Robert Janeš: Aberacija

… o tome kad skinem naočale
pa nestanu sve nesavršenosti?
Nisam? Prije nekog vremena
obojala si kosu u crveno a ja sam te polio plavom.
U ljubičastoj ekstazi
imao sam dubinski san o tvojem međunožju:
ulazim ti straga dok na prozoru
razgovaraš sa susjedom
i prisluškujem tvoje unutrašnje žudnje,
što ćeš mu sve raditi
kad ti očisti kuhinju do sjaja Oriona;
zabavljaš se vrteći karlicom u našem vrtu
kao Pas što laje neki duboki glas
vibrirajući utrobu.
Pusta sluz ti teče niz bedra,
meni se lijepe prsti i kapci,
skidam naočale i brišem;
sudarila su se zviježđa
Capricornus, Pisces i Leo Minor,
Himera je napala Velikog Medvjeda
koji joj je operušio peraje i krljušt
i sad gleda Zlatne ribe u prozoru autobusa:
pločnik je pličina opičena,
mačka se okljunila ptičjom grajom,
vrijeme se vrti u džungli džambo plakata,
jednooka stabla plešu totentanc
puneći otpacima ravnu vranu,
navru tanke strujice krvi,
tetoviraju bijele tajne –
glanc na sferične strane stajnih trapova…
A ti? Ti svijetliš orgazmično
dok se zabijaš u moje meso,
onda pušiš a ja u dim poludim
i šuštim: Jesam li ti pričao…

Foto: www.pexels.com

Jedna misao o “Robert Janeš: Aberacija”

Odgovori