Nikola Šimić Tonin: Ante Mate Gradimir

Osobit osobenjak mahalske otvorene scene, Ante Mate Gradimir. Visok, mršav, slab, sitnih, ispijenih, udubljenih očiju, opuštenih prerano kao i kosa, posjedili brci, iznošeno odijelo visi na njemu, na ravnom visokom čelu grašci znoja. Više gladan nego sit, oskudno obuven, skoro pa bos, s propalim prstima kroz cipele, sa sve manje suvišaka životne energije u sebi, samo se sve više i više, nezaustavljivije iz njega plasti otvorena, neprikrivena duševna bol.

Popularnost je stekao izvođenjem svojih igrokaza nasred mahale, nazvavši se slobodnim umjetnikom ulice, umjetnikom čaršije, umjetnikom raje. Ako mogu biti, postojati, ulični svirači zašto ne mogu biti, postojati, ulični glumci, umjetnici naratori.

Nakon ovih izbora, Ante Mate Gradimir stade na sred mahale s golemim šeširom ispred sebe i transparentom kojemu bi se slova mogla čitati iz zrakoplova:

Ako Alija nije vaš predsjednik, bacite koju paru, a ako je, udijeliti treba vama.

U tren oka do uz vrh napuni šešir kovanicama… Bilo je tu i papirnate šuške.

Malo-malo pa ga privode na informativne razgovore u stanicu milicije, kako bi se gdje pojavio kakav provokativan grafit.

On je to nazivao: umjetnošću, glasom javnosti, glasom naroda, slovoplovima, obračinama, nadanošenjima, minijaturama za radoznale, susretima u dijalogu, temama od javnoga interesa, duhovnom misli, istim i različitim, demokracijom.

Milicija na to nije gledala tako.

Prije par dana, prijavio ga je gazda Ušljibrk za grafit na svom restoranu:

Ako nećete jesti da bi ste živjeli, jedite da bih ja mogao živjeti!

U redu prijaviti ga stajao je i tajnik SDA, čovjek malih sposobnosti i prijatelj mita, pun, prepun onih političko-probahaćenih omraza prema svima i svakome, kome ne potraja dugo, narod priši nadimak Džepoljub. Došao zbog grafita na ulaznim vratima ureda stranke:

Politikom vašom, zemlju ovu neće orati traktori, orat će je tenkovi!

Isti grafit osvanuo je i na ulaznim vratima ureda stranke HDZ-a.

I fra Ambrozije podnese prijavu protiv njega, kada na pročelju crkve osvanu grafit:

Oglašivači su najveći neprijatelji vjere, oni nas dovode u napast!

U redu prijaviti ga stajao je i mahalski hodža, kao kakav neugledan siromah mršavih ruku, blijeda ispijena lica, prodornih zelenih očiju, stook na sve, neurednim životom načet – ostaloga se uzelo užurbano vrijeme – stario je na prečac, preko svake mjere, što od godina, što od nebrige o sebi, što od teških sumnji, što od teških sjećanja, što od teških kajanja, ponavljajući stalno isto i svima, onima koji su ga slušali, jednako kao i onima koji su na to njegovo okretali glavu od njega; nikome se ne govori ni o čemu, samo se on kao zvrk uzvrtio, uzletao, nikako da se uzme jednoga mjesta i primiri, kaže što ima i – zašuti. Pali cigaretu za cigaretom, ali brzo da ga ne bi tko prekinuo u govoru:

Ugursuz jedan, koju mi šćetu načini, samo što uredi, dado nake pare za novu fasadu na džamiji, a on je onim svojim škrabotinama nagrdi:

”Potpisuj Alija, nek je ko avlija! Bolje dva kvadratna metra čiste zemlje, nego cijela Bosna sa Srbima i Hrvatima!”

Često bi ti razgovori u stanici milicije završavali kompromisnim rješenjima, zahvaljujući rijetko visokoobrazovanome komandiru milicije Frani Frani. Mlad čovjek potpuno sijed, nosi to dostojanstveno lijepo tako da to izgleda posve prirodno. Lijepo se i pažljivo odijeva, bez obzira na ove prilike u kojima živi, vidi se na njemu da poklanja veliku pažnju kroju svojih odijela, kvaliteti tkanine, estetskoj vrijednosti ogrlice i lančića s križem kojima se nakitio. Čovjek je to na kojemu se vidi da spava zdravim snom i s voljenom ženom. On je na to njegovo, Antino činjenje, gledao kroz smijeh, blagonaklono, govoreći za sebe da nije jednosmjerni Bosanac, uskotračna pruga, da je radom na sebi uspostavio i onaj drugi prijeko potrebni kolosijek. Ne bježi u sutra. Davno je izašao iz jučer. Pa i kad na stanici milicije osvanu grafit:

Što nas više jebete, to nas više ima!- kazni dežurnoga milicionera za nedostatak budnosti, a Antu Matu Gradimira za ovaj i gore navedene grafite da nabavi kako zna i umije, uz pomoć donatora ako nema, pa mu i sam tutnu koju paru i prišapnu kome da ode, a on će tog nazvati telefonom, kantu s bojom i preboji grafite; povukao ga smijuljeći se u stranu:

Ej čovječe, ti si učinio što nitko nije, sve što nešto vrijedi, dolazi u stanicu na noge meni, moj ured je skoro pa postao ured gradske vlade.

Ante Mate Gradimir samo nemoćno slijegnu ramenima:

Zakotrljao sam grudu snijega želeći pokrenuti lavinu prosvjeda… građanskoga neposluha…

Točno u tri sata popodne, kada se nasred mahale okupljalo najviše svijeta, dolazio je na radno mjesto Ante Mate Gradimir, stavljao svoj veliki crni šešir i obraćao se okupljenoj masi ljudi koja je već čekala na njega:

Što ćemo danas?

