Miro Škugor: Navodnjavanje Sahare

Ovo predugo traje… Ja sam Sahara. Željna sam tvoje ljubavi kao Sahara vode. Tvojih dodira, poljubaca, zagrljaja… Želim biti mažena i pažena. Od bilo koga“, prevaljivala je preko usana umorne vodopade istine.

Bez vode čovjek ne može izdržati duže od četiri dana. Ukupna količina vode u tijelu značajno mu pada ispod 70%, u krvi ispod 90%, u mozgu ispod 85%, u kostima ispod 30%. Povećava se gustoća krvi, tlak pada, smanjuje se dotok kisika do mozga, mišića i ostalih organa. Nažalost, mehanizam za žeđ sporo se uključuje, a do dehidracije dolazi relativno brzo. Moguć je i smrtni ishod“, momentalno sam, nepripravan na iskrenost, mantrao samozaštitne nizove nepotrebnih podataka.

Nisam uspio. „Koliko čovjek može izdržati bez prave ljubavi?“ tutnjale su trublje iz njenih očiju.

Eh, Jerihone, Jerihone! S koliko ushita, s koliko sreće zazvane ugodom nestajanja padoše tvoje zidine…

Zaledila me je nelagodna i nemoćna vrućina. Uvijek kada mi je prevruće, zateknem se u zamalo ostvarenom zamišljaju, tijekom kojeg usred nagradnog posjeta Badelovim pogonima, kao četrnaestogodišnji „najbolji mladi novinar u Hrvatskoj“, plivam po bazenima punim uskomešane „Nare“, istodobno je srčući.

Ta slika očekivano nije odagnala crvenilo s njenog lica niti joj je produbila te usporila disanje. Izostanak suza pak’, činio mi se nadnaravno logičnim.

Može li se dehidrirati zbog manjkave čulnosti? Vodu treba piti u svakoj prilici kada osjetimo žeđ, iz svakog pitkog izvora. Čak i prije toga. Tako je, kažu, i s ljubavlju.

Htjedoh zaustiti: „Tako bih te rado navodnio. Nikoga ne želim navodnjavati osim tebe. Sve topliji sam zrak. Smjesta ću se uputiti na prezasićivanje oceanskim vlagama. Strpi se! Pruži mi šansu! Daj nam šansu! Nemoj se zaljubiti u nekog drugog! Nemoj se potpuno ohladiti! Ako već moraš, ohladi se dovoljno, onoliko koliko je potrebno da bih se mogao kondenzirati na tebi… u tebi.“

Ali, kako pričati usta punih umjetnog okusa naranče i ugljikovog dioksida?

Ipak, prije nego si mi okrenula leđa, kanda si čula svaku moju neizgovorenu riječ, nahranila si me pogledom od stotina komadića smrvljenog čeznuća, sličnom ribljoj hrani, kojom savjesni vlasnik redovno hrani svog zlatoljuskog ljubimca dok ga ovaj dočekuje i ispraća svako malo vjerno izgovarajući nečujno „o“.

Potrajat će, ali ima nade, Saharo.

Već jednom si, prije nekoliko tisuća godina, bila zelena, plodna i vlažna dolina.

Ne bez valjanog razloga i sam Bog se, od vremena do vremena, povlači u tebe, na odmor, razmišljajući o svijetu kojeg je stvorio.

Zaneseno.

Foto: www.pexels.com

Odgovori