Vergilije Franizz: Osmijeh je cvijet duše

Libido se libio
Sparušene misli,
Od kojih mira nemam,
Samozadovoljno se smiješe
O, rano, rano pojezdi
Dođi mi samo

Jutros su svi htjeli znati gdje sam. Mrzio sam radoznalost, kao i nepotrebnu ishitrenost. Nisam htio reći gdje sam, jer nisam nigdje bio, i nisam im trebao.
Jako su zainteresovani iz samo njima znanih razloga.
Mjesečari pojma nemaju. Idu, sanjaju.
U raskoraku sam i ne volim se.
Na pola sam puta za nigdje.
Dokučujem smisao bitisanja.
Pad kiše u proljeću ranom.
Žednu zemlju.
Upijanje vode, davno odslušane pjesme. Razmirice bogova. Bogovi pohlepe…
Jedna i jedina.
Dom. Apokalipsa. Kuća. Ružne misli. Paraliloped, usložena tijela.
Kraj i miris smiraja. Opsjednutost.
Izbor nikad ponuđen. Ogovaranja novovijeka.
Niko nije mislio isto, jer niko nije isti.
Jednog jutra znao sam. Tog jutra sam znao. I sutra sam znao. Onda sam zaboravio.
Zaborav je skup ako imaš šta zaboravljati, inače ti je svejedno. Dobra stvar kod zaborava je da se ne sjećaš, da si zaboravio i šta si zaboravio. Alzhajmer je svetost smiraja, sreća u nesreći. Put popločan. Povratak u djetinjstvo. Sunovrat nereda.
Mir je skup. To znaš kad ga izgubiš. Cijena je upitna kad nemaš potrebu mjeriti, niti mjeru znaš.
Vrijednost sopstvenog ja ne miri se.

Foto: www.pexels.com

Odgovori