Nada Vukašinović: O čemu si zapravo govorila

Slike su već izblijedile, a tvoje utišane riječi još uvijek izviruju iz praznih soba hladne kuće, dodiruju me i griju kožu.
Sjećam se da si se samo stvorila na vratima.Tvoja izdužena i zamračena sjena na pragu. Sve je bilo otvoreno, nezaključano, kao da sam te cijeli život očekivao.
Ipak, ne znam kako si me tada pronašla.
– Tu si?- šapat se prosuo.
– U prolazu sam!
Kažeš, upravo si stigla brzim vlakom.
Ležao sam na trbuhu, zatvorenih očiju. Leđa su me boljela i bio sam umoran. U glavi crna praznina, koja se opasno širila i proždirala mi misli. Sve više sam zaboravljao i nisam znao ni tko si ti meni ni što sam ja tebi. Šutio sam.
Pomogla si da se okrenem na leđa. Na plastičnom stolcu pored kreveta tvoja kava, moj čaj. Sjela si pored mene na krevet. U sobi miriše menta, mrak i tišina.
Na radiju neki instrumental, dan i noć ista glazba na istoj stanici. Razbija tišinu, unosi toplinu i čini ove zidove prijateljskim osloncem.
Znaš li uopće o čemu si tada pričala? Cvrkutala si veselo i stalno se kretala, ustajala i donosila, sad tanjurić, sad šećer, sad žličicu. Kuća ti se sama otvarala, pokazivala, usmjeravala te.
Skakutala si od kuhinje do sobe, nasmijana, puna života.
Što ću ti ja? Od mene nemaš što naučiti. Ne znam što ću sa sobom. Nemam ti što dati. Život mi je puno toga odnio, a bogme i donio.
– Što sam ja tebi? – pitala si.
Režiraš naše živote, dijeliš uloge, razvrstavaš, slažeš, pakiraš u nekakve pretince. Našla si i zgodno mjesto pored rijeke za šetnju, knjigu koju treba pročitati, dobar recept s listićima mente.
Dok pričaš o sebi, vidim svoj odraz u svakoj riječi. Ne sviđa mi se to što vidim. Neću ti to dozvoliti. Moja blizina bi te uništila.
Pitaš me kako živim? Zbunjen sam, čini mi se da crvenim. Stid me je preplavio.
Osjetio sam kako se povećavaju crnine u mom mozgu i povezuju se u ponor. Urlaju otkucaji srca, juriša krv u mojim žilama, ostajem bez zraka. Tvoje bezazlene riječi lijepe se po mojoj koži, po mojim živcima. Hvatam ih poput loptica i punim njima džepove. Odašilješ dvostruke, višestruke poruke. Govoriš da sam ti dragocjen, da ti treba moja logika, da trebaš samo sugovornika, da te polijem hladnom vodom, da te vratima nazad, da te prizemljim.
O čemu si zapravo govorila i što si tada htjela? Nakon tvojih riječi tonuo sam i nestajao u praznoj kući i bio još više sam.
Ne mogu više pronaći niti jednu misao o sebi. Razbacane riječi vise poput rublja na vjetru. Zanima te kako razmišljam, želiš zaviriti u moj mozak. Otvorila si me i ostavila na vjetru i kiši, moje nezaštićene živce, krvotok, moje razbacane misli.
Ne znam tko sam, ni gdje sam.
Tvoje dileme, tvoje misli se uvlače poput svrdla u moj mozak. Žališ se na svoje prazne baterije, na noćne more, na strahove. Što ću s tobom?
Gušim se, srce mi odzvanja u sljepoočnicama. Bolestan sam i umoran čovjek.
Pitao sam te što je unutra, a rekla si uvijek ono žto želimo.
O čemu si zapravo pričala?
Čas si govorila o odlasku, čas o povratku.
Svašta sam u životu radio, brinuo o živima i mrtvima, ali nisam psiholog i ne znam što zapravo želiš. Moj se život kreće poznatim stazama. Ne mogu otpetljati tvoje konce, klupko bez početka, a završetak ne znam.
Nemam snage, nemam više želja, a i moji putevi su sve kraći.
Samo trajem. Putnik sam pri kraju puta, a onda ću k Zorki u zemlju i tišinu. Imam još toliko vremena da sve za sobom pospremim. Treba mi mir. rutina od tih nekoliko usporenih koraka, od jeseni do jeseni, od šanka do šanka.
Pokušao sam ti objasniti, ali nisi slušala. Nisi shvatila gdje sam ti pronašao mjesto. Čuvao sam te na dlanu za kraj. Rekao sam, budi bar ti dobro.
O čemu si zapravo pričala? Rekao sam ti da zaboravljam. Zaboravio sam važne riječi. Zapamtio nevažne.

Foto: www.pexels.com

Odgovori