Miro Škugor: Kuća

Četiri kata, s nizovima visokih i uskih prozora, ispod kojih su se stoljećima nastojali sigurno ugnijezditi visinom ustrašeni balkoni, još više bi se uspravljala u noći s 31. listopada na 1. studenoga.

Vitka kamena kuća kao da je pokušavala potaknuti cirkulaciju svojih u more uronjenih temelja, nakratko prekidajući jednogodišnje nepomično stajanje sred zapadne strane malog trga, koji se nastavljao na prethodni, puno veći i poznatiji, poput još jednog odjeljka želuca jednogrbe deve.

Skriven u ulazu katedrale sv. Jakova promatrao sam njezin trbuh u čijem je pupku, bunaru s pitkom vodom, Mjesec prao svoje blijedoplave ruke.

Pozornost mi je privuklo naglo kretanje u potkrovlju. Jedan od mjesnih slikara upravo je zatvarao prozore na čijim je staklima završio cjelodnevno osvježavanje crteža crvenih i ljubičastih ljiljana. Što ju je Mjesec više bijelio, noć je sve intenzivnije mirisala ljiljanima.

Miris je postao neizdrživim kada sam pogled spustio na prozore četvrtog kata. I dalje su bili zamračeni. Posljednja stanarka bacila se u ambis, ostavivši za sobom uplakanu trogodišnju djevojčicu.

Na trećem katu stanovala je Latica. Zvukovi lomljave, stenjanja, udaranja i škripe drvenine natjecali su se u decibelima s povišenim ljudskim glasovima.

U ovo doba godine pred njenim vratima spavaju dva čovjeka – svećenik isusovac i rabin.

Prije devet godina Laticu je iz sna dozvalo višekratno milovanje po kosi. Uz njezino uzglavlje klečalo je biće neodredivog spola, mladolikog izgleda, krupnih smeđih očiju, tamne puti i duge kose svezane u „konjski rep“. Prije njezinog krika hitro joj je šapnulo nešto u uho.

Latica je mirno ustala, ušla u spavaću sobu svojih roditelja te zaurlala: „Ulllrrriiihhhh!“ Potom je mahnito, natprirodnom snagom, razbijala uokvirene fotografije po zidovima, udarala nogama i rukama po ormarima i komodama, čupala radijatore, pustošila ladice s odjećom te odbacivala roditelje, koji se nisu ni stigli prestrašiti, svukud po sobi.

Egzorcisti su kasnije pričali da im je tajanstveno biće, koje su zatekli kako se smijulji u kutu djevojčine sobe, zadovoljno otkrilo: “Ulrih je ime ljubavnika njene majke, iz mlađih, romantičnih dana. Budući da volim romantiku, pomislih kako bi bio red da Latica konačno sazna tko joj je pravi otac.“

U stanu na drugom katu i dalje je živjela bezimena starica, kojoj više nitko nije znao pobrojati rođendane. Bilo je nemoguće ne čuti njene povike: „Neću umrijeti! Ja odbijam umrijeti! Niko me na to ne može natjerati!“

Na prvom katu godinama nije živo nitko. Sve do ove večeri. Dvanaestorica vitezova templara zaogrnuta bijelim plaštevima, neki s crvenim križem, a ostali s crvenim križem sa dvije usporedne vodoravne crte na leđima, stajaše oko bunara poput potpornja ostalim katovima kuće.

Njihov vođa, umornog i brazgotinama išaranog lica, izdavao je zapovjedi na meni nepoznatom jeziku.

Odnekud iz vremena zaskočio me prizor u kojem mi četvorica vitezova drže ruke i ramena, gurajući moju glavu dublje u vodu bezdanog bunara.

Istodobno je vođa odapeo pogled sa smrtonosno naoštrenim vrhom u mom smjeru. Izmaknuh se, skočivši iz srca, dublje u njedra mraka, želeći samo jedno – udahnuti.

Nisam izdržao više od nekoliko trenutaka ostati i nadalje pritajen.

Dok sam osnažen odgođenim udasima istrčavao nikad duže trgove, sustizale su me njegove riječi: „Non nobis, Domine, non nobis, sed Nomini Tuo da gloriam! (Ne nama, Gospode, ne nama, već Imenu Svom slavu daj!)“

Foto: www.pexels.com

Odgovori