Nikola Šimić Tonin: Nebeska drva

Naš je otac uvijek u ustima rastezao, kao plastiku, jednu te istu riječ i misao:

– Susjed ti je bliži od brata, i od ikoga bližnjega. Kao košulja, uvijek ti je uz kožu… Ne bojim ti se ja nikakve sile „tamo odnekuda“… Kako ćeš s onim koji zna, kada ti koji i kakvi zalogaji usta ispunjaju…

Držeći se toga on ti je uvijek priskakao u pomoć našemu susjedu Sisoju …a Sisoja na svoju ruku. Kada mi već okopavamo kukuruze, on ih sije. Kad mi ubiremo on okopava. Uvijek mimo svijeta!

Te godine okasnio ti on opet sa sjetvom, okasnio preko svake mjere. Vidi otac, ode godina uprazno. Žao mu, u Sisoja puno čeljadi. Jedno drugom u haljinku uskače. Skupi nas otac sve po kući za mobu kod Sisoja, no jedva ga uvjeri da se mora početi sa oranjem…

– Danas ću, …sutra ću! …stalno odgađa. Teško mu se nakaniti, a teško i odustati. Naš otac ostade uporan. Na kraju pogodi se on sa Sisojem, da mi sami, bez njega sve pooremo i zasijemo, a on će nama pripremiti troja kola drva za zimu. Vrijedi to oranje, zubljenje i sijanje više, ali eto neka mu bude… Ne možemo gledati zapuštenu zemlju.

Premetasmo se mi preko te njive dva puna dana, i trećega do pola. Otac zapeo, k’o da se o glavi radi. Ne da nam se popeti na svoje noge da malo predahnemo. U svakom, ma i najmanjem propustu vidio je brdo, koje mu vidik zaklanja.

– Radite i ne sramotite me! Radite kao da na svom posjedu radite …bodrio nas otac. I dođosmo mi tom poslu glave. Dotjerasmo cara do duvara, poorasmo i zasijasmo. Eto!
Sad bi na Sisoju da ispuni svoj dio pogodbe, ma kako mu nemila bila. Prvoga dana po našoj izvršenoj obvezi, ništa. Ma ni ne počeša se iza uha. Drugoga se dana bez išta zaključa u treći. Treći, pa u četvrti… Zrake sunca se ne daše zaključati, one se rasuše na sve strane, pa prevrću krijesom noći, pale svitanje.

Sisoja ni lijepu riječ u ustima ne donese. Šuti Sisoja. Mi čekamo. I, tako čekasmo dok se u šumi poče ogoljevati granje. O svemu šuti zima. Otac govori da još ima vremena. Drva su u šumi. Zima je na pragu… Ni vola za rogove, ni čovjeka za riječ uzeti.

Ne bi druge, ode naš otac kod Sisoja. Kad ga Sisoja ugleda, nevjernik brže-bolje obuče sve na sebe i uze sjekiru kao da će u šumu.

– Evo, Ivane moj, ja baš poš’o do tebe… Zima će, nema ti od čekanja ništa.

Tako njih dvojica naprijed, a ja i brat sami za njima.

Ide Sisoja kroz šumu, zagleda i ljubi svako drvo i kao da se od djece odlučuje koje ostaviti na životu, a koje mora žrtvovati. Tako redom od jednoga do drugoga drveta. Kada neko odabere, obilazi ga, zagleda, obgrljuje rukama, liježe pod njega, i onako ležeći na zemlji govori ocu:

– Lezider dolje i gledaj koliko se u nebo diglo. Ono ti više nije naše, ono ti je nebesko. Ono ti je do oblaka prvo. Zar na tako nešto ruku dići? Zar ga nebu oteti? Posijeci to drvo, okrezavio si nebo, to mu nekako na isto dođe.

Leže moj otac do Sisoja koji nastavi:

– Gledaj i ne trepći, gledaj tu ljepotu! Gledaj gdje ti se u očima raspojasalo nebo!

Vukosmo se mi dva debela sata, a ne odabrasmo i ne usjekosmo ni drvca. Napojismo oči Božjim ljepotama, a žudna nam ramena neusječenih naramaka. I, ne bi druge, ode otac kupiti drva kod onog čija nas šuma svake zime grije, jer zima samo što nije rasprostrla svu ispranu bjelinu, brzo zauzdavši potok, koji nam obgrljava dvorište. Takvog će tek proljeće probuditi da pohrli svojoj majci, isto takvoj kržljavoj, sirotoj rječici.

Foto: www.pexels.com

Odgovori