Željko Maurović: 3. Arabija

Bilo je to, sad znam, vrijeme novih i snažnih osjećaja što su nas obuzimali poput vihora, koje nismo znali izraziti riječima. Kasnije su riječi zamijenile emocije i preuzele vlast nad njima. Još kasnije, ostale su samo riječi.

Uselili smo u kuću na ulazu u grad, prvu do kamenoloma. Dolje, niže, bilo je veliko skladište, kasnije pretvoreno u depo za autobuse. Na tavanu kuće našao sam pravo blago; netko je, prvobitni stanar, bivši svećenik, ostavio dva sanduka puna knjiga koje sam, malo pomalo, dovukao u svoju sobu i njima prepunio policu. Bilo je tu knjiga starih i još nerazrezanih stranica, poput one naslova „Kako Gertruda uči svoju djecu“, nekog Johanna Heinricha Pestalozzija i dosadnih romana koje sam jedva prelistao kao „I vječno pjevaju šume“, autora Gulbransena, ke naslov, ćo moj! Ali je bilo i zabavnih romana, krimića X-100 i jedno godište „Zabavnika“ s kompletnom epizodom „Crne strijele“! I jedna dobra, iako sva raskupusana knjiga, „Ivanhoe“ Waltera Scotta.

Kad ne bih visio s drugim dečkima na ulici ili učio, stalno sam čitao i ono što sam razumio i ono što mi je bilo malo razumljivo, onda bih začuo zvižduk kojim su me dozivali i izjurio.

U zimskim popodnevima kad smo se sastajali na uglu ulice, pod jedinom javnom svjetiljkom, što je povremeno žmirkala na našu ulicu, dok je padao prerani mrak, odjednom bismo, prepuni neke tjeskobe, zbog nečeg što nismo razumjeli, zašutjeli. Strugali bismo potplatima naših već puno puta popravljanih cipela, pljuckali u krug, bez volje da odemo i bez ideje koja bi nas navela da ostanemo. Zatim bi netko od nas rekao da ide, iako nas roditelji nisu još zazivali izlazeći pred pragove, niti su nas s osvjetljenih prozora majke zvale na večeru. Pa bismo se, uz promrmljane zavjete o onom sutra, jedan po jedan, razišli.

Doselila je, iznajmila sobu kod šinjore Ane, u posljednjoj kući u našoj ulici, tik uz veliko skladište drvne građe po čijim smo se, u velike hrpe poslaganim daskama i tavalonima, ponekad i do visine od tri metra, igrali naganjali, skrivali od poziva, glasnih i rezolutnih, naših majki, što su zahtijevale i naređivale u jedan mah, dolazak kući, neizostavan i bespogovoran i napuštanje topline generacijskog gnijezda, sklopljenog iz piljevine, terpapira i odbačenih dasaka, gnijezda što ćemo ga, ionako, uskoro napustiti, ali one, naše majke, kojima se ni naši očevi nisu uvijek usuđivali suprotstaviti, zahtijevale su da to bude – odmah! Nevoljko smo odlazili dok bi oni sretniji ostajali ali samo do poziva koji je i njih činio nervoznima, premještali bi se s noge na nogu, kopali po piljevini ili urezivali u daske našeg skloništa još koju prostu riječ, poput one, meni nerazumljive „Foetus“, ali je već pala presuda i oni bi se opraštali. Do sutra. I donesi mi onu zadaću iz matematike. A ti meni knjigu iz geografije. Vidimo se.

U siva, ponekad tako vlažna jutra da se s kestenova u drvoredu cijedila magla u krupnim kapima, kretali smo u školu, omotani šalovima tih naših brižnih majki ili prevelikim kaputima braće i očeva. Ili bismo se smrzavali u proljetnim jaknama za koje nam je netko rekao da nam dobro stoje i kaubojskim hlačama, koje nam je, dva broja kraće, poslao stric iz Amerike, gole noge, pomodrjele od zime, a sportske papuče Superga, dar zije Nede iz Trsta, nisu mogle zadržati hladnoću vlažnog asfalta na putu do škole.

