Vanja Parača‎: Bez glasa

Po satenskom šavu, povuci da ugledam srž. Sazrelu suštinu, napuklu po ivici stvarnosti.
Ja ću nježno, oštećenu zavjesu skloniti, da ne skrnavi mi pogled ka jugu.
Svitanjem, da samo dozovem ostvarenje tananih zamisli, meni je dovoljno. Ili je sva muzika u jecajima, pa će se rasprsnuti kroz koji sekund, ili ću se uzdići ja, do glasa, kome lutanja me vode. 
Da li izgovorih i da svjetlost može istruliti u tamnici, ako prizovem mrak?
Ne nalazim se, ipak, u tome sama. Kad pod veče se potkrade zračak blistavi, mjesec će spržiti nevinost vedrine, da ne dođe skoro. I dok je tu, blizu raskršća, dok čezne da dotakne zemlju, nestaće, zvijezda desno, od umora golemog, jer to nije njeno.
Iz toga što ne mogu promijeniti, čekam jutro u nezaštićenom pogledu bez glasa, sa unutrašnjim govorom, bez straha.

Foto: www.pexels.com

Odgovori