Vergilije Franizz: Što te ne ubije, neće te ni ojačati

Svi moji svjetovi nisu dovoljni. Kraj je uvijek tamo gdje je zabilježen. Raj je nešto nedostižno. Kraj je uvijek na krajnjoj tački poretka.
Smijemo se. Lijepo se smješiti ako ništa rad vježbe. Babac je jutros značajno usporen. Živjela je još od slave. Slava pogubno djeluje na žlijezde smijalice, a takve postoje.
Babac je rekao da je vrijeme. Za šta nisam uspio doznati.
Dolje, ispod, u loše popločanoj ulici i asfalt je gost. U kutiji želja stvarnost je suvišna. Želje i stvarnost ne idu pod ruku.
Omađijan sam rijetkih odnosom. Sve dođe na red.
Lucifer ne postoji. Postojimo samo mi, ono, zbog sebičnosti. Rado bismo dali mjesta drugima ali – Ne mere!
To košta.
Strane dobra i zla ne postoje. Mi smo izmislili sve i značenje za to sve. Odlučili smo da je nešto dobro ili loše i onda se ravnamo prema tome. Šta bi bilo istinsko dobro il’ zlo da nije našeg suda iliti proročanstva koje pokušava staviti malo reda u ovaj kosmički haos?
I nemojte reći da je sve uređeno i da treba ‘vako il ‘nako. Mi smo to izmislili.
U svijetu životinja, od kojeg se uporno disatnciramo, dobro i zlo ne postoji. Mi se vadimo na amigdalu i neke primitivne dijelove mozga koji opet ravnaju nagonima. Druge dijelove mozga smo razvijali iz potrebe opstanka i onda smo shvatili da razmišljamo. Onda smo shvatili da razmišljamo o razmišljanju. Potom smo skužili da nismo svi isti i da ne volimo raditi jer to nije svojstveno lovcu i nasilniku. Negdje oko krajnje finalizacije ljudskog roda, ono oko poljoprivrednika lovaca, počinje sve. To je ta prelomna tačka. Tu ljudski rod dobiva smjernice.
Mislim da nasilnici žele prikazati sebe kao potomke lovaca, a poljoprirednike kao žrtve.
Ionako su poticaji mali.

Foto: www.pexels.com

Odgovori