Miro Škugor: Život, ljubav i ostale prijevare

Imate li upaljač? Bila sam u posjetu dečku u zatvoru. A vi?“ progovorila si od nekud iza blagog osmijeha, otjeravši mi umor s lica.

S prvim dnevnim letom iz Beograda za Split uspješno je poletjelo jedva dvadesetak putnika. Za stjuardesom, u sebi, predano ponavljam protokole o uporabi maske s kisikom te sigurnog izlaska u slučajevima prinudnog slijetanja ili pada zrakoplova. Potom sam otkopčao sigurnosni pojas.

Nije se moglo ne uočiti te na šalteru za registraciju putnika. Visina: 1,72. Težina: 56,7 kg. Boja očiju: popodnevno nebo s moru otvorene strane Dugog otoka, poslije ljetne nevere. Boja kose: crna, ravna, s plavičastim sjajem. Oblik lica: duguljasto, s naglašenim jagodicama i punim usnama. Šminka: prenaglašena. Cipele: crne štikle s petom, koja je slavila svaku moguću ljepotu meta-stabilnosti. Noge: lako sam mogao zamisliti da se anđeli iz Jakovljevog sna već neko vrijeme ne služe ljestvama. Figura: vitka, skoro manekenska. Odjeća: moderna varijanta klasičnih krojeva dobro usklađenih tamnih nijansi, crna krznena bunda prebačena preko lijeve podlaktice. Dekoncentrirano, ali poslušno izvršavala si sve zahtjeve agilne šalterske službenice. Nosila si samo osobnu prtljagu. Bacih kratki pogled na donji dio tvojih leđa istodobno začuvši kako vrhovima dojki probiješ zvučni zid.

U zrakoplov si ušla nakon mene. Smjestila si se desno, pet redova ispred, do prozora. Osjetih naviranje do tada mi nepoznate vrste vrtoglavice gledajući kako vadiš cigaretu iz tanke srebrne kutije. Usporenim pokretom primičeš je odškrinutim usnama. Stavila si je u usta sa zračećom nježnošću čuvarice skrivenog znanja. Nešto si bezuspješno tražila po torbici. Ustaješ. Prilaziš mi. Postavljaš pitanje. Tvoj parfem sjeda pored mene praveći mjesta još jednom cijelom novom životu.

Ne pušim. Zar se smije pušiti u avionu?“ zaustih odgovoriti. Nisi pričekala drugi dio odgovora. Počela si pričati. Nezaustavljivo. Iz Splita si. Dugo nisi vidjela rodbinu. Kratko ćeš ih posjetiti prije noćnog leta za Rim. Zabrinuta si za budućnost veze. Voliš ga. Njega baš i nije briga. Ti bi slobodu. On te ne želi pustiti. Ti ga možda ne voliš kao prije. On znade biti grub. Prekinuh te definicijama slobode te mojim razmišljanjima o smislu, prihvaćanju posljedica svjesno donesenih odluka, ljubavi, braku, slučajnosti, determinizmu, sudbini, zlu, dobru, Bogu… Citirah ti Nietzschea. Da sam glumac, nastupao bih samo pred takvom publikom. Obostrano hipnotizirani jedva smo primijetili da putnici polako napuštaju zrakoplov.

Razgovor smo nastavili u aerodromskom restoranu. Prepričavao sam ti „Majstora i Margaritu“. Držala si me za ruke. Predvečer si se javila svojima iz telefonske govornice, a ja sam uzaludno provjeravao ima li slobodnih mjesta na tvom letu. Prije rastanaka izmijenili smo adrese. Pisat ćemo svakodnevno. Vidjet ćemo se pri kraju ljeta. Htjela si me poljubiti. Pa odustala. Mekim dodirima vršaka prstiju memorirala si mi lice.

Prije nepune dvije godine od našeg zadnjeg i jedinog viđenja, oko 11:00 sati, iz poštanskog sandučića zaskočilo me je tvoje pismo. Znam ga naizust: „Ćao, lipi! Kao što vidiš, ja sam jedna odgovorna žena. Pribroji to mojim svim ostalim fantastičnim osobinama i prestani se kolebati. Brak sa mnom bio bi, možda, najbolji potez tvoga života, posebice zbog toga što namjeravam ostati u Rimu i bogatiti se. Ti ostani tamo gdje si i troši novac koji ti budem slala. Jebeš zajednički život, ljubav i ostale prijevare. Samo je papir važan. Voli te…“ I dalje mi fališ. Jučer sam napisao ovo pismo. Ne znam hoću li ga poslati. Navikao sam živjeti bez lica.

Foto: www.pexels.com

Odgovori