Sonja Krivokapić: Golubovi

U to sunčano i teško junsko jutro, dva stara pseća druga sasvim se slučajno našaše kod bandere na trgu. Ta ih slučajnost nije, zapravo, nimalo iznenadila; njihovo gradsko druženje bilo je na pragu prelaska u naviku na zadovoljstvo oba sudionika.
Džukac i jedan i drugi, DODŽ-evi, domaće obične džukele, kako su se voljeli prepoznavati međusobno, u svojim su se dugim životima slabo nagledali mekanih fotelja i toplih kreveta ljudskih domova. Osjećaj nježne ljudske ruke na krznu bio im je skoro nepoznat, a nisu pamtili ni mekoću majčinog zagrljaja, iako su znali da im se taj događaj morao nekada u život upisati. Znali su samo za prljavštinu ulica, bolne udarce u rebra i blatnjave batke pilića iza prašnjavih kontejnera.
Ipak, na trg su dolazili kao gospoda, signalizirajući svojim elegantnim i odmjerenim korakom i psima i ljudima da je makar taj dio trga oko bandere onaj o čijem se vlasništvu njih mora upitati. Kad se sretoše to jutro, dva se psa srdačno nasmijaše i zalajaše, a onda zauzeše pozicije čiji se raspored već solidno znao i dobrano uhodao.
I započeše uobičajene ritualne radnje vezane najprije za početne momente njihovog sretanja. Jedan se zagleda u jednu, a drugi u drugu stranu panorame koja im je igrala pred očima, tražeći u njoj teme za razglabanje. Pored tih neprimjereno krakatih ljudskih stvorova, najčešći posjetioci trga bili su golubovi koji su letjeli, hodali i ponekad ispuštali govanca na iznenađenje i šok krakaša. Ali to su bili rijetki trenuci; golubovi bi najčešće hoduckali i tu i tamo se zaletjeli, na što su se krakata stvorenja uglavnom trgnula od straha, da bi brzo nakon toga odmahnula rukom i nastavila svojim putem.
Promatrajući ta zbivanja kroz gustu i prljavu dlaku, jedan je od pasa zatresao glavom s nekakvim ogorčenim neodobravanjem.
– Pogledaj ti te golubove – reče – uvijek sam se pitao zašto oni stalno klimaju glavom.
Drugi se pas okrenu prema njemu i za par centimetara spusti glavu, motreći ga ispod oka.
– Što se pitaš, stvar je vrlo jasna – odgovori, okrećući glavu od druga i cinično režući.
– Ali ta njihova upornost je nešto što mi hvata pažnju – nastavi prvi, ne osvrćući se na prijateljevu reakciju – glava im vazda ide naprijed- nazad kad hodaju, dan, noć, uvijek ide naprijed- nazad.
– Oni pristaju na sve – odvrati drugi s prezirom, buljeći u golubove stisnutih očiju – kažem ti da je stvar jasna. Šta god da im kažeš, oni pristaju.
Prvi se pas zagleda u druga i skrene pogled, mršteći se zbog prijateljevih riječi.
-U pravu si, Cimi – reče pošto je malo razmislio – oni pristaju na sve.
– Eno, Miki, idi tamo onom golubu kod stupa i reci mu nešto – nastavi Cimi, tresući šapom u smjeru dotičnog goluba – šta god da mu kažeš, on će klimati glavom. Možeš mu reći da je trava zelena i on će se složiti, a onda mu možeš reći da je trava ljubičasta, i opet će se složiti.
Miki pomjeri stražnje noge kao da će krenuti prema golubu ali se zaustavi, cinično savivši kuteve njuške.
– Koji beskičmenjaci – frknu ogorčeno – fuj.
– Ja sam vidio ljude kako im prilaze – nastavi Cimi – i deru se na njih. Vidio sam i druge kako idu prema njima, u nastojanju da ih pomaze. I na jednu i na drugu reakciju oni samo klimaju glavom naprijed- nazad. Deračina i maženje, može i jedno i drugo. Njima je sasvim svejedno.
– Beskičmenjaci i bezmozgnjaci – doda Miki – to su ništavna stvorenja.
Cimi značajno pogleda druga i klimnu glavom.
– Pa naravno – odvrati – to su sverežimska bića. Njih vladari najviše vole; okreću se kako zapuhneš.
Miki se zagleda u neku ženu što je poskočila i ciknula jer joj se golub našao pod nogama. Za trenutak se u razmišljanju zagleda u nebo, a onda okrenu glavu u smjeru svog druga.
– Gledaj, Cimi, ja nas ne volim dijeliti u vrste – pravdao se Miki – svi smo mi životinje. Ali…
– Pusti te darvinističke priče – prekide ga – golubovi su niža bića. Sam si rekao, ništavna bića. Te priče da smo svi nastali od istog predaka i ‘ajde da se volimo… to su gluposti – zalaja i skinu šapom prašinu s njuške. Miki se okrenu prema Cimiju i namršti dlake na čelu.
– Puu, kud ti ode – kaza, razrogačivši oči – nisu darvinističke priče o ljubavi, Darwin uopće o tome ne govori. Ko kaže ‘ajde da se volimo? I nismo nastali od istog predaka; mislim, jesmo jednim dijelom, ali svaka je vrsta životinja nastajala i od one prethodne. Mi psi imamo svog direktnog predaka. A ovo sa ljubavi, mislim da si pomiješao hipije sa darvinizmom.
