Sonja Krivokapić: Pričanje

Jedan je čovjek, mršav, riđ, s pjegama svuda po licu ustao jedan dan iz kreveta. Ustao je nekako suviše ravno u impostaciji, ukočeno, a kako mu je jedna strana kose bila dignuta u zrak jer ju je položaj u kom je spavao tako oblikovao, izgledao je kao mješavina vampira i pijetla. Na umu mu je bila riječ „kifla“, a u želucu rupa gladi koja je pratila tutnjanje te riječi u njegovoj glavi. Jednim je divljm, snenim i nepažljivim pogledom zakačio stolicu kraj kreveta i hlače od tvida na njoj, pa je pružio prema njima ruku da ih obuče. Ulazeći u hlače, u glavi su mu se k’o ringišpil vrtjela mjesta na kojima bi se mogla nalaziti nekakva majica prihvatljiva za nošenje. Otvorio je ormar i uzeo prvi odjevni predmet za kojeg je ocijenio da nalikuje na majicu, adaktirajući misli o njenoj nošljvosti zbog rupe u želucu koja je postajala sve veća. Izletio je kroz vrata svog haustora kao u bunilu. Nakon nekoliko metara hoda, ugledao je pekaru i pomislio…
– Ne ulazi mi u glavu!
Kad je čovjek ugledao pekaru, dignuta strana njegove riđe kose kao da se malo spustila. Zaključio je da to mora biti posljedica utjehe koja je nastupila gledanjem u mjesto u kojem se, za određene novce, redovito uklanja glad želucorupičastih posjetioca.
– Čuješ ti? Možeš govoriti o mojoj riđoj kosi i tome kako se spustila, čak i o mojoj mršavosti i pjegama na licu, ali u glavu mi je ulazi. Nemaš pojma šta sam i šta nisam pomislio niti da šta sam zaključio. Ne znaš ni da sam u glavi tražio gdje bi se mogla nalaziti nekakva normalna majica za nošenje. Dosta s tim.
Čovjek je brzim korakom ušetao u pekaru i stao u mali rep ljudi koji se tamo napravio. Izgledao je sretan što je rep mali i što narudžbe ljudi koji su stajali ispred njega nisu bile dugačke, što je značilo da će brzo i na njega doći red.
– Koliko puta moram reći? „Izgledao je sretan“. Ne ulazi mi u glavu, bogamu!
– Baš sam zato i izabrao riječi „izgledao je sretan“. Sad ti meni ulaziš u glavu. Ne smije mi se činiti da neko izgleda sretan? Nisam rekao da „jesi sretan“ nego da tako izgledaš.
Čovjek je izašao iz pekare ne kupivši ništa, počešao se po riđem potiljku i položio prste na obraz kao da razmišlja.
– Evo, ovo je dobro. Iako ne znaš da razmišljam, al ‘ajd, nek’ ti bude. Dosta mi je vas pripovjedača. Pratite nas k’o serijski ubojice po cijele božje dane i još bi nam ulazili u glavu. Sveznajući pripovjedač, tobože. Ma nemoj, što smo skromni!
– Misliš da se meni likovi nisu popeli na glavu? Ovakvi kao ti? Jer ipak ima još koliko toliko dobrih likova. Vi samo nešto zanovijetate, a ne bi mi postojali da nas nema.
Čovjek je razrogačio oči, otvorio usta i začepio ih dlanom. Okrenuo se prema ulazu pekare ispred kojeg je stajao i vidio da nitko više ne čeka u redu. Nebo mu je izgledalo oblačno. Pružio je dlan pred sobom i na nj mu je pala jedna hladna kapljica.
– Trebaš kišobran?
– Samo ti zajebavaj! – rekao je, pljunuo na pod, još se jednom okrenuo prema ulazu pekare i sjeo na kamenu stepenicu tik do ulaza – možeš prestati s tim tvojim komentiranjem? Pričamo, a ti prekidaš. Nije pristojno.
– Komentiranjem? To se zove pripovijedanje, ali teško da ti o tome išta znaš. I kako ti to uopće čuješ? Ne bi to trebao čuti.
Čovjek je malo ispravio leđa u sjedećem položaju i cinično se nakesio.
– Šta je? Nešto nismo više sveznajući, a? – cerekao se, naglo se uozbiljivši – „čovjek“. Bez vas nema nas, a ne bi mi ni ime spomenuo. Vanja, ako nisi znao, a trebao bi. Nemate vi pojma ni o čemu. Imate jedino pojma o vježbanju moći. Ulaženje u glavu, apstrahiranje lika na nekakvog „čovjeka“ bez imena, praćenje u stopu… ovo je Čeka, bogati. Šta ti je Dzeržinski zadao za danas? I ne smiješ, naravno, ni pisnuti. Ako se malo pobuniš, odmah si persona non grata. Fuj. Što si me stavio u priču onda ako sam nepodoban?
