Željko Maurović: 2. Susret

Renzo je prvi imao stripove o Divljem zapadu i olovne figurice, poslije od plastike, indijanaca i kauboja, pa bi se moglo reći da je on uveo modu bitki između Indijanaca i kauboja. Malo tko je htio biti Indijanac, morali smo ždrijebom, bacali smo dugme u zrak, izvlačiti tko će biti indijanci a tko kauboji koji uvijek pobjeđuju zle crvenokošce. Samo je Renzov brat Leo, koga smo zvali Dilon, prema liku iz jednog stripa, uvijek htio biti Indijanac pa bi urlao, polugol i iscrtan vodenim bojicama: ya-yaka-yaka-yaka! i nastojao opaliti nekoga drvenom sjekiricom, izrađenom od šperploče, što je jako boljelo pa su ga svi izbjegavali.
Urlali smo i mi po gradskom parku i mlatili po izraslim grmovima ruža batinama, gađali se praćkama i strelicama načinjenima od žica kišobrana, što smo ih ispaljivali iz velikih lukova od drenovine. Stvar je, usprkos trudu i kletvama gradskog pozornika koga su svi znali po nadimku Šorgo i po očima koje su gledale u križ, a izgledale zlo, išla tako daleko da su se cijele čete dječaka mlatile po gradskom parku, zakazivale bitke – treći kvart – protiv Buraja, u četiri ure popolne, vidjet ćete svoga boga, a i vi ćete ga vidjeti, sve dok Milan nije dobio strelicom od žice kišobrana u nogu pa su ga odveli na hitnu, a mi smo završili u kućnom reštu, tko je dobio s metlom po leđima, a tko nekoliko vrućih, uz zabranu izlaska tjedan dana.
Leo zvani „Dilon“ čitao je strip „Tex Wiler“ pod klupom za sata matematike pa ga je stari Lukšić, nastavnik matematike, izvukao za uho i poslao u kut vičući, kao i obično: „ Maagarac jeedan a matematiku ne znaš i nikad nećeš znati, a to smeće – s dva je prsta držao strip – to ni ne trebaš čitati jer ne znaš ni to, samo slike gledaš k’o majmun, ha!“ i opalio mu je dva pedagoška, iza svakog uha jedan, a Leo se samo smijuljio i ponavljao: „Niš’ me ne boli, haha, niš’ me ne boli!“ a obrazi su mu bili k’o jabuka crveni ali ne od vodenih bojica. Onda su Ivo i Bakša stavili pred vrata razreda, kad je trebao doći stari Lukšić, punjenog majmuna iz školske zbirke, bio je to neki mali makako, sav ofucani i nije bilo potrebe da stari Lukšić dobije infarkt zbog tako malog, ofucanog majmuna. Bar je tako mislio Ivo. Razrednica se nije s tim složila pa je Ivo zaradio ukor pred isključenje a i Bakša, ali njima niš’, svaku godinu su ih dobivali. A Bakša ionako nije baš često bio u školi jer je morao ocu pomagati oko vinograda i ovaca, a oca se bojao više nego ukora pred isključenje.
Kako nam se ljeto približavalo, a s njim i kraj škole, bilo nam je sve dosadnije pa je Ivo predložio da jedan dan „mariniramo“, izostanemo iz škole i odemo na Potok. Prihvaćeno! Ivo, Bakša i ja skupili smo svaki po petaka jer nismo novac uplatili za marendu, a Ivo se proglasio blagajnikom i čuvao taj novac. Dogovorili smo sastanak ujutro prije škole da nas ne vide i našli se, Ivo i ja, u parku pored zgrade pošte. Bakša nije došao. „’Ko mu je kriv“ – rekao je Ivo – „ki digne guzicu, zgubi stolicu! Njegova je lova sad naša lova, je tako?!“ Pogledao me, a ja sam slegao ramenima jer za lovu mi je bilo jasno, a za stolicu baš i ne. Na željezničkoj stanici smo kupili u novootvorenom kiosku, hrenovke u pecivu i narančadu u tetrapaku, a malo dalje, kod Milana tabakina, pet vojničkih cigareta, na komad, i šibice iako je Ivo govorio da on može zapaliti cigaretu i na metalnom dugmetu. Samo, metalno dugme nismo imali. Zatim smo se motali po peronu sudarajući se s ljudima koji su čekali vlak za Pulu, Ivo se spotaknuo o kovčeg nekog stranca tankih brkova, s cvikerima na nosu koji je čitao novine na peronu i bio baš čudno obučen. Kovčeg je bio od prave kože, ne od kartona. I pored ručke je imao dva mjedena slova „ J.J.“. Zatim je šef stanice izašao da dočeka vlak i namještajući svoju crvenu kapu, pogledao u našem pravcu i rekao: „Mulci, kidajte odavde“. Pa smo zaurlali baš po indijanski i kidnuli. Od željezničke do Zarečkog krova, tamo gdje potok pravi prirodni bazen, je dosta daleko i već kod Školegrarije smo osjetili umor i sjeli pod akacije i pojeli hrenovke, popili narančadu i zapalili cigarete od kojih nam je bilo malo mučno.
