Sanja Kobasić-Bužimkić: Kako je nastala ova pjesma

Biti osjetljiv
Na cijeli svemir
Divna je i, naravno,
Prokleta stvar.

Voljela bih biti
Tvrda kao kamen,
S kožom kao
Broncom,
Jaka kao
Vjetar koji
Juri naprijed
I ne gleda
Ni u koga.

Voljela bih biti
Mirna kao stablo,
Izraslo kraj puta:
Krošnja bi mi bila
Kuća pticama
A korijenje
Staro i duboko –
Iščupati ga
Ne može ništa.

Ja naravno
Nisam jaka
Kao stijena;
Nemirna sam
Kao leptir,
Zarobljen
Između dvostrukog prozora.

Prozirna sam, inače,
Kao šumski izvor
I isto tako
Promjenjiva, nestalna.
Osluškujem sve
Vibracije prirode
I svemira.
Sve, skoro sve
Trpam pod svoj
Stari kaput
Koji šeće sa mnom
U mojim
Nemirnim lutanjima.

Skoro sve
Razumijem,
A opet nisam
Sretna,
Jednostavno sretna,
Kao što se čini
Da su sretni
Jednostavni ljudi,

Ali danas sam, ipak,
Sobom zadovoljna.
Jer, gledajte, ja
Ipak nešto mogu:
Uzeti malo
Prašine sa zvijezda,
Malo praha
Životnoga žara,
Malo mudrosti
Tišine,
Nešto snage
Slabih
Koji ipak žive,
I mogu,
Sa svim tim sastojcima,
Stvoriti ove
Stihove.

Foto: Asja Bužimkić

Odgovori