Sve se promijenilo za mene kad sam je prvi put vidio da izlazi iz zgrade i pozdravlja me sa smješkom madone iako me nije poznavala. Ime joj je bilo Edilija, dosta neuobičajeno, bar za naš svijet gdje su se djevojke najčešće zvale Ana, Marija, Milena i slično, a mi muški nosili smo isto tako obična imena kao Željko, Ivo, Mladen, Lino, Renzo, dobro, ponekad i nisu bila obična. Kasnije sam razvio strategiju; pričekao bih da izađe, slijedio je niz ulicu, mimo općine, gradskog vrtića, pošte, pa bih pojurio kroz park da je dočekam, ona je išla kroz grad, šetalištem prema zajedničkoj školskoj zgradi, jedno krilo osmogodišnja, a drugo gimnazija. Ležerno bih je pozdravio i dočekao osmijeh njezina blijeda lica, uokvirenog kovrčavom, svjetlosmeđom kosom, meni najljepšeg lica na svijetu, ljepšeg i od onog Ave Gardner. Kasnije sam došao do drugih lica, ali nikad više takvog: njezin ten, aqua-e-sapone, mirisala je na lavandu, jednom sam joj čestitao rođendan, zagrlila me na ulici ispred parka i poljubila u obraz. Doznao sam njezino ime, rođendan i sve o njoj od njezine školske kolegice i kćeri stanodavke, šinjore Ane, koja je bila zaljubljena u mene. Mislim, kći, a ne šinjora Ana! To nije bilo ništa, svi su, iz dosade i mlake navike, u višim razredima, sedmom i osmom, imali svoje „službene“ ljubavi, onako, da ne bismo ispadali jadni i sami, kad treba ići u kino ili na nečiji rođendan. Sve se svodilo na držanje za ruke i koji poljubac pred kućom uz njihove mame što vire kroz prozor. Istina, neki od tih parova su se kasnije i oženili, dobili djecu, što je potvrda tomu da u provinciji ili se ženiš kad ti dođe vrijeme ili piješ, najčešće jedno i drugo idu zajedno ostatak života. Doznao sam i da je došla iz obližnjeg gradića, ništa neobično, u našu su gimnaziju dolazili mnogi otuda, jer je bila najbliža i povezana vlakom. Jedino, oni su odsjedali kod rodbine ili u đačkom domu. Ona je bila prva gimnazijalka koja je stanovala kao podstanarka, njezini su roditelji, za naše shvaćanje, bili imućni kad su joj to mogli priuštiti. To se vidjelo i u njezinu odijevanju koje nije bilo nimalo upadljivo na prvi pogled, ali se vidjelo da je to sve, haljine, kaputi, bijele svilene čarape, tamnocrvena beretka, lakirane cipele s metalnom kopčom, vrlo pomno odabrano i u vrlo skupim dućanima u Trstu. No ona se zbog toga nije pravila važna, svakog je prijateljski pozdravljala i sve darivala otvorenim, iskrenim pogledom svojih svjetloplavih očiju uokvirenih kovrčavim uvojcima svjetlosmeđe kose. Kič, da, ali, kasnije sam doznao da je kič sastavni dio ljubavi, bez njega, bez tog začina ljubavi, ne bi bilo ni nas, djece te ljubavi. Da. Kad nestane iluzija, a kič je njezin sastavni, možda temeljni dio, kad postanemo skepticima jer smo „život kušali“, uzalud pokušavamo ponovno uhvatiti slatke slike mladosti kao ja sada.

Varao sam. Nabavio sam njezinu sliku od stanodavkine kćeri, sliku s posvetom nekom drugom, ja lopov i prevarant, falsificirao sam ime one kojoj je slika bila posvećena i pretvorio ga u svoje. Nosio sam sa sobom tu sličicu i, uskoro povjerovao da je, doista, bila namijenjena meni. Ipak, nisam se usudio nikom je pokazati. No, dok bih se mučio nad zadacima iz matematike koje nam je ona što svijet vidi kao veliku formulu, profesorica Pavlović, zadala iz čiste zlobe, vadio bih tu crno-bijelu sličicu kao što vjernici vade ikone svetaca. Nisam se molio, ne, ali me je njezin pogled, makar bio i crno-bijeli, dovodio do ekstaze, a moje ocjene su to pratile – u smjeru suprotnom od zadovoljstva moje majke.

Kad smo se pozdravljali kao i obično, pred ulazom u školski park, da bih ja nastavio prema ulazu u svoju školu a ona nastavljala prema gimnazijskom ulazu, ona se zaustavi i zapita me: „U utorak je samanj u gradu, ideš li ti na samanj, bit će i i zgodnnih cura i dečkiju?“ Nisam joj zamjerio tu neprikladnu, rogobatnu riječ „dečkiju“, već i zbog toga što je to bio do sad najviše što je meni, samo meni, izrekla! Iako sam znao da su je već njezine školske kolegice zezale zbog „ljubavi za jednog osmoškolca“, i bilo mi je neugodno kad bi se, prolazeći pored mene na korzu hihotale, pogledavajući me ispod oka, znao sam i da se ona ne ljuti na to već je, kao i inače, odgovarala svojim, moram to opet reći jer mi nestalna memorija diktira, umiljatim osmijehom. Promucao sam nešto što je izgledalo kao „Ddda, valjda, ako me puste“ i zacrvenio se jer sam i nehotice odao svoju dob, aludirajući da ima onih koji odlučuju o mojoj sudbini bez da ja na to mogu utjecati. Prečula je to ili se pravila da nije čula i rekla: „Da bar ja mogu ići, ali imamo kontrolni iz matematike, gotova sam ako ga ne riješim pozitivno: moram cijeli dan štrebati, nažalost. Kad bi mi netko bar – tu me pogledala onim svojim očima – donio neki darak sa sajmova“, i, ne čekajući moj odgovor, nastavila je prema gimnazijskom traktu. Dok sam ja stajao potpuno zbunjen, premišljajući bih li joj nešto rekao, obećam nešto što neću moći ispuniti, ona zastane i okrene se te dobaci: „ A u utorak igra i onaj film Laurence od Arabije, s preslatkim Peterom O’Toolom, si mu vidio oči, tako bih voljela vidjeti ga! Ali kažu da nema više karata a ni mi gimnazijalci ne smijemo na predstave poslije osam navečer!“, i nastavi prema gimnaziji, dižući jednu ruku na pozdrav dok sam ja za njom vikao: „Nabavit ću karte za film u utorak, sigurno ću ih nabaviti!“ Nisam znao je li me čula, ali joj je ruka još bila u zraku, na pozdrav, možda i u znak slaganja.

