Robert Janeš: Nessun dorma

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš na prostranom ležaju,
kolijevka sjena, miriše sijeno pokošenih početaka, s miomirom,
vijesti koje kasne neće bolovima uznemiriti moju neprisutnost
pored postelje neizvjesnih povlačenja, osušeni list crvenog jasena.

Pišeš mi pismo iz svojih odaja, pišem ti pismo iz svog svijeta,
pisma nam se mimoilaze, pisma nam se križaju i poništavaju,
nisu različiti jezici već suprotni predznaci naših zabluda.

Tražim te po tangenti koja je dodirnula moju kružnicu,
dodirnula livadu na kojoj sam ostavio ulegnutu travu,
svojim leđima utiskivao dragulje u vječno nadolazeće pitanje:
Što kuhaš u tom svojem napuklom lončiću zlatnožute boje?

Koje biljke da ti uberem da izvedu te iz labirinta crnih ponornica?
Zašto prodajem tvoje organe, pitaš, u plićaku prljavo zelene vode,
i zašto, zašto su koljena klečala, a zašto se ruke sklapale?

Svu bol koju skupljaš odnio bih navrh puste gore i spalio je,
i spalio bih taj bol zajedno s rukama i nogama koje su ga donijele,
zajedno s očima koje su ga gledale, s ušima koje su je slušale.

Ti ne prepoznaješ moje korake jer ti osjećaš tuđinca u sebi,
tvoja crijeva nisu moja cesta kroz osunčani galaktički park,
i tvoja se kost od namočenog papira previja do rastvaranja
u točci u kojoj tvoja tangenta dodiruje moju tanahnu kružnicu.

Pišeš mi pismo o slikama koje se uvijaju, vlaga je na hladnijem zidu,
vlaga se ne vidi ni kroz jake teleskope oblikovane prstima i šakama,
pod staklom u okvirima stanje je nepromijenjeno, relativno sigurno.

Pišeš mi pismo na stolcu koji jezivo škripi u tvoju besanu noć,
besanu noć bez nade u mogućnost bijega, Halašnjikovi s fantomkama
dolaze u crnim haljenama, otimaju gluhonijemoj djeci povike u nebo.

Nadam se da spavaš. Nadam se da spavaš bez maničnih sjećanja
na moje prošle živote o kojima sam otrovnici pljuvao u oko,
sa sivolikim dijelio iglu, s pijanim dječacima miješao bljuvotinu
na postajama na kojima nestaju jer nikad ne staju brzi vlakovi.

Pišeš mi pismo o kući koja se boji nekog budućeg zemljotresa,
zabada svoje temelje duboko u nebo, svoje vrhove zakapa u zemlju
i pušta korijenje koje pada na nas poput tvoje zapuštene kose.

Odvedi me, molim te, odvedi me u bezdan svoje duše, odvedi me
tamo gdje ću se možda naći u točci u kojoj tvoja tangenta
ima nešto posebno, sasvim nešto s mojom bojažljivom kružnicom.

Nadam se da spavaš u krošnjama ljubavi iz koje si rođena
i da sjajiš mjesečinu kroz Saturnove prstenove tjerajući sablasti
da se poput gustih jogurtastih oblaka rasplavljuju nebom
pod kojim tvoja tangenta beskonačno dodiruje moju kružnicu

makar u samo jednoj točci u kojoj ćemo bdjeti nad tvojim snom.

Foto: www.pexels.com

Odgovori