Vergilije Franizz: Oda Njoj

Jednog srednje lijepog dana i sunce je slabije sjalo. Zimski solsticij ravnao je raspoloženjem. Pokušavao sam se ugrijati pored napol ispravne grijalice. Ustvari, više sam pazio da me struja ne drmne nego što sam imao koristi od njenog neartikulisanog bacanja toplote. Bilo mi je hladno i mrzio sam se. Kroz zamagljen prozor otužno sam gledao nebo; znam da će sunce negdje opet sjati, da će ubrzo grijalica biti nepotrebna i da ću biti stariji za jedno proljeće. A nje nema… eh!!
Mirišem ju, tu je negdje. Osjećaj koji me nikada ne iznevjeri.
Negdje je vani. Moja poslovna partnerica će, kao i obično, doći svojim autom. Onda će me nazvati. Već čujem povišenomekan glas zrele žene. Reći će da izađem i da se ne osvrćem, providno je. Onda ću nenamjerno zalupiti vratima.
Voljela me voziti u svom autu. Mislim da ju je to uzbuđivalo kao i mogućnost dirigovanja dešavanjem. Nikada se ne bi žalila na mene i gužvu. Nije ju smetala, nisu je nervirale rupe po putu, nisu joj smetali napirlitani drkoši koji bi joj u prolazu svirnuli iako je to mene izbacivalo iz cipela. Psovao bih. U psovci bih našao smisao. Ona bi se na to smijala. Vremenom sam naučio trpjeti i mudro šutjeti. Davao sam joj mogućnost da ona stvar vodi na svoj način, ujedno mi je bilo mnogo lakše kad me neko vozi. Usput sam mogao i razmišljati.
Kako oportunistički!
Nad našim odnosom sja čudno svjetlo. Svjetlo je u njenoj platinastoj kosi. Ona i ja – partneri, sila što vozi kolosijekom života, gdje prevaga ide na stranu ženske dominacije, a meni ne smeta. Privid da žena upravlja dešavanjem davao joj je snagu. S moje strane perverzno. Bilo je to lukavstvo u kom sam postizao preimućstvo na terenu kog ona nije bila svjesna. Davno sam ulovio zasjenjen pogled ženskog oka koji je sugerisao da misli nešto drugačije od onog šta priča. Istina je tu negdje, otprilike na jednoj poli udaljenosti od jeste, nije, i jeste na primjer. Pomalo nejasna definicija nije uvažavala pojedinosti.
Jeste, bilo je tu nekoliko nerazjašnjenih postulata očitosti uz jasan dodatak čednosti.
On je mogao biti opravdano ljut i ljubomoran na mene, samo da je znao, ali nije. Nije znao ni da ja nikada nisam mogao biti pravi takmac njemu, i ne zato što nisam mogao biti, već zato što nisam htio i nije mi se dalo. Bilo je dobro pa on nije znao istinu. Nešto malo se i ona pitala. Njoj je odgovaralo ovako. U tom sređenom odnosu, u kom se povremeno pojavljivao postulat srdačnosti i objektivnog razmišljanja, bilo joj je dobro.
Pojam On se odnosi na njenog privatnog muža. Muž inače može biti privatno vlasništvo žene kao i prijatna osoba sklona ljubavi, može biti opšta definicija bezveznjakovića, može biti opće dobro prilježno ženama, muž može biti dobro priručno pomagalo za seks… ops!
Muž je bio tri puta veći od nje. Nekako je bio toliko i teži. U odnosu na mene bio je malo deblji i tromiji, inače smo bili slični.
Ona je voljela gužvu i stiskanje. To ju je uzbuđivalo, i to toliko da je u toku vožnje htjela raditi svašta. Obraz bi tad porumenio. Blaga rumen bila je vidljiva svuda. Morao sam paziti kad je „gnjavim“ da ne ostane koja modrica. Bila je vrlo nježna, a preferirala grubo. Grubo bi je raspametilo. Bila je to igra u kojoj je ulog veliki. U tim trenucima govorila bi da ju nije briga ako joj ponešto i slomijem dočim je samo malo nakon toga plakala kako će ju onaj njen ubiti, samo ako nešto posumnja, i mogao sam biti malo nježniji. Onda bi prasnula u smijeh. Mislim da je bila luda ali sam volio to ludilo. Ona je zarobila moj broj godina. Uzela je za sebe ono što je moglo biti nečije drugo. Htjela je mene i još nekoga ko će o njoj voditi računa. Bila je sebična. Od mene je htjela sarkazam iživljavanja, od On je dobijala sigurnost. Njemu je vraćala rođenom djecom, meni je vraćala sobom. Uvijek bi govorila:
„Šta hoće (On) rodila sam mu djecu i još ih volim.“
Na to sam se i ja smijao. Govorio bih da je to vrlo nesebično od nje. I kako se samo mogla sjetiti toga!? Nisam htio taj dio nje. Njena mogućnost razmnožavanja nije me privlačila. To je ionako bio spomen njenoj bračnoj vezi i stvarnom životu. U tim trenucima kajanja gledala me sumnjičavo. Ja sam spadao u sferu iluzije. Bio sam kondirano voće u zdjeli života. Jela bi ga dok se ne zasiti i na kraju je mogla reći da joj je previše i da je mogla bez toga.
Skoro uvijek lijepo smo pričali o odnosu; muškarca i žene, o vrijednosti prijateljstva, oboje smo lagali. Pogledi su govorili drugačije. Znaš onu priču o ženskom ne i muškom da. Muška vjernost i ženino obećanje. Jeste, bilo je lijepo. Tih godina mnogo smo se vozili. Nije to bila slučajna koincidencija da smo blizu, da surađujemo, bilo je to mnogo više. Mislim da je to sudbinski upliv. Da se nismo znali svakako bismo se sreli u nekom drugom obliku. Ja bih bio rak samac a ona bi bila moruzgva. Simbiotički bismo samrli u nesvijesti da može i drugačije…
Škripa guma pod mojim prozorom, onda žestoki lom stakla uz pogužvan lim, dim. Jedan telefon na sred puta. Pijanac za volanom Mercedesa i plavi bič kose za volanom drugim. Sirena hitne i plač.
Nogom sam nabio usranu grijalicu natežući izlizan čokalj. Opet sam psovao.

Foto: www.pexels.com

Odgovori