Nikola Šimić Tonin: Strila

Preko drvenog mostića ulazimo na naš brod. Na našu Strilu. Svaki veslač uzima svoje veslo koje može imati dužinu samo koliko je brod širok. Dovoljan i jedan veslač jer je veslo neznatno teže od običnog vesla neretvanske lađe.
Proguravaju vesla kroz okrugle otvore dva lakta iznad razine mora, a okviri otvora od tvrdog drva i zbog trošenja i trenja izmjenjivi. Vesla su toliko približena moru jer je razma broda dosta viša i podebljana da se po njoj može trčati za naskok, a usput štiti veslače od bočnih napada strilama.
U trenucima takvog napada ostatak posade zaštiti se iza visokih bokova Strile koji ujedno, svojom visinom, olakšavaju skok na nekakvu galiju. Napad skoro uvijek izvodimo veslajući, a ponekad su i jedra pripomoći; posebno kad imamo posla sa mahnitim gonjenjem neprijateljskom veslaricom. Na tim galijama obvezno je naše roblje koje vesla na ritmičke udare bubnja, prikovani za svoje klupe i gonjeni bičevima do smrti. Kada ih oslobodimo darujemo im dotadašnje gospodare neka im se osvećuju do mile volje. Oni pametniji ih samo dobro istuku i predaju Turcima kao – veslače. Pri tome još i zarade.
– Živjela pravda!
Dakle otisnuli smo se niz struju i lagano veslali dok nismo digli oba jedra. Strila je ubrzala i momci su uvukli vesla koja su se točno uklopila po širini broda. Neobično je važno da nam vesla ne strše jer bi ih mogli polomiti u napadu na drugi brod. Na oba kormila su malo jači momci, treba imati snage za kontrolu tolikog velikog broda. Ti su momci znali svaku mušicu naše Strile i na svako njezino zanošenje rutirano ispravljali kurs plovidbe tako da nam je brazda bila ponosito ravna. Većina posude sjela je na desnu bandu broda. Iz tog pravca puše maestral. Tako smo mogli još jače zategnuti jedra i naša Strila potvrdila je svoje ime. Nitko, nikad nije imao brži brod. Malo vremena trebalo nam je dok smo se oslobodili Pelješca i sada smo već u zoni lova na brodove. Čak smo i mi mogli postati lovinom i tu je svatko svakoga na smrt ganjao. Nije to bilo ni malo šaljivo mjesto. Prije mraka moramo naći pogodnu uvalu i u njoj provesti noć. Uvala mora biti udaljenija od pomorskih ruta da nam po noći ne naleti neki drugi brod u potrazi za sidrištem. Lako bi nam blokirao izlaz i možda, brojnijom posadom, odredio našu sudbinu.
Na sve moramo misliti. Vatre se ne pale noću već se jede sušena slanina, pršut, slane srdele, sir, luk i pogača… ovaj put pijemo tanku bevandu od crnog vina koja nema snagu opijanja, a izvrsno gasi žeđ i osigurava zdravu vodu. Jedrima smo natkrili brod misleći i na mogućnost ponovnog brzog dizanja jedara i brzog uzmaka, ako zatreba. Nije nam loše. Potpuno smo sigurni u naše izviđače koji su se tako razmjestili da im ništa ne može promaknuti. Imamo ugovorene, prigušene zvižduke, a takvim zvižducima dozivamo i djecu kada smo kod kuće. Preko gornjih zubi potjeraj zrak i dobit ćeš taj zvižduk, koji možeš modelirati za osobnu upotrebu. Zanimljivo, svako dijete prepoznaje zvižduk svog oca gusara. Tako se ta komunikacija, poput posebnog govora, prenosi pokoljenjima i svaki gusar vješto dojavljuje događanja u blizini.