Cimi odmahnu šapom.
– Golubovi su još za vrijeme Rimljana bili poznati kao režimske životinje – reče, spustivši lavež za pola tona – kad je Cezar držao jedan od svojih govora, golub mu je s ramena sletio na kamenu terasu i počeo klimati glavom naprijed –nazad. Još Cezar nije bio ni završio govor, a ovaj se već rasklimao. Čak su i ljudi koji su tamo bili primjetili kakva su ti golubovi govna. Bilo je i njima i svim drugim životinjama već tada jasno da će golubovi i najgorim imperijalističkim egzekutorima polizati dupe da bi preživjeli. I ti njih odobravaš? – unese se Mikiju u njušku. Miki umorno zacvili i uzvrpolji se od iznenadnog naleta nervoze.
– A kad sam rekao – poče, proučavajući Cimijevu njušku – da ja njih odobravam? Prekide me u po rečenice. Samo sam rekao da darvinizam i hipiji nisu isto, a ti to izjednačavaš. Naravno da ih ne odobravam; to što ne dijelim životinje po vrsti, ne znači da mislim da su golubovi sjajni. Naprotiv.
– Ne misliš da time upadaš u kontradikciju?
– Kako? – upita Miki i počeše se šapom po ušima. Neki čovjek u odijelu ga malo okrznu nogom u prolazu, ali on je bio suviše koncentriran na razgovor s drugom da bi tome pridao preveliku pažnju.
– Pa ne dijeliš životinje po vrstama, a kažeš da ne voliš golubove. Da li ti misliš da su golubovi niža bića?
– Mislim, pa pogledaj ih. I znam tu priču o Cezaru i golubu. Užas živi.
– Dakle, misliš da jesu niža bića? – inzistirao je, uzdigavši se malo nad Mikijem da ga pogleda s visoka.
– Mislim, da – odgovori pomirljivo.
– E pa onda upadaš u kontradikciju!
– Ja tako ne mislim – presiječe Miki s nekom tugom u lavežu.
Oba su psa odvojila pogled jedan od drugog i zagledali se pravo pred sebe. Neka je žena pokušavala uplakanom djetetu nabiti žuti šeširić na glavu, a čovjek koji je smireno stajao tik do njih buljio je u užurbane ljudske spodobe mileći jezikom po sladoledu koji mu je sjedio u ruci. Psi su se pogledali i zatim se koncentrirali na tlo pod njima, proučavajući tragove sitnog šljunka koji im je dodirivao šape.
-Mi psi nismo takvi – nastavi Cimi razgovor s jednakom žestinom, dižući glavu prema drugu – znaš li ti da su rotvajleri hodali uz bok Cezaru? Da su bili dio rimske vojske?
Miki se nasmijao i odmahnuo šapom.
– Kako ne znam – nacereka se – kakav bih ja bio pas da to ne znam? Dika i ponos naše vrste.
– Nego šta – zalaja Cimi ponosno.
– Ali čekaj – zamisli se Miki – nismo li sad golubove optužili da se uvlače u dupe imperatoru?
– Kako to misliš? – namršti se prebirući šapom po šljunku.
– Pa mislim, rekosmo da su golubovi lizači imepratorskih dupeta, a naši hodali sa rimskim vojnicima.
– Pa to smo mi! Psi su viša bića!
– Ali po čemu? Po onom istom po čemu su golubovi niža?
Cimi ga oštro pogleda ispod oka i zareži.
– Nikad, ama baš nikad – režao je – ti sjajni rotvajleri nisu klimali glavom vojnicima. Nikad. Naši su išli ponosno, a ne ko ovi što na sve pristaju, govna golubarska.
Miki se u njega zagleda s nekim strahopoštovanjem u očima i njušci.
– U pravu si – složi se Miki – idioti klimatorski. Mi i zalajemo. Kad si čuo zadnji put goluba da laje?
– Nikad ti nisu zalajali – odvrati Cimi, škiljeći pakosno očima uperenima u goluba koji se pokušavao zaletjeti u neko dijete – ne bi priroda to stvorila da u jednom tijelu imaš sposobnost da zalaješ i da klimaš glavom.
– Tako je – složi se Miki.
– Pogledaj ih – rugao se Cimi – pogledaj onog tamo pored stupa što se zaklimao. Ne bi taj imao gram mozga ni da ga za njega preklinješ.
– Da. Odvratni su.
Pseta se odvojiše pogledima i zagledaše se u tucet golubova pred sobom, koji kao da su postali agresivniji nego onda kad su zauzeli pozicije kod bandere. Cimi pogleda na visoki sat posred trga; vrijeme je za odlazak. Klimnu glavom, a Miki odvrati kratkim treptajem očiju u znak da je shvatio šta taj mig znači. Psi se rastadoše, znajući da će, valjda telepatski, osjetiti kad će im doći vrijeme da se ponovo na ovom mjestu susretnu. A kako im je to već gotovo postala navika, slutili su da će taj trenutak doći veoma brzo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori