Mohan Rana: Hindski je za mene gotovo unutarnji jezik

Indijski pjesnik Mohan Rana o pisanju, izdavaštvu i iščezavanju sjećanja.

Razgovarala Lora Tomaš

 “Jezik nije samo oruđe komunikacije nego, po mom mišljenju, još jedan sloj određenoga načina života”, rekao mi je Mohan Rana, indijski pjesnik s engleskom adresom, koji stvara na hindskome. Krajem prošle godine posjetio je Sloveniju da bi sudjelovao na višejezičnoj radionici prevođenja poezije koju je organizirao Centar za slovensku književnost. U međuvremenu je nekoliko njegovih pjesama objavljeno u izboru iz suvremene indijske proze i poezije, Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar Zagreb, 2017.), koji smo uredile Marijana Janjić i ja. Pjesnik varljive jednostavnosti, Rana motivima iz prirode i nekićenim slikama vješto razrađuje složene teme identiteta, egzistencijalnoga nemira ili neumoljive moći vremena i prostora da produbljuju udaljenosti i kidaju veze – s ljudima, mjestima, prijašnjim verzijama jastva ili sjećanjem. Slijede ulomci iz našega razgovora:

Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Tko su autori koji su utjecali na vas? Kojim se pjesnicima i piscima divite? Što trenutno čitate?

Pišem na hindskome, ali to nije jezik na kojem živim i funkcioniram u svakodnevnom životu u Engleskoj. Paralelno s tišinom, hindski je za mene gotovo unutarnji jezik: zemlja, boravište koje posjećujem kad pišem. To je soba u kojoj spavaju moja sjećanja na jednu daleku zemlju i čini mi se, kako starim, da se čak i ta “soba” udaljava u vremenu.

Najveći utjecaj na mene imao je pjesnik koji mi ostaje anoniman. Njegovo ili njezino pisanje imalo je neobičan ali moćan učinak, jer je taj učinak bio podsvjesan. Prije mnogo godina u Starom Delhiju, jednoga sam dana pored klupe na školskom dvorištu pronašao stihove na odbačenom papirnatom omotu, među ljuskama od kikirikija. Neka urođena znatiželja ponukala me da podignem taj zgužvani omot i izravnam ga: bile su to dvije stranice istrgnute iz neke pjesničke knjige. Čitanje tih stranica bila je za mene ključna prekretnica. Zainteresirao sam se za poeziju i počeo pisati. Ponekad se pitam što bi bilo da to nisam učinio, što bih danas radio!

Kasnije, kada sam počeo pisati i objavljivati pjesme u raznim publikacijama, u Delhiju sam se susreo s dva pjesnika i književna urednika u nacionalnim hindskim dnevnim novinama u to vrijeme, Prajagom Šuklom i Mangalešom Dabralom. Upravo je Prajag Šukla prvi objavio moje pjesme u nedjeljnom dodatku NavBharat Timesa, u srpnju 1986. Taj mi je kontakt pomogao da radim na formi i jeziku i istražujem život, prirodu i geografiju.

Volim poeziju s kojom rezoniram. Trenutno čitam odabrane pjesme Li Poa.

Kako gledate na prijepor oko ili između hindskoga i engleskoga, njihovo suprotstavljanje u medijima i praksi?

Engleski je jezik globalne komunikacije, jezik Interneta, biznisa i medija. Hindski je jedan od glavnih jezika sporazumijevanja u Indiji i četvrti jezik na svijetu po broju govornika. Za razliku od engleskoga, hindski je izrazito fonetski jezik. Apsorbirao je  brojne engleske riječi, što je rezultiralo spojem tih dvaju jezika poznatom kao Hinglish (hindsko-engleski). U posljednje sam vrijeme primijetio da je porasla uporaba engleskih riječi u hindskim medijima, pa tako vidim novinske članke koji nisu ništa drugo nego hindska transliteracija engleskih. Prije nekoliko sam godina u nacionalnim hindskim novinama čitao o bizarnoj debati o tome bi li hindski jezik trebalo učiniti dostupnijim tako što bi ga se bilježilo latinicom, a ne devanagaricom. Srećom, ova ideja nije imala mnogo pristaša.

Možemo jedino nagađati o budućnosti hindskoga. Smatram da bi hindski trebao biti jezik nastave, u dijelovima Indije gdje dominira, no u svakodnevnome se životu događa upravo obrnuto. Prošle je godine u Parizu održana Međunarodna konferencija o hindskome. Jedan mi je sudionik rekao je većina izlaganih radova bila napisana na engleskome. Poneki su zaista na dobitku zbog ovoga pitanja jer se određena količina novca svake godine troši na podupiranje hindskoga tako što se otkupljuju knjige, no većinom samo izdavači imaju koristi od ovakvih šema, ne i sami pisci. Daleko smo od toga da prosječan pisac na hindskome može živjeti od svoga pisanja.

Kakvo je bilo vaše putovanje s hindskim? Kakvo je iskustvo, kao pjesnika na hindskome, živjeti i raditi u Engleskoj? Tko vam je čitateljska publika?

Bilo je to putovanje samoistraživanja koje se i dalje nastavlja, bez mape i destinacije. Godine 2012. shvatio sam da na tome putovanju ne trebam vjerovati ni svome vodiču, “jeziku”.

Godinama sam izbjegavao čitati vlastite pjesme, ali nakon objavljivanja malene zbirke Poems (Pjesme) s engleskim prijevodima koje su napravili Lucy Rosenstein i Bernard O’Donoghue, u izdanju Centra za prijevod poezije (Poetry Translation Centre) iz Londona, čitao sam u Engleskoj, Škotskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Španjolskoj i Indiji, na raznim lokalnim i međunarodnim pjesničkim festivalima i događanjima. Sada, nakon prijevoda na mnoge druge jezike osim engleskoga, moja je poezija dostupna i onima koji ne čitaju hindski ili engleski. No, više volim pisati nove pjesme.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”. Ono što mi je važno jest vidjeti, osjetiti i doživjeti cjelokupnost datoga trenutka, koji je često fragmentiran pa se putovanje nastavlja iz pjesme u pjesmu, po neuroputanjama tišine.

Nemam nikakvu posebnu čitateljsku publiku na umu dok pišem. Volim biti slobodan od bilo kakvoga pritiska. Kao što je Borges rekao u jednoj svojoj pjesmi, “tko god čita moje riječi zapravo ih izmišlja”.

U hindskoj poeziji relativno je česta pojava izostanak znakova interpunkcije, uz iznimku pokojega zareza ili crtice. U slučaju vaše poezije, znakovi interpunkcije uvedeni su u nekima od prijevoda na druge jezike. Kako gledate na to? Otvaraju li se izostavljanjem interpunkcije mogućnosti raznolikije interpretacije stihova, dobivaju li na neodređenosti, nijansama, ili se tu radi i o hindskoj ekonomičnosti izričaja?

U pravu si u vezi izostanka interpunkcije u hindskoj poeziji. To je česta pojava. I prije su me pitali o tome. Moguće je to taj život koji živimo u jeziku, nemamo znakove interpunkcije da nam nagovijeste perspektivu. Koristim ih kad to smatram potrebnim, iako nikada nisam osjećao preveliku potrebu za njima upravo zbog unutarnjega tijeka i ritma teksta. Mogu napisati rečenicu bez upitnika na kraju, ali čitatelji ipak prepoznaju da se radi o pitanju. Kako bilo, u engleskome, naprimjer, ne bi se smatralo ispravnim izostaviti taj upitnik. Radi se jednostavno o razlici u ustroju tih dvaju jezika. Ipak, postao sam svjestan zareza ili točke-zareza, primjerice, baš nedavno, od vremena tih prijevoda na engleski koje sam onda počeo čitati na pjesničkim festivalima i događanjima. Kada netko drugi čita prijevode mojih pjesama, često me pitaju gdje bi došli znakovi interpunkcije jer oni pomažu čitateljima u određivanju mjesta pauze, označavaju neku emociju ili lom rečenice. Osobno sam usredotočen na egzaktnost i ekonomičnost jezika, s obzirom na rječnik koji imam na raspolaganju. Vjerujem sposobnosti čitatelja da sami mapiraju ono što izgleda kao neoznačen prostor riječi.

Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj.

Koliko vam je važna određena nedorečenost, ostavljanje prostora značenju u poeziji? Kako uravnotežujete tu potrebu s preciznošću?

Kada pišem, nemam unaprijed pojam o tome koliko će riječi, redaka ili strofa od toga ispasti. Ne pišem linearno, od A prema Z, navođeno naslovom pjesme. Važno mi je ostavljanje prostora raznim interpretacijama. Volim istraživati ideje, slike i procese života koje se često ne registrira u jeziku. Detalje svodim na minimum i time želim omogućiti čitateljima da zamisle ostalo, da sami ispune praznine. Naravno da je preciznost esencijalna, da pomaže dozvati značenje. Za mene je svaka pjesma tek prethodnica sljedećoj. Vjerujem nepoznatim čitateljima, na neki način, pa stoga ne osjećam potrebu objašnjavati naraciju da bih ustanovio neku ideju. Vjerujem da će čitatelji moći pratiti nedovršene slivove i ostati zainteresirani u značenjsku otvorenost stiha te postati svjesni i vlastita glasa u njemu.

Je li Bath vaš dom i koliko dugo već živite ondje? Ako nije, gdje jest dom? S kojim ste gradom najviše suživljeni? Ili osjećate da imate višestruke pripadnosti?

Prije nekoliko godina čitao sam eseje Marine Cvetajeve. U “Pjesnik i vrijeme” kaže: “Svaki je pjesnik u suštini iseljenik (…) Iseljenik iz besmrtnosti u vrijeme, nepovratnik u vlastiti raj”. Ovdje sam već skoro dva desetljeća, Bath je trenutno dom.  Baš kao što je i Delhi dom u kojem sam rođen. U jednome gradu posjedujem adresu, u drugome sam je izgubio. Po prirodi sam putnik; ne osjećam se povezanim s nekim posebnim mjestom, sve su pojave prolazne. Osjećam da čak i nepomičnost u sebi sadrži pokret.

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma.

Koliko često vam se čini da ste uspjeli utočniti osjećaj, ideju, trenutak pomoću jezika, u vašem slučaju hindskoga? Je li to borba ili igra?

Jezik je za mene poput rijeke koja mora neprestano akustično utjecati u svjesni um. No, u mom slučaju, pišem na hindskome koji se ne čuje u mojim svakodnevnim interakcijama. Na njegovom je mjestu tišina. Ne čujem hindski. Povukao se ispod površine svjesnoga uma. Stoga je moje pisanje na hindskome kombinacija borbe i igre, ali i radosti kada uspijem uhvatiti trenutak, osjećaj ili ideju, kojim god riječima što spremno čekaju u mome svjesnom umu. Za mene je poezija svjetlo koje pokazuje ono što jezik ponekad od nas skriva, ona možda može ukazati na iznenađenja koja su često jedina izvjesnost u životu. Ponekad improviziram i čekam na riječi, ili ih tražim u tišini, često samo pustim tišinu da zbori između riječi. Mislim da poezija zna kada se roditi. Ja sam tek babica ili prevoditelj na hindski njezina nepoznata glasa.

Koje su, po vama, najbolje indijske izdavačke kuće za hindsku književnost? O kakvim je nakladama riječ kada se radi o poeziji? Mogu li hindski pjesnici, u Indiji ili inozemstvu, računati na dobre stipendije i potpore? Koja je uloga indijske Akademije za književnost (Sahitya Academy) u poticanju i promoviranju pisanja na hindskome?