Pokriveni jedrima, poput platnenog krova, razmještamo se po klupama i prolazimo između njih. Lako je zaspati dok nas mati Strila lagano ljulja. Umorni smo od navigacije i trebamo skupiti snagu za sutrašnji mogući boj. Da bi bili još spremniji prepričavamo načine prošlih borbi, analiziramo, uočavamo pogreške i tako učimo kako sa što manje krvi pobijediti. Ne mogu više pratiti priče i tonem u san. Tko zna, možda i u snu čujem priču i nesvjesno i korisno reagiram kad zatreba. Začudno je kako se može slatko spavati, a nad glavom visi sudbina. Možda slavna, možda kobna. Uopće ne razmišljam više o tome jer sam se, duboko u duši, pomirio sa mogućim ishodom, a u svemu mi pomaže spoznaja da sam u naponu snage, prepun borbenog iskustva i ne srljam bezglavo već sam uvijek svjestan svog okruženja i uvijek znam tko mi je za leđima. Bitno je predviđanje situacije i prilagođavanje istoj. To mi je i donijelo nadimak Brzi. Momci pomnjivo slušaju moje povike i munjevito se raspoređuju po palubama brodova u borbi.
Uglavnom smo pobjeđivali sa nikakvim ili minimalnim gubicima. Da smo imali veće gubitke ostavili bi se gusarenja i pošli bi stočariti dalje od mora.

Probudilo nas je svitanje. Kogo Faca skuhao čaj od hercegovskih trava. Kakav on to zeleniš gura u lonac, nitko ne može pogoditi, ali svi smo kao novi. Samo znam, nije štedio na medu jer smo spoznali, med daje trenutnu snagu koja će nam sigurno trebati. Svaki je sredio i po šaku suhih smokava i malo kozjeg sira.
Momci na koševima zvižde, nema nikog na vidiku. Izvlačimo vesla i polako milimo prema izlazu iz uvale. Baš kad smo digli oba jedra i lijepo ubrzali iza lijevog rta se pojavio brod. Nisu pazili kuda idu i naletjeli su na nas kao naručeni. Odgovarao nam je i vjetar i pravac za napad i sve je bilo baš kako treba. Odlučili smo ne izvlačiti vesla jer smo sa samim jedrima bili puno brži od zdepaste galije bez veslača.
Stizali smo ih vrlo brzo i oni su počeli manevre izbjegavanja koji su im, u ovoj situaciji, bili beskorisni. Nakon nekoliko krivudanja prestali su i mi smo im prišli po desnom boku zaklanjajući im vjetar našim jedrima tako su izgubili i ono malo brzine. Moji momci nabacili su kuke drakmare i privezali galiju za naš brod kao da se radi o prijateljima. Kapetan je taman zaustio da će nešto protestirati, ali mu je pred noge doletjela kamenčina sa jarbola. Znao je, namjerno je promašen i da je to samo opomena pred bezuvjetnu predaju. Kamen, taj obični kamen ga je ponizio. Njega, plemića gorde Republike gađao je kamenom neki tamo drpac, sin njihovih galijota. Zauvijek osramoćen i još je i ropstva dopao. Bljeđeg čovjeka nisam u životu vidio i odlučim se na veliku predstavu. Da ga do kraja sredim. Zazviždao sam povlačenje na Strilu i momci su se spremno vratili na naš brod. Posložili su se i u liniju na srednjem mostu i lijevoj razmi i mirno gledali one jadnike očekujući predstavu.
