Sandra-Anina Klarić: Noge u mreži jeseni

Već po navici jesen donosi stres privikavanja. Ne ne mislim na one malce koji u suzama ostaju s nekim groznim tetama. Mislim na naše nogice.
Nakon dugog toplog ljeta, slobode i zraka, sad ih treba nazad utrpati u skučen prostor cipela. Još jučer su disale punim plućima, upijajaući sunčeve zrake, veselo skakutale po stijenama, klizile niz oblutke i brčkale se u moru. Danas ih ispire kiše jesenje. Ugurane u tijesne cipele, ulovljene u mrežu od čarapa.
Bune se naša stopala, dok pokušavamo šljapkati mokrim asfaltom, dok nam šušti prvo žuto lišće pod njima.
Začuđeni, jedva ih uguramo u stare cipele, pitajući se kad su nam narasle!? Zaboravljajući kako su se slobodno širile u sandalicama ili potpuno ogoljene na vrućim krajolicima ljetnih destinacija.
Bolni jauk vraća nas u stvarnost, opet žulj, natisak… pobuna naših stopala na tamnicu na koju smo ih osudili do idućeg ljeta. Natiću, poput buhtle preljevaju se preko ruba cipela u pokušaju bijega, a mi s bolnim grimasama gazimo dalje, nestrpljivo čekajući tren olakšanja u povratku domu i spasonosim šlapama.
Eh da, zbogom slobodo, adio sunce, adio more… uhvaćene mrežom jeseni, tužne naše nogice, spremaju se na dugu zimu, do kraja sputane u mračnim čizmama.

Foto: www.pexels.com

Odgovori