Oklijevam upotrijebiti riječ “najbolje” jer mi je iskustvo razno. Dva su razloga tome: prvo, pišem samo poeziju, drugo, živim daleko od Indije. Sve su moje zbirke objavljene u Indiji, u mome odsustvu. Zato sam osobno zahvalan svim izdavačima koji su tokom godina na povjerenje prihvaćali moj rad. Naklade su male, oko 350 primjeraka. Godinama se već u hindskome izdavaštvu kao gotovu činjenicu prihvaća da se pjesničke knjige “ne prodaju”. Ipak, smatram da se ovaj argument koristi kao oruđe za gušenje bilo kakvih pitanja o autorskom postotku. Knjige poezije se ipak prodaju. Doduše, ne u velikom broju, ali se prodaju. No, izdavači se jednostavno ne zamaraju isplaćivanjem većine pjesnika, uz iznimku nekolicine utjecajnijih autora. Zbirka se objavi, a autor je uvijek zadužen i izvuče deblji kraj. O stipendijama i potporama ne mogu mnogo reći jer sam daleko od indijskih, ali i engleskih institucija. Središnja i državne vlade troše ogromne količine novca na događanja u Indiji i inozemstvu, na nagrade i otkup hindskih knjiga. Česte su i glasine o raširenim muljažama.

Sahitya Academy je autonomna književna institucija sa sjedištem u Delhiju, koja objavljuje i promovira indijsku književnost, na engleskom i drugim indijskim jezicima. Objavljuje i hindska djela i prijevode s drugih indijskih i svjetskih jezika te dodjeljuje nagrade.

U pjesmi “Jutrošnja pošta” nudite nam ulomke svoga dana, egzistencijalnoga promišljanja pa i kreativnoga procesa. Ima li pjesma još neki sloj?

Pjesma je napisana u vrijeme kada su ljudi još pisali pisma, za razliku od danas. Tada sam živio u Leicesteru. Bio sam pod raznovrsnim egzistencijalnim pritiscima, daleko od Indije, propitujući identitet i osjećajući nemir. Htio sam se rasteretiti, a slika pisama pred vratima pomogla mi je da se izrazim u tome trenutku iako se pitanja identiteta i nemira uvijek iznova pojavljuju u mojim pjesmama. Kao da se krećete cestom s povremenim zaobilaznicama sačinjenima od tih razmatranja percepcije vremena.

Jutrošnja pošta

noćas je saharski pijesak preletjevši
zemlje i mora pao na ovaj grad,
ili ga je neki vihor odigao s obližnjih polja
a možda sam ja po prvi put primijetio pijesak,
cijeli sam život proživio a da nisam vidio
sve je ovdje obično sve tamo
gdje treba biti
ptice na nebu ljudi na zemlji
ribe u dubinama boje indiga

pod maskom koju sam napravio posebno za ovu pjesmu
otvorenih očiju stojim na praznoj pozornici bez prestanka deklamirajući
svoje ime u staklenu kutiju
nadimak prezime pseudonim adresu dob mjesto rođenja obrazovanje zanimanje
dan za danom otkako otvorih oči,
ko lutak slomljen dršćem
izvinut na strunama što mrse se
kako i ja sahnem
a nerođeno lice
vapi za dahom

pošta na prostirci
sa svakim jutrom
nepročitana žuti
otamo nastavljam dalje još jedan
prolazi dan i letimice pogled
na jutrošnju poštu
bacam kao sjenu

vlastita geografija bliskog i dalekog
odlučuje o života sreći ili tuzi
međučin krize ili kratak trenutak za ljubav,
unedogled utvrđujem omaške u tekstu
moji dani potraćeni na sitnice
jučerašnji nedovršeni posao i sutra nedovršen stoji,
starim – u pokušaju da se ponovim
današnjim se ogrćem kaputom

s hindskoga prevela Lora Tomaš
(Napomena: pjesmu možete pogledati u originalu na sljedećem linku.)

Foto: ljubaznošću Manuela Fernandeza Minaye

Odgovori