Nikola Šimić Tonin: Život – roman Ivana i Ljiljane

Po predstavljanju tri pjesničke zbirke Ljiljane Dobra, žirjanske nevjeste, rođene u Novom Sadu: Bol vetra (vlast. nakl. 2009.), Sjaj svica: haiku (Hrvatsko književno društvo, 2010.) i Sunčev spomenar (AM graphic, 2016.) 22. ožujka 2017. u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića u Šibeniku. Knjige su predstavili Nikola Šimić Tonin i Jere Bilan uz moderatora Ivu Mikuličina

Uistinu život piše romane, u životu pjesnika Ivana Dobre Žirjanina i Ljiljane Dobre iz Novoga Sada, rođene Obradović, napisan je jedan ljubavni, život-roman, koji se ispisuje i dalje, i živi.

Kada pred sobom imate umjetničku osobnost, kakva je i jeste Ljiljana Dobra, ne znate od kud početi. Široka je umjetnička lepeza koja se nudi, poezija u svim njenim oblicima, umjetnička fotografija…
Biti ženom umjetnicom, pjesnikinjom, umjetničkom fotografkinjom, na bilo kojem dijelu meridijana i paralela, pa i u Hrvatskoj, u bilo koje doba, pa i ovo, materijalistički iznureno do krajnjih siga moralne erozije, znači sigurno se opredijeliti za bol, zanos, trajni nemir, i (ne)razumijevanje. Ljiljana Dobra, iz dana u dan propituje se o smislenosti svoje životne misije, na životnome šahovskom polju – na razmeđu igranja životom i života koji je – više od igre. Biva putokaz i most koji povezuje. Od organizirane strofičnosti i vezanog stiha preko paučinaste haiku-vizije, gdje se zamjećuje umijeće fotografskoga zapažanja detalja u najkraćem poetskom obliku, Ljiljana znalački brodi do dominacije slobodnog stiha, kako tekstualno opsežnih pjesama tako i epitafno kraćih lirskih izričaja, poigravajući se znalački pjesničkim umijećem.
Proročki i ni malo slučajno, u svojoj Završnoj pjesmi, ispovjedno i ogoljeno Ljiljana priznaje, opijena životom i okovana pisanjem, da je – ničija, samonikla i svoja. Baš kao i samonikli cvijet! Ako ga itko i pokuša silom iščupati, ponovno će niknuti u poetskoj Arkadiji kojoj nema kraja, kako to s pravom zamjećuje mr. sc. Tatjana Stupin-Lukasević.

Odgovori