Ružica Gašperov : Album tajnih užitaka

Trebao sam biti energičniji, ali suprotstaviti se njoj je kao udarati glavom o zid. Operacija nije bila najveće zlo. Teško mi je bilo ostaviti Napaljenu trešnjicu, Vrelu damu, Atraktivnu tigricu i Pohotne kume nezaštićene.
– Moraš to operirati – rekla je donoseći mi vruću juhu u krevet.
– Dvije-tri upale godišnje nisu razlog za operaciju – pokušao sam se pobuniti.
– A što kad mene ne bude ? Tko će brinuti o tebi ?
Na to stvarno nisam imao odgovor. Sljedećih sam dana obilazio liječnike i nemoguće je bilo pronaći onoga koji bi me htio operirati dok me mama nije proglasila nesposobnim i stupila na scenu. Ušli smo u ordinaciju opremljeni velikom čokoladom. I izašli s njom. Kad je zatvorila vrata, mama je rekla „Najbolje mito je kad im zaprijetiš novinama.“
Mama je bila sa mnom dok smo čekali da me uvedu u operacijsku salu. Na Intenzivnoj je sjedila pored mog kreveta. Kad su me prebacili u sobu, bila je tamo držeći termosicu s vrućom juhom.
– Nema bolesti koju pileća juhica neće izliječiti. Jedi! Treba ti snage – govorila je dok mi je držala žlicu ispred usta.
Miris juhe mi je otvorio apetit. Boljelo je i grebalo dok sam gutao pohana pileća prsa i pire. Zalogaje sam zalijevao toplim čajem. Pire je bio grudast. Pripisujem to maminoj prevelikoj zabrinutosti.
– Brižnost vaše majke će vas stajati još tjedan boravka u bolnici – grmio je ujutro otorinac. – U vašim ste godinama trebali biti na infuziji barem pet dana i tek šesti početi s tečnom hranom.
No, što je tu je. Pripremio sam se na dugotrajni ostanak u bolnici iako mi nije drago. Nimalo mi nije drago. Što ako stigne jedno od onih pisama ? Što ako mama otvori pismo „Nabrekle breskvice“? Ne usudim se ni pomisliti.
Mama je došla bijesna. Oduzeli su joj na ulazu sve što je nosila. Dovezao ju je mali Željko.
– Je li došlo neko pismo za mene ? – upitao sam sa zebnjom.
– Nije. Odakle ti to ? – upitala je i znao sam da govori istinu. Mama uvijek govori istinu.
Mali Željko ima ženu i dva sina i pristojna su obitelj, jedni od rijetkih u neboderu koji nas pozdravljaju. Uselili su u stan ispod nas prije dvije godine. Prije njih je tu stanovala Milica, žena koju bi, tako sam tada razmišljao, svaki muškarac poželio. Dugo sam se bavio mišlju kako bi bilo divno kad bi se nas dvoje vjenčali. Povjerio sam se mami i zatražio savjet. Rekla je da sam odrastao muškarac i da radim što mislim da je najbolje.
Sljedećih je dana neumorno čistila. Miris octa je stalno visio u zraku. Istresala je svaki pokrivač, svaki jastuk, svaki tapetić, štoviše, posipala ih je sodom i četkala na ogradi balkona. Nabavila je sadnice i, u želji da se što prije razbujaju, neumorno ih zalijevala. Uživao sam u njenoj sreći. Noću, dok sam u glavi slagao rečenice kojima ću pristupiti Milici, slušao sam mamine korake. Znam da joj, zbog uzbuđenja što će uskoro dobiti nevjestu, san nije dolazio na oči. Mislim da je dodatno sređivala svoju sobu, jer su joj često ispadali predmeti na pod.
I, kao što obično biva, moj san je eksplodirao; komadići mu se pretvorili u crne krhotine i zabadali mi se u srce. Mislio sam da ću umrijeti. Slučajno sam se zatekao u hodniku kad je na stepeništu počela galama. Malo sam odškrinuo vrata.
– Ne mogu više – čuo sam Miličin histerični glas. – Neka je vrag nosi! Uništila mi je život. Prodat ću ovaj stan. Baš me briga tko će u njega useliti. Dabogda uselio Hitler !
– Nemojte tako – smirivala ju je, po glasu bih rekao, Muniba s dvanaestog kata.
– Lako je vama reći. Voljela bih vidjeti vas da robu morate sušiti u kući. Stalno istresa oblake prašine preko balkona, ne znam samo otkud joj, a da ne govorim o zalijevanju cvijeća.
– Jeste li je upozorili ? Stara je. Možda i nije svjesna koliko vam to smeta.
– Molila, upozoravala, prijetila; ona svaki put sve gora. Najgore od svega je što šeta u klompama, pa još baca teške predmete po podu. Možete li zamisliti kako mi je ujutro odlaziti na posao poslije neprospavane noći ?
Tiho sam zatvorio vrata ošamućen onim što sam čuo. Kakva nezahvalnica ! Baš dobro što nisam stigao razgovarati s njom. Čudovište, koje na najgnusniji način gazi sve plemenite napore moje mame, ne bih oženio ni da je posljednja na svijetu. Bit će najbolje da se vratim svom hobiju i zaboravim u kakvu sam se opasnost mogao dovesti nedovoljno promišljenim postupcima.
