Miro Škugor: Osluškivanje tišine

Ne, nisam iznenađen tvojim pismom. (To nikako ne znači da sam imun na iznenađenja.)

Nije mi drago pročitati kako si preksinoć, kao i mnogih noći do sada, bdjela u svojoj jednostavnoj i neosvijetljenoj sobi. Nad kime? Nad čime? Moraš čuvati vid. Trebat će ti.

Ne volim kada žene piju alkohol, makar i pjenušac.

Ubuduće ne čitaj moje pjesme. Pišem ih isključivo zbog osobne gladi. One uzimaju sve, a čitatelja prisiljavaju na uzvraćanje – posljednjim zalihama ljepote i sreće.

Ljubav, mržnja i želja nikoga i ništa nikada nisu uspjele spojiti. Neće niti nas.

Ne znam jesmo li dijelili neke neprospavane noći. Volio bih da jesmo. Ipak, teško te prepoznati samo po dugoj crnoj kosi i zelenim očima. Žalosti me ukoliko doista misliš kako mi tvoje ime ništa ne bi značilo među svim imenima za koje sam ikada čuo.

Nemoj odustati. U svemu ima smisla. Stalno se broji svaki pokušaj njegovog traženja. Naravno, to ne znači kako će ti se na kraju ove utakmice svidjeti rezultat na semaforu. Besmisao uvijek pobjeđuje.

Ne čekaj subotu kako bi nekamo krenula. Kreni sada. Kreći se svakog dana. Vjeruj mi, nećeš se moći vratiti na isto mjesto. Širi se svemirom. I ubrzavaj.

Ne bi ti se smjelo događati da ulaziš u potpuno iste sobe, kuće, stambene zgrade, kina, muzeje, vlakove, fakultete, picerije, institute, sportske dvorane, stranke, ministarstva, bolnice, špilje, potpalublja, umobolnice, teretane, knjižnice, wellness-centre, ljude ili živote.

Ne zamaraj se kartografijom. Nitko od ljudi ne prepoznaje ni jedan put. Putovi se neprestano samoobnavljaju. Ne možemo zapamtiti kuda vode. Za sada ne vode nikamo.

Dobro je što prakticiraš tuširanje hladnom vodom. Ništa bolje od toga ne gasi vatre u srcu. Razmisli o koristi preventivnih protupožarnih aktivnosti takve vrste.

Osluškuj tišinu. Ona doista govori. I mijenja oblik svim stvarima.

Nikad se ne svlači u mraku. Mogla bi se ozlijediti. Osim toga, s vremenom ćeš dopustiti da netko tebi drag skine mrak s tebe.

Oči u načelu, pa tako i otvorene, tek reagiraju na sanjanje. Neće ti olakšati odgovor na pitanje, koje si umalo postavila: „Čiji sam ja san?“

Nema ničeg lošeg u tome što želiš vjerovati kako si nekoć živjela na morskoj obali. Ako budeš htjela, jednom ćeš moći roditi kraj mora. (Čak i u moru.) Inače, seobe duša pretpostavljaju mrtvace.

Ne otvaraj pred svitanje sva vrata i prozore. Mogao bih ti ući.

Samoborko, da si napisala ime i adresu, odmah bih ti otpisao. Ovako, već si odrasla.

Foto: www.pexels.com

Odgovori