– Nekoliko pripovjedača me, doduše, upozorilo na tebe ranije, ali ja sam bio prilično siguran da će moja naracija s tobom ići lakše.
Čovjek je zatresao glavom i počešao se po nosu. Kiše i dalje nije bilo, ali on se zagledao u nebo da vidi da li je ono jednako oblačno kao što je bilo kad je prvi puta provjerio.
– Naravno da si mislio. Možeš šta hoćeš, a? Ne znam koja ti je politička pozicija, ali mani me tih liberalnih floskula – odgovorio je s nervozom i gorčinom u glasu.
– Eh, što lupetaš – rekao je pripovjedač, odmahnuvši rukom.
Čovjek je otvorio usta u iznenađenju i počeo se kesiti, lupajući se dlanovima po bedrima.
– Šta je, dobio si pripovjedača? – kesio se, uživajući u novonastaloj situaciji – jesam ti rekao da mi ne ulaziš u glavu? Opet. Nemaš pojma da li uživam ili ne.
Pripovjedač se zagledao u čovjeka u čudu, uhvatio se za prsa i počeo hiperventilirati.
– Nisam to ja rekao! – procijedio je u falsetu, dahćući k’o pas – to je neko drugi! Neko drugi je preuzeo!
Čovjek se naglo uozbiljio i namreškao čelo.
– Onda ti, novi! – povikao je ljutito – ne ulazi mi u glavu!
– Ko je to? Neko mi uzima priču! – dahtao je pripovjedač uznemireno. Čovjeku se ponovo ocrtao osmijeh na licu, a oči su mu zlokobno zaiskrile.
– To ti je kazna – smijao se – šta je, nemaš više moći? Neka. Sad vidiš kako je to. Je l’ ti lijepo? A? Sad si ti njemu samo pripovjedač. Kao što sam ja tebi samo čovjek, iako dobro znaš kako se zovem.
Pripovjedač se malko smirio i zagledao u čovjeka. Nasmijao se cinično i odmahnuo rukom.
– Ja sam uvijek samo pripovjedač, ja nemam ime – odvratio je s visoka – meni to nije uvredljivo. Uvredljivo je za tebe što si samo čovjek.
Čovjek ga je pažljivo odslušao i opet se cinično nakesio.
– Da, ali ti više nisi pripovjedač – kesio se – sad si lik!
Pripovjedač je opet počeo hiperventilirati, ali se uspio smiriti popivši čašu vode koja se niotkuda stvorila kraj njega. Pogledao je čovjeka s nekim prezirom i elegantno progutao zadnji gutljaj vode koji mu se našao u jednjaku.
– Za ovo si ti kriv – siktao je – ti mi me degradirao. Nikad nisam trebao uzeti angažman s tobom. Nisam trebao odgovarati na tvoja zanovijetanja, vrag me odnio. Ima mnogo likova koje ne volim, ali ovakve kao ti prezirem.
– Briga me – smijao se čovjek – još da se brinem za tebe. Ti si bar bio pripovjedač; ja sam uvijek lik. Ja ne mogu ništa. Mogao bih eventualno povesti revoluciju zajedno s ostalim likovima protiv vas. Ali k’o će ih sve skupiti. A i kakvi su. Ona kurvetina Ana Karenjina je prva za otpis. Da ne govorim o drugima.
– Još si i seksist – frknuo je pripovjedač uvrijeđeno – stravično sam pogriješio.
– Ajde ne moraliziraj – odvrati čovjek – znaš šta, dosta mi je te. Priča ti je propala, idi odavde.
– Kako znaš da ovo nije moja priča? – pitao je pripovjedač, uzdignuvši obrvu. Čovjek je ustao sa kamene stepenice, otresao hlače od prljavštine i još se jednom cinično nasmijao.
– Ne možeš ni pasti dostojanstveno, a? – provocirao je – vidimo se za kad dođe revolucija. U preodgojnom kampu, sačuvat ćemo ti mjesto.
Čovjek je još jednom pogledao u nebo, zaključio da kiša neće pasti i odšetao nazad do svog stana. Ušao je unutra i pažljivo odložio ključeve na komodu na koju ih je uvijek odlagao. Kad je ušao u kuhinju, osvijestio je da je još uvijek gladan i da nije ništa kupio u pekari. Bijes mu je na kratko preplavio tijelo, ali se brzo utišao, predajući mjesto nekoj tuposti. Čovjek je otišao u spavaću sobu i legao u nenamješteni krevet iz kojeg je izašao. Osjećao je kako ga izgužvana plahta ispod njega bode u leđa i počeo se zbog toga nervirati, ali je san ubrzo pobijedio u toj bici.

Foto: www.pexels.com

Odgovori