Robert Janeš: Mirisi

Miris bijele boje

Silina kiše priljubila je tamnozelenu kabanicu za odjeću
ispod. Pogledao sam dolje, prema svojim stopalima. Krupne
kišne kapi stvarale su tamne krugove na bijelim tenisicama.
Stare crne cipele sam ukrasio bijelim krupnim točkama. Obukao sam preširoke i prevelike pokrpane stare prugaste hlače i stavio na njih zelene naramenice. Preko žarko žute košulje navukao sam crveni prsluk sa zelenim džepovima. Na glavu sam stavio žarkocrvenu raščupanu vlasulju.
Pogledao sam u ogledalo. Lice je bilo obojano u boju bijele ruže s naglašenim crvenim ustima s krajevima na obrazima razvučenim u grimasu. Koncentrični crni krugovi i neizostavne uspravne pruge preko očiju. Jedna krupna, crnom bojom naslikana suza ispod desnog oka i neizostavna ping-pong loptica obojena u tamno-crveno i tankom gumicom oko glave pričvršćena na nos.
Bio sam Klaun. Nijedno dijete na rođendanu još nije vidjelo klauna iz neposredne blizine. Sva djeca na rođendanu bila su razdragana jer su se prvi put u životu igrala s klaunom.
Dječak je zaželio klauna za rođendan. Dječak je dobio Klauna za rođendan. Dječak je bio sretan. Bio sam uspješan Klaun.
Podignuo sam pogled. Kišne kapi slijevale su mi se niz lice
dok je vjetar nemilosrdno savijao grm ruže u vrtu. Kišne kapi
slijevale su se niz bijele latice čineći ružu bjeljom, poput sjećanja.

Miris žute boje

Ne lupa dažd po prozorskom staklu. Ne praskaju gromovi s neba. Ne bljeskaju munje spajajući nespojivo, a opet neodvojivo. Ne, jednostavno sipi kiša, sipi sivilo neba na sivilo zemlje kroz sivilo zraka.
Nekad davno imao sam auto koji je imao žuta svjetla za maglu. Tvrdilo se da je to boja svjetla koja se bolje vide u magli i bolje osvjetljavaju cestu u istim uvjetima.
Onda se dokazalo da je ljudsko oko osjetljivije na svjetlije tonove i da mu je žuta boja osvjetljavanja neprirodna i da sunce nije žuto kako smo ga kao djeca bojali na našim crtežima i da je svjetlost bijela i da… da, nekako mi nedostaju ta žuta svjetla u magli. Kolikogod bila neprirodna.

Miris narančaste boje

Jučer sam se sjetio jedne ranojutarnje vožnje tramvajem kroz Novi Zagreb.
Bilo je ljeto. Polako, polako, topla je lopta odgurivala tamu i svježinu noći u bučnu glazbu dana. Ne znam što, ali oko mene se sigurno nešto događalo, i mislim da sam se okrenut Suncu smiješio držeći u krilu okruglu tikvu lijepe narančaste kore. Ali znam da sam, vidljivo pomičući usnice, ponavljao: “Smiješim se. S razlogom. Vidiš li me? Smiješim se…”
Vozio sam se kroz krajolik prepun suncokreta. Bili su posvuda. Pored pruge. Pored ceste. Između zgrada. U parkovima, na klupama, balkonima, terasama, krovovima. Ljudi su na glavama umjesto kapa i šešira imali suncokrete. Poneki su vodili pse koji su u zubima oprezno držali stabljike suncokreta. U nekim velikim spavale su mačke. Ptičja gnijezda bila su od latica i lišća suncokreta. Jedna žena je nosila ogromni suncokret kao suncobran. Bicikli su imali kotače od ogromnih cvjetova suncokreta. Vidio sam čak i jedan oblak prepun cvijeća suncokreta. A onda…
Preda mnom odnekud se odjednom stvori  suncoliko biće što nikad ne zbori,  k’o Helianthus se predstavi, i reče:  ja stvarno ne volim kad zovu me – cvijeće!
Jučer sam, ne znam točno gdje, vidio tikvu pretvorenu u jack-o’-lantern. Trebalo je biti zabavno. Zapravo je i bilo. Sve do trenutka kad sam se sjetio da je to nekad bila okrugla, topla bundeva kakvu sam jednom davno, u pet ujutro, nosio doma preko cijelog grada. A večer prije, u rukama sam donio pregršt suncokreta umjesto nekog običnog cvijeća.

