Miro Škugor: Podne

Uski bijeli put držao se za kosinu pod kutom od šezdesetak stupnjeva, spajajući lijevi rub asfalta prigradske ceste sa starim gradskim grobljem, toliko starim da ga je malo tko uopće zamjećivao. Uokvireno gusto zasađenim, sada već stoljetnim čempresima, groblje je skrivalo četrdeset i osam mahovinom obraslih kamenih ploča, koje su skoro u cijelosti popunile omeđeni prostor u obliku izduženog pravokutnika.

Imena pokojnika jedva su se razabirala. Između grobova smjestilo se nisko bilje što žudi za sjenom i vlagom, koje se odmah poslije nevidljive barijere u svim smjerovima naglo spajalo s neuobičajeno visokim vlatima nepokošenih livada, držeći groblje u očitom okruženju.

Ankica je svakog prvog dana svibnja posjećivala pradjedov grob. Pamtila ga je kao mršavog, visokog, stalno ozbiljnog čovjeka, kojeg su svi u obitelji poštivali. Ali, iz njoj nepoznatog razloga, ukućani i susjedi nerado su komunicirali s pradjedom – samo ako su baš trebali.

Pradjed bi se potpuno preobrazio u društvu svoje unučadi i praunučadi. Za Ankicu je uvijek imao spreman osmijeh, suhu smokvu, rogač, šaku badema i oraha, košaricu žižula, jabuku ili neku poučnu priču. Voljela je slušati pradjedove priče za koje je puno kasnije shvatila kako ih je izmišljao samo za nju. Jednom prigodom naljutila je pradjeda. Skinuvši kapu s proćelave glave, blago ju je udario po stražnjici. Ankici je to bila najgora kazna koju je ikada doživjela.

Čak i danas se živo sjećala te zgode. Jednako kao i onog zimskog dana kada su pradjeda pronašli obješenog na tavanu njihove kuće. „Samoubojstvo“, zabilježili su nadležni službenici. Nisu mogli objasniti ljubičaste tragove na pradjedovim zapešćima, koji su podsjećali na utiske konopa pri čvrstom i dugotrajnijem vezivanju.

Pradjedovom sprovodu nazočilo je tek troje ljudi: svećenik, grobar i nepoznati mlađi čovjek, kojega nakon obreda više nitko nikada nije vidio. Poslije petnaeste godišnjice pradjedove smrti, njegov grob obilazila je jedino Ankica.

S obje strane puta s godinama je izrastao kordon od drača što je poput počasne straže dočekivao, sprovodio te ispraćao svakog namjernika.

Na pola puta do groblja, negdje iza svojih leđa, Ankica je začula zvukove nalik ljudskom hodu. Zastala je, okrenuvši se. Na putu nije bilo nikoga osim nje. Načinivši jedva pet koraka, ponovo je začula iste zvukove. Opet je stala, polako se okrenuvši. Nigdje nikog. Na cesti iznad nje jedan se automobil usporeno smanjivao, nestavši u smjeru Splita. Nastavila je hodati.

Nakon par sekundi začula je poznati, nešto jasniji zvuk.
„Ljudski hod! Koraci težeg čovjeka, koji vuče noge po tlu!“ prevodio je njezin mozak.
Naglo se okrenula. Put je bio i dalje prazan, poput njezinih obraza, koje je napustila sva rumen. Ubrzala je korak. Jednako su se ubrzali i koraci iza nje. Više se nije okretala. Osjećaj neljudske prisutnosti zabio joj se u vrat i kralježnicu izbivši buket ruža iz njezinih ruku.

Slušale su je još samo noge.
„Moraš stići do pradjedovog groba! Moraš stići do pradjedovog groba! Trči! Trči! Trči!“ vrištalo je nešto u njenom krvotoku, nastojeći je održati pri svijesti.
Trenutak kada je dohvatila kvaku kovanih zahrđalih vrata na ulazu u groblje stopio se s prvim tonom zvona kojeg je otpustila obližnja crkva.
Negdje iz njezine podsvijesti pojavio se semafor, sličan onom u tunelima auto-ceste, na kojemu je pisalo: „!!Podne!!“

Nastavila je trčati dok su zvuci trka nečijih nogu iza nje nadglasavali zvonjavu. Preskočila je prvi grob, pa drugi. Potom je nagazila na treći i četvrti. Zapevši na petom, pala je na šesti, pradjedov grob, dočekavši se na ruke. Ležeći na hladnoj nadgrobnoj ploči, uspjela je vlastito zadihano disanja razlučiti od zvuka koraka, koji su prolazili mimo nje.

Polako se uspravljajući pokušavala je ne obazirati se na bol bridećih dlanova. Skamenjeno je zurila u livadu ispred sebe.
Unatoč bezvjetrici, vlati trave zmijoliko su se povijale pod težinom nečega. „Zmija“ je vijugala po cijeloj livadi, prelijevajući se istim pokretima na drugu, treću, četvrtu, sve dok nije nestala u jedva nazirućem masliniku ispod horizonta.

Vrtoglavica i gravitacija posjele su Ankicu uz pradjedov grob. Na nekoliko minuta zatočila ju je apsolutna tišina. Prenuta cvrkutom iz čempresa, pogledala je na ručni sat. Njegovo staklo bilo je razbijeno, a zaustavljene kazaljke preklopile su se na dvanaestom satu.

Boljelo ju je cijelo tijelo, opirući se ikakvom kretanju. Ipak, uspjela je ustati, otresajući sa suknje i veste ostatke zemlje, trave i straha.
Ovi posljednji se nisu dali otresti.

Odjednom je uočila ružu iz buketa, na tlu, tik do ulaznih vrata groblja. Brzo joj je prišla, podigla je te se vratila do pradjedova groba. Čučnuvši, oprezno je položila ružu na grob. Lijevom rukom oslonila se na kamenu ploču kao da u nju pokušava zauvijek utisnuti otisak dlana. Potom se naglo uspravila.
Časak prije prve suze potrčala je natrag, prema izlazu, iz svega.

Utrčavši u svoju sobu Ankica se bacila na krevet. Plač je ubrzo dozvao mamu i baku.
„Što ti je dijete? Što se dogodilo?“, pokušavala je iz nje izvući mama. Zauzevši fetalni položaj na krevetu, Ankica je početnu drhtavicu prepuštala nekontroliranoj trešnji. Plač je prerastao u ridanje, zarobivši na neko vrijeme svaku njenu riječ. Baka ju je zagrlila. Rukom je poput velikog češlja prolazila kroz njezinu kosu.

Nakon nepuna tri sata Ankica je uspjela doći do daha te progovoriti. Do u najsitnije pojedinosti prepričala je majci i baki sve što joj se dogodilo.
„Zašto mama? Zašto meni? Bako, zašto?“ stupnjevala je nevjericu.

Baka je nježno među dlanove primila njeno lice.
Zagledavši joj se u oči, kao da želi svaku riječ koju će izustiti trajno urezati u Ankičine šarenice, proročanskim glasom protumači: “Eh, kćeri moja… Tako je nastradao i naš rođak Petar. Oko podneva, namjestio se u krošnji kako bi brao masline. Vidjeli su s ceste kada je dopuzalo do stabla te projurilo kroz krošnju. Uzelo ga je i do dana današnjeg nije ga vratilo. Eno, premještaju ga iz bolnice u bolnicu, a on samo šuti i gleda preda se. Podne je, kćeri moja, isto što i ponoć.“

Foto: www.pexels.com

Odgovori