Namjerno uzgajamo divlji izgled sa ogromnim brkovima namrgođenog i opakog pogleda. Vježbamo i stravične urlike pa i to pomaže. Predamnom je tip u finoj odjeći, a ja sam preskočio na njegov brod u svom najstrašnijem izdanju. Stao sam pred njega i onako, stabilno raširenih nogu gledao tog jadnika. Naplaćivao sam mu svu latinsku bahatost postavivši se nadmoćno, a on je očekivao najgore. Za njega sam bio skoro pa ljudožder. Prezreni zlavo. Dok sam ga mirno gledao zviždao sam momcima da natjeraju posadu galije na prenošenje plijena na naš brod. Zašto da se moji momci umaraju!? Nema smisla i neka to rade pobijeđeni. Uzeli smo im čak i jedra, osim jednog, da mogu dopuzati do prve luke. Sav naš kameni balast bačen je u more, a Strila je dobila plemeniti balast razne trgovačke robe. Posada je znala zašto sam pustio galiju i njihove mornare. Nisu imali galijote. A puštajući ih ostavio sam mogućnost ponovnog susreta i ponovne korisne i poučne predstave. Moji ljudi su znali da ne volim prodavati roblje ni potapati brodove. Potapanje brodova bilo je samo na štetu, a sa robovima nikad nismo znali. Plijen sa galije je sasvim dovoljan, pa smo čak bili i malo preopterećeni. Dakle, idemo kući.
Čuo sam priču jednog galijota da ga je jedan plemić otkupio i oslobodio u znak zahvalnosti što je u jednom našem pohodu prošao bez ropstva. To je shvatio kao znak sa Neba i sam sebe natjerao na čin milosrđa. Uglavnom su bahati Latini i dalje ostajali bahati i ja mislim da je to kod njih trajno stanje. Zauvijek. Uvijek i svugdje pate od samopotvrđivanja i u tolikoj mjeri da su već svima smiješni. Slični kokotima.
Momci zadovoljno veslaju jer smo ostali bez vjetra i lagano se približavamo Pelješcu. Prolazimo Lovište i ulazimo u naš kanal. Tada nas je stigao maestral. Dižemo jedra i idemo prema Ušću. Na vrhu Osinja diže se dim. To naši javljaju da se vraćamo kući. Nije prošlo dugo i ulazimo u Veliku Riku. Približavamo se domu svome, sretni i neranjeni. Bogati i mirni gledamo ljude koji nas željno čekaju na obali. Opet smo stekli poštovanje i ugled. Ponos u pogledu moje žene. Mir u očima mojih sinova puno mi znači. Ja sam njihov voljeni uzor i oni će biti sigurno moja slika.
Ljudi priskaču privezati Strilu, puni ljubavi prema Brodu i prema nama. Mirnim korakom silazim sa broda i zaokružujem pogledom. Običaj je u kojem onaj koji vodi družinu ima pravo i obvezu tihim glasom predati izvješće.
Nepomična gomila mirno stoji i čeka. Čuje se samo šum trske uz obalu.
Evo smo vratili puni brod i prošli čak i bez borbe.
Tada je nastala neopisiva radost!!! Nestale su sve strepnje o mogućim pogibijama i ranjavanjima. Strila je neokrznuta a Brzi je opet izveo predstavu. Posada odlazi svojim kolibama, a ljudi počinju istovar broda i utovar novog kamenja za balast.
Večeras je naša fešta! Večeras se vino pije!
Svanuo je i drugi dan.
Sve organizira glavar sela i vidi se već uhodana rutina.
Bale tkanine idu u kolibu švelje, oružje u veliku kolibu baš za to izgrađenu. Barilci usoljene ribe se dijele po obiteljima. Paklina se sprema za našu dragu Strilu. Amfore sa uljem se dijele obiteljima. Dio zlatnika ostaje za troškove Zajednice i Broda, a ostatak se dijeli obiteljima. Oružje u arsenalu biti će izloženo na biranje svim ratnicima, a ostatak će se prodati na sajmovima zajedno sa preostalim stvarima. Strila će dobiti i nova jedra.
Baš sam sretan!
D R I I I I I N n n ! ! ! k vragu i budilica…
Opet sam sanjao jedan od mojih bivših života.
Kod toliko vjerodostojnih detalja nemoguće je i zamisliti da je sve to bio samo san?

Foto: sa stranice Adriatic Wine and Culinary Delights Tour

Odgovori