Nikola Šimić Tonin: O knjizi priča u rukopisu “I Supermen je bio novinar” Dražena Stjepandića

Knjiga priča “I Supermen je bio novinar” sadrži 22 priče iz novinarskog života. Neke su i malo duže, a neke su bile objavljene na portalima Tjedno, Dnevno i Portalu oko. Priča “Come an, Jura” je objavljena u u knjizi “Zvučni zid” (V.B.Z., Zagreb, 2009.), a priča “Posljednji dan” je objavljena kao poglavlje u knjizi Puki nacionale (V.B.Z., Zagreb, 2010.).
Priče donose mnogo nepoznatih događaja, detalja i podataka iz života poznatih ljudi. Mogu se čitati kao neka čitanka iza kulisa povijesti. U njima se miješaju novinarski, reporterski stil sa područjem suvremene proze prepune opisa. Reporterski stil prestaje biti novinarstvo i postaje proza o novinarstvu, literarni žurnalizam koji sa žurnalizmom ima veze jer ga ponajviše tretira i opisuje.
Priče iz zbirke “I Supermen je bio novinar” su podijeljene u pet neobilježenih tematskih dijelova. Prvi društveno-politički, drugi književnički, treći rokersko-estradni, četvrti sportski i u petom dijelu autor piše o nekim svojim djevojkama. Sve priče su naravno vezane uz novinarstvo jer za autora novinarstvo nije posao nego način života i on ga opisuje kroz različite situacije bez namjere da o tom poslu daje lekcije ili osude. Zaključke prepušta čitateljima.
U prvom tematskom dijelu miješaju se kasnije jasnije uočljiva područja jednako kao što u prvom dijelu mutiraju postojeće političke vrste najavljujući misli 21. stoljeća. U priči “Gospođa Gizela” priča o susretima s gospođom Gizelom Đureković. U priči “Četnički grob na Bleiburgu” ironično relativizira posljedice Drugog svjetskog rata. U prvom dijelu je i priča “Jegulje iz San Sebastijana” koja je posvećena putovanjima proslavljenog violinista maestra Tonka Ninića.
U drugom dijelu, ako izuzmemo Dragutina Tadijanovića i Borivoja Radakovića kojima su posvećene priče “Kad u Kolašinu umuknu utihnu ovce” i “Amaterijalizam”, autor piše o svojim poznanicima, mahom nepoznatim piscima. Naizmjenično duhovito i tužno, naizmjenično i istodobno, jednako kao što je to stilski reporterski i literarno.
U trećem sportskom dijelu autor u priči “Vrijeme kad Medveščak nije gledao nitko” opisuje neke hokejaške utakmice kad nije bilo publike. “U priči Maksimir Gorki” prisjeća se alkoholiziranog trenera Branka Zebeca koji je znao zaspati uz aut liniju, a pijan znao je skočiti kad njegova momčad dobije gol misleći da se dogodilo suprotno.
Priče nisu samo autorove priče, nego su u njima ispričane i priče koje je autor čuo. Često su priče kombinacije priča kao u priči “Večer uz grupu Jutro” gdje menadžer koji je otkrio Bijelo dugme priča kako im je pomogao i kad je želio suprotno kao u slučaju za Novu 1976. godinu koju je Tito dočekivao u Zagrebu. Da im napakosti, preporučio je Dugme protokolu zbog čega su morali otkazati dva rasprodana beogradska Pionira. U HNK u Zagrebu su Dugmetu isključili struju i naprasno su ih skinuli s pozornice, ali sam podatak da su nastupali za Tita, u ono vrijeme bio je dovoljan da ih bjesomučno počnu vrtjeti na radiju i televiziji, daleko više od drugih rokera, što je bilo raketno punjenje za karijeru Dugmeta. U toj priči autor ima i svoju priču o Dugmetu.
Tri priče posvećene su iskustvima drugih novinara. “Pošteni polkovnik Gomeljski” u kojoj se priča kako je Cibona s Aleksandrom Gomeljskim namještala utakmice. Priča “Gospon Amigo” je posvećana velikom nogometnom novinaru Zvonimiru Magdiću koji je izvještavao iz aviona koji je s nogometašima Dinama pao na aerodromu u Rimu, ali zbog spleta okolnosti taj tekst mu u “Sportskim novostima” nisu objavili u prvom izdanju, jednako kao ni tekst o mladom Maradoni. Priča “Posljednji dan” priča o posljednjem danu života pokojnog Ive Pukanića.
Zapravo mnoge od ovih priča su još neispričane nepoznate priče o poznatim ljudima i događajima.
Po riječima onih koji su pročitali ovaj rukopis radi se o knjizi iz novinarskog života kakve kod nas još nije bilo. Rukopis stavljaju uz bok knjigama priča “Sarajevski marlboro” Miljenka Jergovića i “Anđeo u ofsajdu” Zorana Ferića.

Foto: www.pexels.com

Odgovori