Rafaela Perić: Kao u horor filmu

E, sad jedna malo napetija iz OŠ Šijana

Sve je počelo sunčanoga dana u pet poslijepodne. Kao odgovorna teta, vodila sam u šetnju svoga malog nećaka Alexa koji je meni sve na ovome svijetu. Njegova je majka, moja sestra, zaslužila odmor od malog vragolana, pa sam ga odlučila pričuvati. Alex i ja inače se odlično slažemo iako on još ne zna pričati. Nakon oblačenja u topao skafander i navlačenja s njegovom zabrinutom mamom krenuli smo u šetnju.
Ja sam inače osoba puna strahova. Nakon nekog vremena počela sam se osjećati kao da nas netko prati, Mislila sam da je njegova majka pa sam ju nazvala Bila je kući. Alex i ja smo u tom trenutku bili vrlo udaljeni od kuće te se nismo mogli vratiti brzo. Pokušala sam vidjeti tko nas to prati, no sve što sam uspjela vidjeti bio je čovjek u crnoj odjeći. Prepala sam se kada sam ga uočila. Pokušala naći nekoga da nam pomogne, no nigdje nije bilo ni žive duše. Kada sam uzela mobitel u ruke u pokušaju da nazovem mamu vidjela sam da nemam signala. Osjećala sam se kao u horor filmu. Počela sam vrlo brzo hodati, no sa Alexom u kolicima bilo mi je vrlo teško dostići neku veliku brzinu. Prije negoli sam se snašla, maskirani čovjek se stvorio ispred nas. Zatvorio mi je usta nekom gazom koja me uspavala.
Probudila sam se nedaleko od moje i Alexove posljednje lokacije, kod mora. Iste sam sekunde u plaču počela trčati i tražiti nešto što mi je nedostajalo, Alex. Površina plaže je ogromna pa mi je bilo vrlo teško sa mojom niskom kondicijom. Kada sam shvatila da nade više nema, otrčala sam kući. Stigla sam do pola priče, kada je sestra shvatila što se s njenom bebom dogodilo. Briznula je u plač, no nije vikala jer je bila prezauzeta pakiranjem ruksaka kako bismo krenuli u potragu za našom malom bebom. Iako nisam vidjela ništa, ni gdje je otišao, ni tko ga je uzeo, naše su duše bile povezane te sam predosjaćala da ćemo ga pronaći. Otišli smo do plaže i počeli tražiti tragove. Našli smo registracijsku tablicu koja je otpala na mjestu gdje se sjećam da sam posljednji put vidjela Alexa. Na tabeli je pisalo ST. Za ovu malu bebu spremni smo bili i obići cijeli svijet. Osjećala sam se odgovornom za njegov nestanak, te sam se obvezala da ću ga naći. Sa registracijskom tablicom u rukama žurno smo ušli u autu te krenuli na put.
Bilo mi je vrlo teško diviti se velikim zelenim planinama sa bijelim vrhovima ili poljima vinove loze koja su se nalazili u podnožju planine jer sam se osjećala nepotpuno. Čak smo i prošli kroz sela u kojima se ljudi za nedjelju oblače u narodne nošnje i tako prolaze selom. Sve su njihove šarene nošnje meni izgledale bezbojno. Nisam znala što ću sama sa sobom te sam samo čekala da dođemo u Split.
Čim sam ugledala natpis “DOBRODOŠLI U SPLIT” uzbudila sam se i primila registracijsku tablicu u ruke i iščekivala da majka stane ispred policijske stanice. Kada je auto bilo u mirovnom stanju, istrčala sam i ušla u postaju vičući da mi je potrebna pomoć. Policajci su došli do mene i krenuli me ispitivati. Jako sam se prepala i samo sam čekala da me mama spasi. Mama im je poslije sve objasnila te su odmah znali što učiniti.
Uzeli su tablicu u ruke te potražili tko je vlasnik vozila. Ispalo je kako je taj čovjek ujedno bio i mamin bivši šef s kojim se ona gadno posvađala. Policija nas je otpratila do njegove kuće u Solinu. Čim smo se približili kući, čuli smo plač. Znali smo tko je to. Bila sam presretna, emocije su me preplavile. Nakon mirne zamolbe da se otvore vrata i vrati nam se dijete, vlasnik se pobunio. Policija je brzo srušila vrata. Ugledavši Alexovo lice nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam se kao kada sam ga prvi put primila u naručje. Čvrsto sam ga zagrlila i nisam ga puštala. Maminog bivšeg šefa zatvorili su na dugo vrijeme.

Foto: www.pexels.com

Odgovori