugurati u pozornost čitatelja.
A s hotelom, što je bilo s hotelom i njegovim osobljem, gostima, stalnim i nestalnima, onima na pansionu ili samo alla carte? Nakon što se na obzorju, uz aklamacije masa, ukazao kapitalizam, jedna od žrtava njegove kreativne destrukcije bilo je i ugostiteljsko poduzeće i njegovi inventivni rukovoditelji. Nakon ukinuća kojeg neki stručniji nazivaju i bankrotom, zgrada je, neko vrijeme, zvrjala prazna i zatarabljena, a onda se pojavio povratnik iz, no, iz Njemačke, koji je hotel preuredio i pretvorio ga u ono što više nije materijal za ovu priču već tek sadržaj propagandnog letka kulturturističke ponude, kojoj je perjanicom hotel na vrhu gradića M******, u Istri, općina P****.

Foto: Vid Pogačnik, Wikipedia, CC BY-SA 3.0

Odgovori