– Pjesmu ljubavnu! – vikala je okupljena masa.

Vaša riječ meni je zapovijed – pokloni im se Ante Mate Gradimir. Malo promisli; jedan od čaršijski šereta isprsi se pred njega držeći pregorjelu žarulju u ruci kao da drži mikrofon:

Dokaz ljubavi

On uze čašu, nikada opranu i izosanu / i u nju pljunu. / I ona učini isto. / Pljuvanju si oduška daše / naizmjenično pljuvaše. / Kad nakupljena pljuvačka preko vrha čašu preli / tad su još bliže / jedno do drugog sjeli. / Volim te! / Pošto i ona reče onu što mu bi drago uhu čuti / po pola čaše ispit si daše. / Žvaljava usta nisu ni obrisali / dokaznici u ljubavi…

Neki umal ne povratiše za deklamiranom pjesmom. Jedan gadljiv preko svake mjere jeba mu sve po spisku, istresavši po nogavicama čovjeka do sebe žitku mliječnu izlučinu, obrisavši usta pljesnivim rukavom košulje, počupavši se životinjski s čovjekom kojeg onečisti povraćenom bljuvotinom.

Emotivno povrijeđen, neveseo, snužden, potišten, Ante Mate Gradimir pokaza mu srednjaka.

Kada su očekivali mnogi da će uzeti svoj šešir, u pripremljenu platnenu vrećicu istresti limuznu, kako je zvao svoje dobivene milodare, naklonit se svima i poći na kavu kod Starog Momka, veliki makijato, naglasiti po sto i tko zna koji put upitan s hladnim il’ toplim mlijekom:

Makijato je kava s hladnim mlijekom! – Ante Mate Gradimir okrenu se iznenađujuće velikom broju okupljenih, zagleda u njih, odloži šešir, malo postaja šuteći pa zamišljeno, ozbiljno:

Informacija za one koji su mi ovom današnjom prigodom jebali mater, moju mater jebe isključivo Mate Gradimir i nitko drugi!

***

– Ove dane, dan, noć, noć, dan, razmišljam o smrti i nimalo me nije strah smrti. Smrt je vječni san. Kad čovjek umre, onda postane ono što je bio prije rođenja…

***

Nekad smo bili više ljudi Ne vjerujem više ni u sljedeći dolazak sunca…

***

Progon je to čovjeka, koji goni svoju sjenu od sebe i kada god pomisli da je imao uspjeha u tome, kada god se okrene iza sebe, ona je tu, tu iza njega.

Toliko je nacrta sumnji u njemu koje se oslikavaju sve jasnije, iz dana u dan uokvirujući se u jasnu sliku.

Osjećao je Ante Mate Gradimir da to što prezentira prema vani, on, zloćudni zastupnik umjetnosti, postaje za njega jedini i pravi svijet. Blještavilo toga svijeta poprima nad njim potpunu vlast, iako mu truje vijek i krati život.

On je za njega jedina, sveta i vječna istina, zaboravljajući prošlu ili možebitnu buduću životnu istinu.

Tako će dok ga je, dok živi i diše, tim putem posrtati i padati, dizati se i dizati, i ići i ići svijetom pjesničke imaginacije. Svijetom nestvarne varke. Ili svejedno svijetom bez varke…

Svijet stvarne stvarnosti, davat će ga jedan drugom, iz ruke u ruku na tom putu življenja il’ privida istoga.

Ima li ili nema smišljenoga smisla u svemu tome, često zapitan sam nad sobom ide Ante Mate Gradimir… Je li tako hoće? Ili drugačije i ne može i da hoće?!

Cijelog svog života Ante Mate Gradimir pati od enureze, problema s mokrenjem. Ta je odvratna bolest odvratnim činila seksualni život Ante Mate Gradimira. Spolni nagon kod njega bio je nesnošljivo jak, ali je ta enureza uzrokovala pometnju seksualnoga života, pokopala tjelesne moći, dodatno ubila i ono malo života u njemu, čežnju za brakom, ljubav s lijepom mladom ženom koju je prometao kroz misli, kroz snove u toj muci želje za ženom, maštarenja u one teške turobne noći kada je često gasio vjetar svijeću u njegovoj neurednoj, gladnoj, samačkoj sobi.

Svaki njegov pokušaj sa ženom završavao je s još većom traumom. Jednom zanoći s prelijepom mladom profesoricom biologije. Zbližila ih ljubav prema poeziji. Mlada profesorica ne skide sa sebe ni pola odjeće, a Ante Mate Gradimir ustreptao pred njom kao vrbov prut. Svrši u gaće i upiša se u njih kao nikada do tada, jedva procijedivši kroz rijetke i kvarne zube:

– Što se mene tiče… ti si za mene jebana!

Pobebačio se u zadnje vrijeme preko svake mjere, sve više mokri u postelju pod sebe u snu. Rodio se jadnim pišljivim-popišancem, nesretno unakažen tom vodom koja protječe kroz njegovo tijelo i ne da mu se kontrolirati.

(…)

Zaigran nad rijekom roj mušica. Dnevna svjetlost obenđija ga, nemirni titraji sunčevih zraka povedoše mu pogled za sobom. Nemoćan je napustiti ih kad mu se ushtjedne. Kao omađijan. Čarolija ga mimo njegove volje nosi. Zamišljenika zatvorenih očiju. Tamno biće u tamu. Opasno nagnutog nad ponor života, na dugome vremenskome horizontu.

Ilustracija: Street Art by Ante Babić

Odgovori