Cijeli ostatak dana i sljedećih dana, slagao sam strategiju: za karte sam bio siguran da ću ih uspjeti nabaviti, trebam samo prošetati s Nadom, kćeri lokalnog prikazivača filmova, barba Londera, ona je isto bila „zaljubljena“ u mene i dala bi sigurno više od dvije karte da sa mnom prošeta korzom predvečer, dok još smijemo biti vani. Samo sam morao izbjeći da pomisli kako je to za nas dvoje. Drugi, veći problem je bio kako da dođem do novca za karte i za onaj „darak“. Zbog loših ocjena, nisam mogao računati na to da će mi majka izaći u susret. Probat ću iskopati gdje drži novac ili, to je bilo vjerojatnije, kad otac dođe doma, prekopat ću mu džepove mantila i jakne dok on ruča. Tako sam već nabavljao cigarete i sitniš samo, hoće li to biti dosta? Sretan mi je slučaj išao na ruku, došao nam je u posjet iz P. gdje je bio u mornarici, služio vojni rok, stric Janko. Kao i obično, bio je darežljiv i problem novca je bio riješen lakše od očekivanog. Sad sam još trebao izmoliti boravak vani u utorak popodne i, ono najteže, kasno navečer, zbog odlaska u kino. Proračunavši koliko će me to „koštati“ u kaznama, zabrani odlaska na treninge, uskrati džeparca, zaključio sam: neću pitati, ionako me ne bi pustili, pobjeći ću – sve za moju dragu! Već sam se drznuo tako nazvati je, ali u sebi, dakako.

I tako, došao je utorak. Sajam, koji se i danas odvija, svakog prvog utorka u mjesecu, nekad je bio jedinstven događaj na koji se dolazilo iz okolice, cijele porodice su dolazile svečano odjevene iz sela oko grada, mladići u bijelim košuljama i s maramama oko vrata pucali su na streljani iz zračnih pušaka i udvarali se cigankama koje su naplaćivale metke a nakon toga igrali na ruletu kojeg su varalice naštimali i gubili novac. Tako je i moj novac izgubio ujak Šandre koji me nagovorio da „udvostručimo novac“, a novac je bio moj. On je svoj već izgubio. Pa je izgubio i moj! Ništa od dara, srećom da sam „zaljubljenoj“ Nadi već dao novac i dobio dvije karte za „Lawrencea od Arabije“. Srećom? Gubio sam sate kod kuće, nalakćen nad zadacima iz matematike, zamišljajući da i „moja draga“ tako uči u svojoj sobici iako se svjetlo nije vidjelo. Vani više nisam imao što tražiti sve dok ne pobjegnem, predvečer, na kinopredstavu. Ocu sam ukrao sitniš iz džepa mantila i nekoliko cigareta iz poluprazne kutije. Znao sam da će primijetiti, ali više mi to nije bilo važno. Predvečer sam „skoknuo van do Ivota“ po zadaćnicu, majka je progutala laž, a ja se zaputio u obilazak štandova koji su se već zatvarali. Iako je streljana još bila osvijetljena, nitko nije prilazio na dozive Ciganke koja i nije sličila na Esmeraldu, a još manje na Sofiju Loren. Ili mi je to govorila moja zloba jer sam, ne htijući vjerovati, na plesnom podiju, za tu prigodu sklepanim daskama za ples u blizini gradskog nogometnog igrališta, uz preživu svirku lokalnog sastava „Prijatelji“, vidio „svoju milu dragu“ koja se sva predala ritmu valcera i zagrljaju jednog crnokosog momka koji ju je stiskao uz sebe i, nisu plesali valcer, ne, već ono što smo mi, na školskim čagama, zvali „stiskanac“!
Slomljen, hodao sam prema kući, već je pao mrak i znao sam da je kasno, sva težina kazne koje me čekala nije mi ništa značila iako će, znao sam, biti gadno bez treninga, izlazaka, džeparca… pred očima mi je lebdjela slika njih dvoje kako se zaljubljeno gledaju i stisnuti, stopljeni jedno s drugim, lebde iznad prašnog, daščanog poda, uz muziku koja je samo njihova, moja nikad neće biti! Prije nego što sam ušao u kuću u kojoj me čekala kazna i ispaštanje, izvadio sam iz džepa dvije kinoulaznice i, polako ih i pomno, potrgao na komadiće, pustio da ih svjež, noćni povjetarac, odnese s mog dlana i rasprši u nastalu tminu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori