Nika Planinšek: Mona Palastin

Nastavljamo s pričama iz OŠ Šijana… Sad je na redu ona o Moni Palastin koja je bila lijepa, imala je sve i… da, i dalje ima sve…

Lijepa, pametna i duhovita. Jedine dobre osobine koje su krasile Monu Palastin. Iza svake njene dobre osobine skrivale su se loše namjere.
Mona Palastin bila je tipična gradska cura čiji roditelji imaju više novca nego pameti. Bila je razmažena, lukava i vrlo narcisoidna osoba bez morala. Njezino mišljenje bilo je jedino prihvatljivo. Drugi ljudi joj nisu ništa značili. A i zašto i bi? Oni nisu u njezinoj klasi.
Njezini roditelji, Jelena i Viktor, nisu bili prisutni u njezinom životu. Uvijek su bili na „poslovnim“ putovanjima. Njih su zamijenili materijalni darovi. Ona nije poznavala ostatak svoje obitelji, ali uskoro će ih upoznati.

Bilo je šest sati ujutro kada su krenuli iz sivog Zagreba. Njezini roditelji su je vozili u okolicu Pazina gdje će provesti polovicu ljeta s maminom obitelji. Mona je pretpostavljala da će tih par sati u automobilu s roditeljima biti jedino vrijeme koje će provesti zajedno cijelo ljeto, ali nije bilo bitno jer je znala da će dobiti darove kao naknadu.

Bilo je oko dvanaest sati kada su stigli u malo selo u srcu Istre. Bilo je vruće s laganim povjetarcem koji je nosio miris domaćih životinja. Mona je već mrzila ovo mjesto i zažalila što je obula cipele na petu jer put nije bio popločan. Kuća su uzdizala između dva velika bora. Pogledavši okolo, Mona je uočila stari oronuli bunar i puno brežuljaka koji nisu bili dovoljno visoki da sakriju užareno Sunce. Ptice su glasno pjevale, a i oglasilo se nekoliko domaćih životinja.

Iz kuće je sporim korakom izišla stara žena, Monina baka, Marija. Nosila je dugu haljinu s velikim crvenim cvjetovima. Govorila je nepoznatim dijalektom, ali se prebacila na književni jezik kada je shvatila da je ne razumiju.
Marija je pričala s Jelenom pet minuta, a zatim su Jelena i Viktor, Monini roditelji, otišli. Moni nije preostalo ništa drugo pa je pratila svoju baku Mariju u kuću nadajući se da ima klima-uređaj.
Kuća je izvana bila kamena, a iznutra mješavina kamena i drva. Bila je hladna s obzirom temperaturu vani. Stare drvene stube škripile su dok se uspinjala njima do svoje sobe. Soba je bila prostrana sa starim drvenim namještajem i velikim prozorom koji je gledao na niske zlatne i zelene brežuljke Istre. Brežuljci su se nastavili prema velikoj zelenoj šumi. Osim brežuljaka i šume, nije bilo više ničega osim nekoliko kuća i staja za domaće životinje.
Nakon što se raspakirala, Mona je krenula škripavim stubama u kuhinju gdje se nalazila njena baka. Kako se približila donjem katu, Mona se stvarno nadala da imaju klima-uređaj ili barem ventilator jer je postajalo sve toplije.
Baka je sjedila za stolom s fotoalbumom i papirom na kojem je bilo nešto napisano. Kako se Mona približila baka joj je pružila papir. Samo što je pogledala naslov znala je da će ovo biti najgore ljeto ikada. Naslov je glasio: “Pravila i dužnosti“.
Mona nikada u životu nije imala ni pravila ni dužnosti. Bilo je iznenađujuće što je znala definiciju tih riječi.
Nakon što su se dogovorile za pravila i dužnosti, na red je došao fotoalbum. Imao je mnogo slika i kroz slike je naučila i obiteljsku povijest.
Mona je bila tužna kada je fotoalbum završio jer je prva dužnost bila nahraniti životinje, a jedine životinje koje je Mona voljela su bile one koje su joj krasile odjeću, obuću i nakit.