Miris crvene boje

Sjedim pored netom otvorenog prozora, uživam u zvuku.
Čas prije još bijah na ulici, bježao sam od pljuska, od krupnih, prekrupnih kapi s neba. Sjedim pored netom otvorenog prozora i gledam kako kiša sa stakla moči pod, uživam u zvuku kapkanja. Smješkam se dok mi se iz nosnica puši sjećanje na miris.

***

Osmijeh mi je ostao zacrtan u krajevima usana kistom prizora što se pokrenuo u trenutku kad sam s ulice uletio u kućnu vežu.
Tri osobe, tri žene, tri simpatična pletena šeširića nad odjećom veselih i jakih boja, tri para očiju koja su uplašeno pogledala u smjeru tek maloprije praznog prostora, zraka ispunjenog samo molekulama nekih plinova i prašinom koje sam ja prenaglo gurnuo prema njima izbjegavši nasilno močenje i eventualni udar groma u neposrednoj blizini mojih organa za sluh.
Tri različita mirisa. Svaki za sebe i zajedno, odupirali su se guranju zračne mase prouzročenog pomicanjem kroz prostor vlastitog volumena koji posjedujem. Stadoh k’o ukopan pred prizorom. Na tren pomislih da će mi biti ponuđen čaj. No, brzo se snađoh i uzorno pozdravih sa smiješkom – Dobar dan – pa upitah – Može li fotografija, jedna tek, uspomene radi? – vadeći iz džepa hvatač svjetlosnih otisaka u prostor-vremenu, pokazujući svoje namjere.
Smiješci u očima bjehu mi znak odobravanja pa zamrznuh prizor hvatačem. Na kraju se naklonih prozborivši glasno – Domo arigato! – No, tri para očiju sa smiješkom i dalje me gledaše bez  prepoznavanja poliglota u meni. S mislima o čaju krenuh se uspinjati drvenim stepenicama gore, prema stolici na koju ću uskoro sjesti ispred prozora što ću ga tren kasnije širom otvoriti.

***

Sjedim pored otvorenog prozora uživajući u mirisu netom ispranog zraka.
Čas prije još zamrznuh prizor kojeg sad nema. Nestao, otopio se ili ga ni bilo nije.
Opet, postoji nešto što bi kao dokaz moglo poslužiti… Smješkanje krajevima rumenih usnica podsjeća na moguću grešku: trebalo je možda triput glasno reć’ – Kamsahamnida!

Miris zelene boje

Praznina, praznina mi treba. Bjelina, bjelina i zemlje i neba. Prolaznost. Početak praznine ujedno je i njen kraj. Istočasno kad nešto označimo prazninom, to više nije praznina.
Prvi trenutak života ujedno je i prvi trenutak umiranja. Prekidom života umiranje gubi smisao. Prestaje li smisao života ako nestane smrti? Prestaje li život smrću ili počinje tek?

Promjene

Ponekad je rat ono što je stvarno i što naizgled nešto mijenja. Ponekad je mir to što treba da bi se bivstvo sagledalo u svoj toj nepostojanosti svega postojanog. A uistinu, sve je to stalna igra uma koji je jedini taj koji se nikad ne umara. I kad ga zaposliš on opet nađe snage da nešto za sebe stvara u nekom mračnom kutku do kojeg ne dopire svjetlo svijesti.
Ponekad trebam da nema sjećanja, da nema osjećaja, da nema nadanja, saznanja, pretpostavki, mišljenja, sigurnosti, nesigurnosti…

Proljeće

Proljeće je simbol buđenja. Porađanja. Početka života. Paleta proljetnih boja… Praznina se ispunjuje bojama. Prekrivaju li boje bjelinu? Početak novih promjena. Polazište nove prolaznosti. Predočavanje smrti. Prisjećanje na činjenicu da svakog proljeća počinje novo umiranje.
Ponekad ležim na travi, mravac mi hoda preko ruke i izaziva osjećaj škakljanja u predjelu slabina.

