Miro Škugor: Telefonski poziv

Volimo se preko dvadeset godina. Na način na koji vole duše koje, ako se ikada ugledaju, ne mogu više odlijepiti pogled jedna iz druge. Ona je anđeo. Moj snježni anđeo.
Ona desetljećima vodi i nadahnjuje atelje u kojem skupine pojedinaca nastoje postići veći osobni razvoj i rast. Različitim tehnikama joge, meditacije i svih vrsta radionica (posebice likovnom) razvijaju emocionalnu i duhovnu inteligenciju te na taj način pokušavaju prepoznati dublji smisao života i njegovih viših vrednota.
Ona je i nadalje epicentar mjesta kooperativnosti koje proizvodi zajedničko energetsko kreativno polje, gdje svaki pojedinac daje sve što može otvarajući se većoj ideji, koja do tada nije došla k nekom od njih na nepojmljivo osoban način.
Ne sjećam se je li rekla što sam ja njoj.
Zapravo, prigodom našeg upoznavanja u svega par minuta nastojala me je uvjeriti da sam jedna od prvih duša, da dijelimo isti grozd i da ćemo zauvijek ostati skupa. Ne moramo se čak ni viđati. Susretat ćemo se uvijek kada to bude bilo potrebno, nama ili nekom trećem. Razlog je nevažan, a često ljudima i posve neshvatljiv.
A onda je zazvonio moj mobitel. Na ekranu je zasvijetlilo njezino ime i telefonski broj. U to doba prošlo je skoro sedam godina otkada smo se zadnji put sreli.
Istodobno sam osjećao ushit i sram. Kako mi se moglo dogoditi da ne ispoštujem obećanje o našem obaveznom druženju, barem jednom godišnje? No, ubrzo sam shvatio kako bi svaka isprika bila izlišna. Jer, za nju mi se ne možemo razdvojiti. Nasmijao sam se poluglasno, pa stisnuo zelenu tipku veselo izustivši njezino ime.
„Jeste li vi Miro?“ upitao me je nepoznati ženski glas.
Još se nisam oporavio od iznenađenja, a nepoznata žena mi je objašnjavala kako je u trgovačkom centru pronašla mobitel kojeg je kanila vratiti. Odlučila je pozvati neki broj slučajnim odabirom kako bi saznala ime i kontakt vlasnika. Naglo se pribrah. Trudio sam se biti krajnje operativnim kako bismo žurno izmijenili sve potrebne informacije.
Nakon dva sata ponovo se oglasilo mobitelsko zvono. „Kako li je samo od nekoliko stotina memoriranih brojeva gospođa nazvala baš tebe?“, s vragolastim tonom u glasu obratio mi se moj snježni anđeo. Ništa joj nisam odgovorio. Počeo sam se smijati, a ona mi se pridružila. „Eto, vjeruješ li mi sada da smo zauvijek povezani?“, provocirala je. Nije važno što sam joj odgovorio. Pričali smo o sasvim običnim, svakodnevnim stvarima. Moguće radi ravnoteže u svemiru?
Tada joj nisam rekao kako je čudo doista najdraže dijete vjere. A ona je, vjerujte mi, pravo čudo. Prije svega ljudsko.
Otada su prošle još tri godine. Danas mi je, evo, pala na pamet. Naravno, ne znam zašto. Možda zato da bih vam sve ovo ispričao? Uostalom, bio bi red konačno upriličiti neko druženje u ateljeu. Morat ću je nazvati. Možda već sutra?

Foto: www.pexels.com

Odgovori