Na putu do staje Mona je po stoti put zažalila što nije uzela nijedne cipele niže pete. Najniži par ljetnih sandala koji je pronašla imao je pet cm, ali bile su Gucci pa ih nije htjela uništiti. Izabrala je tople čizme visine pete pet cm preko koljena napravljene od kravlje kože. Ironično s obzirom da ide nahraniti krave.

Staja je bila velika i mirisala na slamu dok Mona nije stigla do životinja. U staji su se nalazile dvije crno-bijele i jedna smeđa krava, tamnosmeđi konj i mnoštvo kunića ili zečeva te svakakvih domaćih ptica. Mona nikada nije znala razlikovati guske od pataka pa bi ih uvijek svrstala pod ptice, a zečevi i kunići su njoj potpuno ista životinja iako nisu.

Hranjenje krava i konja nije bilo toliko grozno koliko je Mona očekivala. Domaće ptice su je pokušale napasti kada ih je hranila ili je barem tako izgledalo Moni, a kunići ili zečevi su bili slatki i prijateljski nastrojeni pa je na trenutak požalila što ih ima toliko u obliku odjevnih predmeta.

Nakon brige za domaće životinje, slijedila je priprava ručka i podučavanje Mone kuhanju. Mona se niti u tome nije snašla. Nije znala oguliti ni povrće ni voće niti kako izrezati meso, a sve je to bilo ključno za pripravu ručka. Baka je odustala od nje pa je Mona bila slobodna sljedećih sat vremena.

Prilikom istraživanja kuće, Mona je ušla u dnevnu sobu i začudila se. Na postolju gdje se inače nalazio TV bila je nekakva čudna stvar. Imala je mali ekran sličan TV-u ali nije bio TV. Stvar je bila vrlo široka i izgledom podsjećala na kutiju.
Kada je upitala baku što je to, razočaravajuć i iznenađen izraz lice njene bake nije bio skriven. To je bio TV. Vrlo čudan. Mona nije znala da su takvi bili prije. Mislila je da su oduvijek tanki. Bila je vrlo iznenađena kada je saznala da su i računala prije bila takva. No, iznenađenja nisu prestajala. Iznenađujuć izraz na Moninom licu prešao je u izraz nekog tko je vidio duha kada je saznala da u selu nema Interneta, a signal je bio minimalan ili nikakav. Kada ju je prošao šok, Mona je htjela vratiti se kući jer, kao i zabrinjavajuća većina djece njene dobi, ne može izdržati bez Interneta. Baka ju je odgovorila od odlaska kući rekavši da ima vrijedan dar za nju ako izdrži barem tjedan dana. „Vrijedan dar“ je bilo sve što je trebalo ovoj materijalističnoj sedamnaestogodišnjakinji da čuje kako bi ostala.

Baka Marija je nagovorila Monu da ode u šetnju. Mona nije imala volju za šetnju niti je mogla dugo hodati u visokim čizmama napravljenim od kravlje kože, ali je ipak otišla jer je u kući bilo dosadno. Zbog kožnih čizama na petu nije mogla ići kroz šumu pa je išla kroz malo selo.
Veći dio puta nije bio popločen već je samo kamenje bilo maknuto sa strane. Za vrijeme sunčanih dana Moni nije bio problem hodati po tlu, ali za vrijeme kiše zemljani put bi se pretvorio u blato zarobivši ono malo stanovnika u svojim kućama. Iako većini stanovnika nije smetalo blato jer su sa sela i naviknuti na to.
Mona nije srela nikoga u selu osim jedne starice koju nije razumijela jer je pričala čakavskim pa ju je samo pozdravila i požurila natrag.
U selu je izbrojala točno 6 naseljenih kuća i 6 staja. Ostatak su sve bile napuštene i stare. Mnogima se srušio krov te su vrata i prozori bili razbijeni. Ono što je ostalo od naseljenih kuća je isto bilo u procesu raspadanja.
Mona je osjećala pogled seoskih ljudi dok je koračala suhim blatom što su seoski ljudi nazivali putem. Bila je sigurna da su je osuđivali, ali nije joj smetalo jer je ona osuđivala njih također.
Mona se vratila kući za vrijeme ručka. Za ručak joj je baka pripremila tradicionalno istarsko jelo koje je nazivala supom. Supa se sastoji od prepečenog kruha umočenog u vino. Moni se svidio zadnji dio sastava supe.