Novine smo redovito kupovali. Mama je voljela na vrijeme biti obaviještena ako je umro netko od njoj poznatih ljudi. Tada bi se nalaktila na stol i zaronila u sjećanja o pokojniku. Moram priznati da je mama, kad se trebalo sjetiti detalja iz nečijeg života, bila prava enciklopedija. Prije je sprovode obavljala ona, ali otkad je manje pokretna, preuzeo sam tu nimalo lijepu dužnost na sebe . Ne jednom me upozorila da se čuvam kćerke nekog pokojnika kojemu sam odlazio na sprovod. Takva je moja mama ; uvijek pažljiva i oprezna. Baš zbog toga se nisam usuđivao uživati u svom hobiju dok je ona budna.
Svake večeri nestrpljivo čekam da se iz njene sobe začuje hrkanje. Otvorim tada novinu i grozničavo listam do rubrike bez koje ne mogu zamisliti život. Presavijem novinu i zaronim u najljepše, ako ne i jedine lijepe, trenutke u svom životu. Pogled mi polako klizi s kućice na kućicu i zaustavlja se na svakoj trenutak dva, a na nekima i dulje. Ima tu zanimljivih i manje zanimljivih tekstova, ponekad skarednih, najčešće uzbudljivih. Ne jednom mi je bilo mučno od onoga što se tu nudilo.
„Hot starija imućna dama, 75 godina, sa sela puna života, traži gospodina za suživot.“ Ovaj mi je oglas bio najgadljiviji. Pa ta takozvana dama je generacija moje mame. Ne mogu zamisliti svoju mamu kako se gola valja po krevetu. Pri pomisli na njene bijele ovješene obline, razlivene po plahtama, mi se povraća. A tek gnjecava put pod prstima i osjećaj da sam legao na tek uzašlo tijesto. Kiseli miris stare kože. Dovoljno da ti se zgadi cijeli ženski rod. No, sreća je da takvih oglasa ima zaista malo.
Ponekad moja mašta postane neobuzdana. Atraktivna dama depilirane mace, stare koke traže muškarca za osvježenje u troje, vrela i iskusna domina voli štikle i bič, mlada i veoma lijepa vlasnica i muškog i ženskog spolnog organa … Nažalost, ne mogu se prepustiti zovu ovih sirena. Previše je tu rizika. Moram se zadovoljiti lijepljenjem ponajboljih u svoj album. Tako su mi uvijek pri ruci i mogu uživati u njima kad poželim.
Poslije pažljivog čitanja dolazi trenutak odabira. Polako guram ruku u procjep između zida i uzglavlja; jedino mjesto gdje moja mama nema pristupa. Otkad je onemoćala, pomicanje teških komada namještaja i oprašivanje iza njih sam preuzeo na sebe. S vanjske strane uzglavlja sam pričvrstio mrežicu u koju odlažem sve ono što nije za mamine oči. Jedna od tih stvari je i moj album. Iz ladice u noćnom ormariću vadim škare i ljepilo, pažljivo izrezujem i lijepim.
– Nisam pametna što ću – govori mama već s vrata. – Sutra je veliko čišćenje, ti u bolnici, a ja ne mogu sama.
– Čistit ćemo kad izađem.
– Tko zna koliko ćeš još biti ovdje, a već je prošlo mjesec dana.
– Neće se ništa dogoditi ako jednom preskočimo – smirujem je.
– Preskoči jednom, preskoči drugi put, začas ćemo biti kao oni luđaci na televiziji.
– Pretjeruješ – usuđujem se pobuniti.
– Zamolit ću Željka da mi odmakne i vrati namještaj na mjesto, a ja ću pobrisati. Valjda me neće malo veći trud ubiti.
Trnci mi se penju stražnjom stranom vrata, ulaze u kosu i lagano je podižu. Gotovo je s mojim tajnama. Sutra će mama zaći s krpom iza mog kreveta i pronaći album i nekoliko pisama koje sam dobio tijekom godina. Redovito izabirem oglas tjedna, uglavnom nevine djevojke željne romantične ljubavi, i pišem im opširna pisma. Uživam izlijevati svoju dušu na papir. Rijetko dobijem odgovor. Jednom sam se odvažio i napisao pismo damici bujnih grudi koja traži samo seks. Malo promjene čovjeka veseli. Odgovorila mi je potvrdno, ali kad smo pokušali utanačiti mjesto sastanka, sve se izjalovilo. U mom je stanu bila mama, u njenom muž.
No, nisam klonuo duhom. Nastavio sam neumorno pisati iz tjedan u tjedan nadajući se da ću napokon pronaći ljubav svog života koja će voljeti i moju mamu. Sad će se sve naprasno prekinuti zbog prokletog čišćenja.
Ujutro je došla vedra i nasmijana koliko to ona može biti. Razgovarala je s liječnikom. Pustit će me kući u petak. Živog, zdravog i bez krajnika. Nije spominjala čišćenje, pa nisam ni ja. Kako je vrijeme odmicalo, bio sam sve opušteniji uljuljkujući se u pomisao kako čišćenja neće ni biti. Kad je mama, prije nego je otišla, rekla da je Željko na službenom putu i da se neće vraćati do sljedećeg tjedna, povjerovao sam da sam ponovno miljenik sreće. Pozdravio sam je neobično čilo.
Sutradan su se vrata naglo otvorila. Svom snagom su udarila u zid. U dovratku stoji mama. Usne su joj ravna crta. Jedno oko se nervozno trza. Drugo je stisnuto. Pod rukom čvrsto stišće moj album.

Foto: www.pexels.com

Odgovori