Sanja Kobasić-Bužimkić: Pjesma

jedna je pjesma skoro
ostala nezapisana.
Zaplela se skoro o
grane drveća
prolistalog u nekim
davnim sjećanjima.
Zastala je zamalo
u notama proljeća
što me mamilo
cvjetno-voćnim mirisima
i šaptalo glasom vjetrova:
uživaj u dokolici,
ostani besposlena!
Malo je trebalo
da je zaboravim,
tu pjesmu koja mi se
stalno vraćala
između ritma
života svakodnevna.

Pjesma se provlačila
kroz moju kosu
dok sam je prala,
šuštala mi među prstima,
škakljala dok sam spavala,
zaplitala se među
snove, postojala
dok sam hodala
među drugim ljudima,
prolazila ulicama,
kupovala namirnice
i jela hranu
začinjenu mišlju
da sam nešto zaboravila.

Pjesma se tiho bunila
dok sam živjela
životom ne-pjesnika, u
onim malim uobičajenim
kretnjama i zbivanjima
u kojima se utapam
dok ne pišem – ne dišem – ne živim,
i davala mi kisik
i kad nisam za to znala.

Na kraju,
pjesma je završila
na ovim stranicama,
u ovim riječima.
Tako smo pjesma
i ja opet jedno,
ona je živa i
diše mojim ritmom
i u mojim stihovima.
Sad sam od nje
slobodna.
Bar mislim.

Ah, dosadne li pjesme,
divne li pjesme…
Pjesmo moje misli,
ostani sa mnom,
molim.

Foto: Asja Bužimkić, 2017.

Odgovori