Prvi dan u ovom ruralnom mjestu Moni se svidio. Bilo je mirno, tiho i susjedi su se činili dragi iako ih Mona nije razumjela.

Sljedeći dan otišli su u Pazin, središnjicu Istre. Pazin je bio omanji grad okružen brdima. Imao je tipične uske ulice i visoke zgrade. Pazinska jama koja je sve ostavljala bez daha nije se dojmila Moni. Nije vidjela ništa posebno u velikoj rupi od kamena obrasloj drvećem. S obzirom da se Moni nije dojmio Pazin ni njegove prirodne ljepote, krenuli su prema Motovunu, malom naselju na vrhu strmog brežuljka. Do Motovuna vodila je stara vijugava cesta koja se pružala oko brežuljka. Sa strane ceste nalazilo se većinom drveće, ali i poneka rupa između drveća što je onda pružalo pogled na prijeđeni put.

Staro naselje je bilo omeđeno visokim zidinama. Šetnjom po njima pružao se nevjerojatan pogled na Motovunsku šumu, koja je najpoznatija po tartufima, i prostranu zelenu livadu. Moni se više svidjeo ovaj šarmantni gradić koji je zadržao svoj srednjovjekovni štih. Ostatak dana provela je na zidinama Motovuna i gubila se u njegovim uskim ulicama za koje je bila sigurna da iz zraka liče na labirint. Posjetila je barokna crkvu Sv. Stjepana i nakon toga otišla na večeru u restoran Pod Voltom. Večerala je tradicionalne istarske njoke.

Na povratku kući Moni je bilo nelagodno voziti se starom vijugavom cestom po mraku, ali nakon što su je prošli sve je bilo u redu.

Sljedeće jutro krenuli su prema zapadnoj obali Istre. Prvi na redu je bio Poreč, grad smješten u luci koju štiti otočić Sveti Nikola. Grad je bio kao i svaki drugi koje je posjetila, uske kamene ulice i rivijera od bijelog kamena koja je pružala lijep kontrast u usporedbi s plavetnilom mirnog mora. Eufrazijeva bazilika, jedan od najljepših primjera bizantske građe, se svidjela Moni. No, Poreč nije vrlo velik grad pa su brzo krenuli za Rovinj.

Moni je Rovinj bio vrlo sličan Poreču. Slične kamene ulice, bijela rivijera i plavetnilo mora. Moni se dojmila crkva Sv. Eufemije koja se nalazi na malom zelenom uzvišenju. No Moni se nije previše svidio Rovinj. Bio je sličan Poreču tako da su krenuli za Pulu.

Pri dolasku u Pulu posjetili su Amfiteatar. Moni se svidio Amfiteatar, ali ne dovoljno da u njemu provede više od trideset minuta. Posjetili su Augustov hram koji joj se više sviđao. Šetnjom kroz Pulu vidjeli su i Zlatna vrata. Ulice u Puli su bile šire i rivijera nije bila toliko bijela, ali more je i dalje bilo vrlo plavo.

Kada su krenuli iz Pule prema Nezakciju koji se nalazio u blizini Pule, u naselju Valtura, već je bilo oko pet sat popodne. Nezakcij je se nije dojmio. Previše joj je sličio na ruševine koje nikada nisu bile važne. Valtura kao naselje se činilo mirno i kao mjesto stvoreno za odmor, ali ne za dugi.

Bilo je kasno kada se Mona vratila u selo. Provela je oko tri dana u Istri i vidjela sve što je trebalo. Pozvala je roditelje i objasnila situaciju. Baka joj je bila razočarana, ali se pomirila. Sljedeći dan nepoznati auto došao je i privukao pozornost ovog malog sela. Mona je bila spremna na vrijeme i požurila se u auto da što prije dođe kući. U Istri joj je bilo lijepo, ali nije bilo dovoljno zabavno. Zato je Mona odlučila po povratku u Zagreb rezervirati sve potrebno i otići sama u novu pustolovinu. Možda u Ameriku ili Australiju. Odluka je bila samo na njoj.

Foto: www.pexels.com

Odgovori