Kad smo stigli na Zarečki nikog tamo nije bilo pa smo osjetili malo razočaranje koje se ublažilo kad smo našli malu kornjaču ali mrtvu i kutiju kurtona marke RIS, ali praznu. „Šteta da je prazna mogli smo ih upotrijebiti“, rekao je Ivo, a ja sam prisnažio. Ivo me pogledao kao da sumnja bih li ih ja znao upotrijebiti, ali ništa nije rekao. Kao da on bi! Zatim smo se svukli i ušli u još hladnu vodu pa je Ivo izvodio skokove sa stijene i pljuskao po vodi da se ugrije. On je bio dobar plivač i već se više puta sunčao bez gaća pa je bio i tamo dolje pocrnio. Meni je bilo zima pa sam izašao iz vode na šljunak, legao i pokrio si „mižeriju“ majicom. Ivo je još pljuskao i skakao ali mu je, samom bilo dosadno u vodi pa je izašao, nazvao me kukavicom, zapalio i dao mi je da i ja zapalim cigaretu. Bilo mi je još više mučno, skoro sam povraćao, a i njemu, sav je u licu probiljedio, ali pravi kauboji ne povraćaju. Zatim smo se probali igrati Indijanaca i kauboja, probijali smo se kroz vrbik, mlatili po stabljikama trstike i listovima lopuha, zavijali  yaka-yaka-yaka! ali je to bilo bez veze jer smo bili samo dvojica, neš ti bitke jedan na jedan, ako to nije dvoboj, a pištolja nismo imali pa i da ih napravimo od vrbinog granja, nemamo ni futrole, ni šešire, ma kakvi. Sunčali smo se, a ja sam pocrvenio kao rak i znao sam što mi slijedi kad se vratim doma, ali to je ionako išlo u račun. Krenuli smo da ćemo se obući, Ivo je kritizirao mojeg pišu da je malen, kao da ne znam, ali ni njegov nije bio veći, kad smo primijetili starca. Nismo znali koliko dugo nas gleda, ali nam je bilo neugodno, pokupili smo odjeću i počeli se užurbano odijevati. Starac je bio obučen u otrcani crni kaput, iako je ljeto već uprlo, a brada i kosa su mu bili dugački i prljavi. Na nogama je imao nazuvene cokule bez vezica, ofarbane crvenom, već izblijedjelom bojom, kao da ih je netko, možda on, pofarbao s pinelom, prije dosta vremena. Uz nogu mu je bio strašan pas, koji se kesio, pokazujući zube k’o u krokodila. „Onda golaći, sankiloti jedni, šta imate za Duku, a brzo van sa šoldima jer ću van…“ i tu je pokazao mali kosirić koji je, do tada, držao u ruci iza leđa „…malo podrezat tu vašu mižeriju!“ Ivo izvadi onu preostalu cigaretu i šibice, a ja ono malo munide što nam je preostalo, mislili smo kupiti žvakaće u samoposluzi, da prikrijemo miris cigareta. Duka, sad smo znali da je to on o kojem su stariji pričali da je „malo šuknut, je, ali ne bi nikemu zla učinija“, je sjeo brojeći munidu i zapalio cigaretu koju smo mu dali, a Ivo mi namigne i mi skočimo, potrčimo kroz šiblje što nas je udaralo po licima, spotičući se o šljunak i naplavljeno drvo. Zaustavio sam se tek na cesti, na mostu ispod kojeg je upravo prolazio teretni vlak, zvoneći, bučeći i udarajući baš kao i moje srce za koje sam mislio da će puknuti od napora ili straha ili obojeg. Sjeo sam ispod bora i oblačio majicu kad se, polako vukući noge, kao da uopće nije trčao, pojavi Ivo, bez majice i znojan. „Ubio sam starog pedera!“ izjavio je potežući svoje kratke hlače uvis, jednom rukom, dok je drugom pokazivao kako ga je ubio: „Bang! Bang! K’o Gari Kufer u ‘Točno u podne’, znaš, bang bang!“ puhnuo je u kažiprst desne ruke, lijevom je pridržavao svoje kratke hlače jer je bježeći, izgubio pojas, a vratiti se nije imao hrabrosti. Okrenuo se prema potoku tamo negdje daleko i zavikao „Duka bez klobuka! Duka pederu!“ Zapitao sam ga zašto sad zove ubijenog kad mu ovaj ne može odgovoriti. To ga nije zabavilo pa je izrekao nešto ružno na račun mojeg oca i majke, a ja sam se pravio da ne čujem jer je bio znatno jači od mene i spretniji u tuči. Krenuli smo kući tek nakon što smo se zakleli svetom zakletvom Apaša da nikom ni pod kojim mukama nećemo reći kako nam je bilo na Potoku, a ja sam počeo misliti da nije baš bilo nešto, tek kad sam došao doma jer sam morao objasniti zašto sam došao bos, kakve su mi to masnice i ogrebotine po nogama i gdje sam ostavio sandale. Pravi Apaš nikad ne priznaje neprijatelju, ni pod najvećim mukama. Dva tjedna zabrane izlaska! Bez džeparca ovaj mjesec! Nema kina, a u subotu igra „Tragač” s J. Wayneom! Nema pravde. Izvukao sam ispod jastuka „Ivanhoea“ Sir Waltera Scotta. Bit će to još jedno prašno, vruće, dosadno ljeto. Lino mi je obećao posuditi stare brojeve Halfpenny Marvela, što mu ih je slao stric iz Amerike.

Ilustracija: http://nameistexwiller.blogspot.hr/2012_12_01_archive.html

Odgovori