***

Ležao sam na travi, ja – ljubitelj zime i hladnoće, sredinom proljeća i promatrao zeleni oblak na pariško-plavoj pozadini. Oblak je ličio na ništa.
Dao sam mu ime, oksimoronsko, ali mirisno: Zelena Praznina!

Miris plave boje

Bila je rijeka ispred mene. Tekla je bojama zrelog ljeta. Na kaskadama i brzacima bojila se je nekako drugačije. Voda je navukla srebreni plašt nad rijeku. Preko njega je složila boje jednu uz drugu. Boje su se razlijevale, jedna preko druge prelijevale, ali još se nisu miješale.
Voda je zažuborila, zabrbotala, zagrgotala. Na kraju je zahučila i pokazala mi dugin most.
Vjetar je zaplesao oko mene ples listova u zraku pa mi vragolasto sapleo oko glave tanki prozirni veo. Skidao sam s očiju paučinaste niti dok je Bifrost polako nestajao u igri vjetra i rijeke.
Stajao sam neko vrijeme na obali. Osluškivao govor vode. Htio sam učiti iz njene mudrosti.
Vidio sam drugu obalu, mamila me. Htio sam priječi rijeku. Htio sam znati što je preko. Kako protječe vrijeme na drugoj obali?

***

Krenuo sam polako uzvodno. Obalom, prema izvoru. Tamo gdje se obale rijeke spajaju.
Na drugoj obali, usporedno sa mnom, kretao se lik prekriven plaštom u boji mora oko tvog otoka. (Mada me ideja tog otoka više podsjeća na ušće rijeke, možda se ipak sretnemo na izvoru?)
Rijeka je izvirala s vrha goleme modrikaste stijene padajući mirisno desetak metara u dubinu. Ušao sam u hladnu vodu, pod slap, i pustio da me pere. Udarala me žestoko, htjela gurnuti, srušiti, ali nisam se dao… Ostao sam stajati.
Ubrzo, kosti me zabolješe od hladnoće. Izjurio sam tresući se. Voda se u tankim strujicama slijevala niz golo tijelo. Gledao sam kako je zemlja upija. Upija vodu obogaćenu mojim svojstvom.
Osjećao sam miris koji me dotiče toplinom tvojih dlanova dok mi na lice padaju kapi dana koji je preda mnom.

***

U dva smo svijeta. A jedan je. Ne znam znači li to da je udaljenost među nama jednaka nuli ili je beskonačna. Po nekim filozofijama, a bogme i u praksi, to je isto. No, mome umu je ipak milija ona udaljenost jednaka nuli. Od beskonačnosti me zaboli trbuh i dobijem grčeve.
Nedostaju mi tvoje ruke. Uvijek tako konačno svježe mirišu.

Miris ljubičaste boje

Čujem li samo ja tu glazbu? Jesu li to frekvencije prilagođene samo mojem slušnom sustavu, jesu li to vibracije koje samo posebno prilagođen slušni živac može dovesti do centra u mozgu gdje se pretvore u glazbu koja širom otvara vrata uma?
Sviraš li to ti u vrtu svoj violončelo u haljini boje lavande zadignute tako da ti se vide savršeno preplanula bedra?

***

I ponese me ta glazba, ne u snove mjestima, nego na mjesta sama.
Nađem na mjestima na kojima predhodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle i odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem “gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata… (hoće li svi ti trenuci biti izgubljeni kao suze na kiši?)”*

***

Idem sad mirisati glazbu iz vrta. Ne gledati. Ne slušati. To ću sutra.

* parafrazirani dio monologa replikanta Roya Battyja iz filma Blade Runner

Foto: www.pexels.com

Odgovori