Nada Vukašinović: Otok

Mladen je zavukao ruke dublje u džepove zelene jakne, koja je bila za broj manja i opasno prijetila da bi mogla popucati na skrivenim mjestima ispod pazuha.
Desnu ruku mu grije zelena staklena bočica gorkog pelinkovca.
– Za svaki slučaj! – mrmlja kroz stisnute usnice i povlači slobodnom rukom kapu dublje na oči…
Cesta je imala lagani uspon i disanje mu je postajalo sve pliće, iako se polako kretao.
Na otkriveni dio koščatog lica nahvatao se snijeg. Puhao je ledeni sjeverac i više nije osjećao uha. Uvukao je glavu u jaknu.
Caklile su se smrznute grančice drvoreda pored kojeg je prolazio. Tamni obrisi blagih brežuljaka i velika sjena planine daleko ispred.
Iza malobrojnih još osvijetljenih prozora kretanje. Pomiču se duge usporene sjene prije spavanja.
– Ne smijem stati! – tiho je ponavljao.
Približavao se zadnjim kućama i ispred njega je bila mračna cesta. Put ga je vodio u šumu.
Bjelina snijega na trenutak ga zaslijepila. Ostavljao je krivudavi trag.
Ispred njega nitko, iza njega nitko.
– Ako stanem, gotovo je – pomisli.
Mislio je na Trefa. Žao mu je što nije uspio nagovoriti da večeras zajedno krenu na Sljeme. Hodati na Sljeme i nazad puno je sigurnije nego zaspati na kartonskoj kutiji na betonu hladne sobe.
Teško će preživjeti ovu noć, ako se ne kreće.
Ništa mu nije rekao, samo je donio još dvije kutije u mračnu sobicu napuštene kuće.
Mladen je osluškivao zvukove noći. Mekane šape životinje i par reflektora uplašenih očiju.
– Boji se.
Pucketale su grančice od hladnoće, škripalo mu je pod nogama.
Misli su mu se ledile i nije ih mogao nikako povezati. Razrijedila se boja tinte iznad njega. Razvedrilo se i osvijetlilo nebo, a mjesec je polako putovao prema svitanju.
Sjetio se jedne druge modrine. Zapljuskivala ga je sa svih strana i odozgo ga je preplavila. Mogao bi opet zaroniti.
Oči su mu se napunile plavetnilom. Osjetio je toplinu.
– Eh, tamo je sunce! Vratit ću se na otok…
Izvukao je plosnatu bočicu i otpio najprije jedan gutljaj, a onda pohlepno iskapio do kraja. Prazna je staklenka ciknula i ostala u ugaženom snijegu.
– Nazad će biti lakše! Baš je mogao i on, mogli smo skupa.
Mladen je stigao do Tomislavca. Netaknuti snijeg, pustoš. Tišina osvaja proplanak. Između vrhova četinara blijeda naznaka jutra.
Otkako s Trefom provodi zime u negrijanoj, mračnoj sobici sanja o svom otoku. Vratio bi se on. Više se ne može sjetiti zašto je otišao u veliki grad. Bio je mlad, ceste su ga vukle.
Ljeti je dobro u gradu. Spavanje na otvorenom je bolje od bilo kakve vlažne sobice.
Grije ga sunce. Uvijek je nekakvo kretanje, gužva, susreti, događaji. Skupi se nešto i za cigarete i za vino. Ručak u Kuhinjici. Zna biti i smijeha dok se čeka na red. Svi se znaju.
Ali kad padne snijeg, e onda je teško. A zima i snijeg ih uvijek zateknu nespremne.
– Okolnosti – znao bi reći, okolnosti su krive što nikada nema dovoljno novaca za autobusnu kartu i trajekt do svog otoka.
Sjeo je na betonski zidić, tek da predahne. Kapci su mu postali teški i pokrili ga poput teške deke. Postalo mu je toplo, grijalo ga nešto iznad želuca i puzeći se širilo se prema očima. Zapljusnulo ga i preplavilo plavetnilo, dodirivalo ga more, mirisala sočna smokva, smola i katran s brodice, na usnama slane kapljice, prigušeni krik galeba.
Iz mora izranja ogromno toplo sunce, a onda se preko svega spušta tišina.

Foto: www.pexels.com

Odgovori